Mladi koji su djetinjstvo proveli u sistemu javne skrbi za djecu bez roditeljskog staranja najčešće se za egzistenciju moraju početi brinuti već od 18. godine. U tome im nastoje pomoći nevladine organizacije i ustanove u kojima su boravili.
Postojeći sistem socijalne zaštite djeci s poteškoćama u razvoju bez roditeljskog staranja namijenio je smještaj u zavodima u kojima provedu cijeli život. Za bolje uslove nužna je provedba deinstitucionalizacije.
Dug opština u Republici Srpskoj prema Domu za nezbrinutu djecu Rada Vranješević premašio je 250 hiljada maraka. Uprava se trudi svim silama da za 93 štićenika obezbijedi potrebne uslove, no dugovanja stvaraju ozbiljne poteškoće.
Loš sistem kontrole udomiteljskih porodica, problemi sa izdvajanjima za izdržavanje i nestručnost centara za socijalni rad najvažniji su razlozi nerazvijenosti udomiteljstva. Reforme zakona su zato neophodne za funkcionalan sistem zbrinjavanja.
Kao potpisnica niza konvencija i dokumenata, BiH se obavezala da će poštivati i prava djece zbrinute u ustanovama socijalne zaštite. Jedan od bitnih koraka je i deinstitucionalizacija domova za djecu bez roditelja.
Usvajanje djece u BiH je često sinonim za dugotrajne procese opterećene (nerazumljivim) procedurama, pravilima, predrasudama. Na koncu, pitanje je: ko može biti roditelj?
