Kad Dom postane prošlost: Put ka samostalnom životu

Prema podacima Catholic Relief Services, u Bosni i Hercegovini registrovano je više od 1.300 djece i mladih bez roditeljskog staranja. Mnogi od njih, nakon napuštanja sistema i izlaska iz domova ostaju bez adekvatne podrške. Država još uvijek nema jedinstven model podrške mladima nakon izlaska iz javne brige, pa mnogi ostaju prepušteni sebi, s ograničenom mrežom socijalnih i profesionalnih resursa. Ipak, uz pomoć pojedinaca, ali i prepoznavanjem važnosti ovog pitanja u lokalnoj zajednici, postoje mjesta gdje mladi bez roditeljskog staranja, nakon osamostaljivanja - imaju priliku za samostalan i dostojanstven život. 

 

“I da je sve u mom životu bilo drugačije, da kao dijete nisam došao u Dom - možda danas ne bih bio ovdje, možda ne bih imao posao, zarađivao svoj novac. Vjerovatno ni školu ne bih završio… Za nas, djecu iz Doma, podrška mnogo znači. Ona je tračak nade da možeš da uspiješ u životu i da izvedeš sebe na pravi put. Tjera te da budeš bolji, da budeš dobar čovjek”, ovako svoju priču počinje Hilmo Osmančević, 21-godišnjak iz Zenice. 

 

Hilmo odrasta u Domu za nezbrinutu djecu, gdje dolazi kao dječak, sa 11 godina. Prva sjećanja iz Doma vežu ga za one sa kojima je odrastao, a najviše za tadašnjeg vaspitača, Halila. 

 

“Halil i ja imamo isto godina staža u Domu, jer kada sam ja tamo došao, tada se zaposlio i Halil. Nije on bio nama samo vaspitač. Kroz sve te godine odrastanja on je bio osoba koja nas je voljela, koja je brinula, razgovarala. Izvodio nas je u grad, provodio vrijeme sa nama. Bilo je i drugih vaspitača koji su dobri, ali on je bio 'jedan od nas' ”, prisjeća se Hilmo, i nastavlja:

“U Domu je bilo dobrih i loših dana, nekada sam kao dijete i probleme pravio, ne samo ja, nego svi mi, ali Halil nas je razumio, pokušao od nas da napravi dobre ljude. Na kraju, ne samo da je meni pomogao, već svima nama. Danas je on moj prijatelj i direktor Doma, a ja sam odrastao čovjek”, kroz osmijeh govori Hilmo. 

 

 

Na čelu Doma u kojem je Hilmo odrastao danas je nekadašnji vaspitač, Halil Arnaut. U ovoj javnoj ustanovi iz Zenice, zvaničnog naziva “Dom porodica” trenutno živi 78 djece, različitog dobnog uzrasta, od beba do studenata.  

 

“Najveći zadatak, nas pedagoga, jeste da djeca koja ostanu u Domu završe školu, ili da upišu fakultet ukoliko to žele. Tokom boravka u Ustanovi konstantno im se pruža psihosocijalna podrška, kao i sveobuhvatna priprema za život i integraciju u društvo. Ono što je važno je da odavde izađu spremna za sve životne izazove, da budu sposobni, dobri ljudi. Za to su potrebne godine truda, povjerenja i to nažalost nije uvijek sretna i uspješna priča. Međutim, iza uspješnih priča, kojih svakako ima, ne stoje samo pojedinci, već kolektiv, odnosno sistem koji je toj djeci u obavezi da omogući neke životne izbore, ali i određenu sigurnost, da kada na primjer naiđu na prve probleme samostalnog života - da imaju od koga da traže pomoć, da imaju i dalje nekog 'svog', iako više nisu djeca”, objašnjava Halil Arnaut. 

 

Prema podacima centara za socijalni rad, tokom 2024. godine u Zeničko-dobojskom kantonu evidentirano je 155 djece i mladih koji su bili smješteni u ustanove za djecu bez roditeljskog staranja ili u hraniteljske porodice. Godišnje tri do pet mladih osoba se osamostaljuje i izlaze iz sistema javne brige u Zeničko-dobojskom kantonu. Oni koji započinju život van doma -  najčešće se suočavaju sa neizvjesnošću, jednokratnom pomoći i poslovima koji ne obećavaju stabilnu budućnost. 

 

 

Iskustvo direktora Doma Halila Arnauta govori da je najveći izazov pri osamostaljivanju stambeno pitanje, jer mladi uglavnom nemaju vlastiti dom ili porodicu, pa su izloženi nesigurnosti i riziku beskućništva. Također, često su bez ušteđevine i stabilnih primanja, pa nisu u mogućnosti da pokrivaju ni osnovne troškove života. S druge strane, imaju manjak radnog iskustva, nedovoljno praktičnih vještina i samim tim otežan im je pristup tržištu rada.

 

“Dolaskom na poziciju direktora ustanove, a zahvaljujući prethodnom iskustvu vaspitača, odlučio sam da pokušamo riješiti ovaj izazov. Tako pokrećemo pilot-projekt 'Kuća za mlade', a paralelno uključujemo privrednike Grada Zenice kako bi srednjoškolci imali priliku da tokom završnih razreda rade praksu i steknu iskustvo za buduće zaposlenje. Godine 2024. četiri naša štićenika učestvovala su u ovom projektu. Dvije djevojke imale su različite puteve: jedna se odlučila za studij na Zdravstvenom fakultetu i već je završila prvu godinu, dok je druga, uz našu pomoć, pronašla posao u Sarajevu u sektoru hotelijerstvava. Dva mladića, koja su bila uključena u metalsku industriju, tokom prakse su bila prihvaćena u firmu RMLH iz Zenice i kasnije dobila posao. Danas rade na terenskim projektima u Njemačkoj.”, navodi Arnaut. 

 

Upravo jedan od mladića koji trenutno radi na terenskim projektima u Njemačkoj je Hilmo Osmančević. U njemačkom gradu Ulm živi već sedam mjeseci, gdje kao zavarivač radi za firmu RMLH iz Zenice. Hilmo je nakon završene Srednje industrijske škole u ovoj firmi odradio praksu, dok je još živio u Domu, te se godinu kasnije zaposlio i osamostalio. Kaže da mu je najveći izazov predstavljao život nakon Doma, ali da je olakšavajuća okolnost svakako bila pomoć u zaposlenju i stanovanju. 

 

“Sa drugom sa kojim sam odrastao u Domu i išao u razred imao sam isti put. Zajedno su nas zaposlili, pa smo odlučili da bi za početak bilo dobro zajedno i da živimo. Halil je pomogao da nadjemo stan, imali smo sve obezbjeđeno za prvih par mjeseci, a kasnije smo i sami počeli da zarađujemo. Sada sam u Njemačkoj, puno radimo ovdje, ali se nekako osjećam zadovoljno, ispunjeno. Pomažem koliko mogu i onima koji nemaju i idem ka svom cilju koji sam zamislio: da se vratim u Bosnu, sagradim kuću i jednog dana osnujem svoju porodicu”, kaže Hilmo. 

 

 

Osim projekta “Kuća za mlade”, u ZDK postoje programi koji također nastoje olakšati osamostaljivanje mladih koji napuštaju sistem brige.  Catholic Relief Services (CRS) u BiH u okviru projekta KORAK pruža podršku mladima kroz mentorstvo, edukacije i asistenciju pri zapošljavanju i traženju i opremanju stana. U saradnji sa JU “Dom porodica” Zenica i kantonalnim Ministarstvom za rad, socijalnu politiku i izbjeglice, CRS je razvio Program mjera podrške mladima koji uključuje pripremu za izlazak iz sistema javne brige, osamostaljenje i rješavanje stambenog pitanja, jačanje vještina zapošljivosti, kontinuiranu podršku tokom osamostaljenja. 

 

Novina je što se program fokusira i na individual pristup, gdje se prati svaka mlada osoba kako bi se osigurala podrška u ključnim životnim aspektima.

 

“Naš uspjeh, kao i uspjeh svega ovog što radimo je kad vidimo da je jedan naš štićenik završio arhitekturu, zaposlio se u Sarajevu i pomaže svom bratu koji je još uvijek u Domu. Uspjeh su i svi oni koji su završili fakultete u inostranstvu, ili ovdje, koji trenutno uspješno studiraju, ili su se zaposlili, osnovali porodice i danas odgajaju svoju djecu. Mi se iskreno radujemo svakom njihovom uspjehu i zajedno ga dijelimo. Ono što je za mene najvrednije je što smo redovno u kontaktu, a posebno raduje što je sve više njih koji nas posjećuju kao porodični ljudi”, ocjenjuje Arnaut.

 

Ističe da su potrebna sistemska rješenja da oni koji se brinu o mladima u domovima, ili socijalni radnici koji su organi starateljstva - ne moraju da posežu za ad hoc rješenjima, već da ona postoje u sistemu. 

 

“Ono što nas ne raduje i što nije naš uspjeh je što kao država ne radimo dovoljno na ovom pitanju, što kroz zakonske regulative, stabilno finansiranje i koordinaciju svih nivoa vlasti – ne omogućimo da mladi bez roditeljskog staranja u BiH imaju priliku za samostalan, dostojanstven život i ispunjenje svog sna”, smatra direktor Halil Arnaut, te ističe da rješenje ne treba izmišljati, već se ugledati na prakse evropskih zemalja koje u ovom polju imaju više uspjeha i iskustva. 

 

Kao model uspjeha predlaže omogućavanje sistemske pomoći u stambenoj podršci, odnosno osiguranju prelaznih stanova ili subvencioniranog smještaja, na dvije-tri godine. Kada je u pitanju edukacija, dobar primjer su obavezne stipendije i besplatne obuke za deficitarna zanimnja, ali i mogućnost donatorskih fondova za pokretanje malih biznisa, ili zanatskih radionica. Po ugledu na evropske zemlje Arnaut smatra da ključ integracije, uz pomoć pri zapošljavanju, obavezna psihosocijalna podrška, ali i društvena integracija i osjećaj pripadnosti, kroz aktivnosti koje smanjuju izolaciju, te razvijaju osjećaj odgovornosti, empatije i međusobne povezanosti. 

 

Da je donošenje sistemskih rješenja ključ problema u ovoj oblasti, prepoznao je i CRS - uz pomoć koje su u svih 10 kantona u Federaciji BiH povezana nadležna ministarstva, centri za socijalni rad, domovi za djecu bez roditeljskog staranja i nevladine organizacije – i to u radne grupe koje već rade na unapređenju sistemskih rješenja za podršku mladima bez roditeljskog staranja prilikom osamostaljenja.