Mladi bez roditelja trebaju podršku – ne sažaljenje

Amina* ima 23 godine, završila je fakultet, magistrirala i obavlja pripravnički staž u jednoj javnoj instituciji. Vrijeme joj je da se osamostali, nađe stan i počne planirati svoju budućnost kao samostalna mlada žena.

Ipak, još ne može.

Ona nema stan, a ni stabilna primanja koja bi joj mogla osigurati plaćanje rente po tržišnim cijenama. Pripravnički staž joj se završava u septembru, nakon čega ne zna da li će imati posao i od čega će živjeti.

Njena priča slična je pričama stotina mladih ljudi koji stupaju u svijet samostalnosti. Osim jedne razlike - Amina već osam godina odrasta bez roditelja, u hraniteljskoj porodici. Ona se nema na koga osloniti da joj pruži podršku u osamostaljivanju, osim na sistem.

A sistem za nju još uvijek nema adekvatno rješenje.

Prije nekoliko mjeseci Amina je od nadležnih institucija tražila socijalni stan – smještaj koji se iznajmljuje ugroženim kategorijama pod uslovima povoljnijim od tržišnih. Odgovor još nije dobila. Kaže da je na ivici – niti je skroz odustala, niti se previše nada.

"Najjednostavnije rečeno - strah me je", pojašnjava i dodaje da se trudi da ne padne u očaj.

Iako je pod pritiskom velike neizvjesnosti, ne želi javno tražiti pomoć, te je zamolila da se njena slika i pravo ime ne objavljuju. Smatra da to nije ispravan način rješavanja ovakvih situacija za nju, ni za druge mlade osobe bez roditelja. Njima je potrebno pravedno i sistemsko rješenje koje će im omogućiti dostojanstven život.

"Želim da se izborim za sebe bez ičijeg sažaljenja. Da postignem nešto jer ja to zaslužujem, a ne zato što se neko sažalio na mene. Čitav život me gledaju kao socijalni slučaj, iako ja to nisam nikad bila. Odlična sam učenica, završila fakultet, uspješno magistrirala, radim u struci – ali niko to ne vidi. Svako vidi samo onu jednu dimenziju mene – dijete bez roditelja", kaže Amina.

U Federaciji BiH oko 50 mladih godišnje napušta sistem javne brige suočavajući se s izazovima samostalnog života poput pronalaženja stana, zaposlenja, ali i nedostatka institucionalne podrške. Ne postoji jedinstven zakon koji reguliše podršku ovoj populaciji, te ona varira od kantona do kantona i često je nedovoljna ili neprilagođena potrebama mladih.

Doprinos daju i određene nevladine organizacije, ali njihova podrška ne može zamijeniti potrebna sistemska rješenja. Jedna od tih organizacija je i Catholic Relief Services (CRS) koja kroz projekat Kreiranje Odgovarajućih Rješenja za Aktivnu podršku mladima iz brige – KORAK, direktno pomaže mladima, ali i radi na unapređenju sistemskih rješenja.

CRS je u svih deset kantona FBiH povezao nadležna ministarstva, centre za socijalni rad, domove za djecu bez roditeljskog staranja i nevladine organizacije u radne grupe koje su u procesu izrade programa mjera podrške mladima iz sistema javne brige pri osamostaljenju.  

Programi predviđaju bolji pristup ključnim uslugama poput zapošljavanja, psihosocijalne podrške i mentorstva, stanovanja, kao i podršku nakon izlaska i tokom samostalnog života. Nakon što radne grupe kreiraju programe, vlade ih trebaju usvojiti i planirati sredstva za njihovo provođenje.

Postojanje ovakvih programa pomoglo bi Amini da dođe do novog posla i pronađe stan. Umjesto dosadašnjeg lutanja u potrazi za nekim ko će je čuti, bili bi jasno definisani koraci koje bi, uz podršku institucija, prošla sve do potpunog osamostaljenja.

"Prolazeći neke od najizazovnijih faza u životu bez roditelja, naučila sam da se zauzimam za sebe, trudim i radim za ono što želim postići u životu. Međutim, svakome je potreban oslonac i podrška koja će osigurati da uspije u onome što je naumio", zaključuje ona.

*Amina je pseudonim mlade djevojke iz sistema brige.