Mladi koji izlaze iz sistema javne brige ne smiju biti prepušteni sami sebi

Na području Federacije BiH postoji 13 ustanova socijalne zaštite zaduženih za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja, a od toga je šest ustanova vladinog sektora i sedam nevladinih organizacija. U ovim institucijama trenutno je smješteno 981 dijete, od čega 735 u vladinim, te 246 u nevladinim ustanovama. U jedinoj ustanovi za djecu bez roditeljskog staranja u entitetu Republika Srpska, Domu Rada Vranješević, trenutno je zbrinuto 78 djece. Podatke o broju mladih ljudi koji na godišnjem nivou izlaze iz ovih ustanova teže je dobiti, jer Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS njima ne raspolažu.

 

Entiteti Federacija BiH i Republika Srpska primjenjuju različite sisteme socijalne skrbi, uz podijeljene odgovornosti između entitetskih i lokalnih nivoa vlasti. Kad je u pitanju briga o mladim ljudima koji punoljetstvo dočekaju u domovima za djecu bez roditeljske brige, entitetski porodični zakoni su ujednačeni: formalna odgovornost zakonskih staratelja djece bez roditeljske brige, centara za socijalni rad, njihovim punoljetstvom prestaje. Zakon, ipak, navodi da se starateljstvo nad punoljetnom osobom može produžiti do kraja redovnog školovanja, studija, odnosno do 27. godine, ali su u praksi malobrojni slučajevi mladih iz ustanova javne brige koji nastavljaju školovanje poslije srednjoškolske naobrazbe. 

 

Osposobljavanje za samostalni život i rad je zakonska obaveza institucija koje djeci pružaju zamjenu za roditeljsko staranje. Istraživanje SOS Dječijih sela, sistema alternativne brige o djeci bez roditeljskog staranja, utvrdilo je da štićenici najčešće pohađaju zanatske i tehničke škole kako bi što prije dobili poziv kojim će se osamostaliti, a vrlo rijetko gimnazije, te da većina štićenika ne stiče fakultetsko obrazovanje jer moraju napustiti ustanovu po punoljetstvu. Zabilježena je i česta pojava ponavljanja završnih razreda srednje škole, jer su mladi svjesni da nemaju gdje otići poslije završetka srednjeg obrazovanja i napuštanja javne brige. 

 

Ukoliko nisu na redovnom školovanju, ovi mladi ljudi se po punoljetstvu osamostaljuju ili vraćaju u porodicu porijekla, istu onu koja iz različitih socijalnih razloga nije mogla brinuti o njima do punoljetstva. "Mladi se najčešće vraćaju u svoju sredinu, a neki od njih i u svoje biološke porodice", potvrdili su nam iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

 

Za ovo ministarstvo, najbolja priprema mladih ljudi za samostalni život koju institucije mogu provesti u postojećem zakonskom okviru jeste rad na popularizaciji hraniteljstva, budući da djeca u hraniteljskim porodicama, osim što odrastaju u porodičnom, a ne institucionalnom okruženju, imaju i bolje šanse da će dobiti podršku ovih porodica jednom kad napune 18 godina, nego što to imaju mladi koji postanu punoljetni u domu. Jačanje hraniteljstva u fokusu je i federalne reforme institucija za zbrinjavanje djece koju definišu Zakon o hraniteljstvu i Javna politika o razvoju hraniteljstva u FBiH.

 

Zakon o hraniteljstvu, koji uređuje i novčane naknade za hranitelje, predviđa da hranjenik može biti i mlađe punoljetno lice do završetka redovnog školovanja i najduže godinu nakon završetka redovnog školovanja ako se ne može zaposliti, a najkasnije do 26. godine. Nakon prestanka smještaja u hraniteljskoj porodici, centar za socijalni rad dužan je još godinu pružati pomoć za osamostaljenje. 

 

Podršku pri uključivanju ovih mladih ljudi u zajednicu trebala bi pružiti i lokalna zajednica, ali ne postoji zakon koji bi to definisao, niti subvencije koje bi je ohrabrile. "Lokalne zajednice i biološka porodica su dužne da im obezbijede podršku bez obzira što to zakonom nije precizirano", uvjereni su u ministarstvu Republike Srpske.

 

Sistemsko rješenje koje bi bez razlike garantovalo podršku svim mladim ljudima koji punoljetstvo dočekaju u ustanovama za brigu o djeci bez roditeljskog staranja, ipak, ne postoji, te u tom smislu zakonski okvir ne nudi odgovore na pitanja i izazove koji stoje pred njima. Na nedostatke sistema u ovom domenu nastoji ukazati i projekat SOS Dječijih sela Glasovi mladih koji napuštaju javnu brigu, koji se provodi od aprila 2018. godine s ciljem unapređenja uključenosti ove populacije u bh. društvo, te preporuka zakonodavcima.

 

 

Ustanove u kojima djeca bez roditeljskog staranja borave, te centri za socijalni rad, ograničenim kapacitetima pomažu mladima na putu ka osamostaljenju. Iz banjalučkog Doma Rada Vranješević su nam odgovorili da mlade ljude pod svojim krovom uče praktičnim vještinama za samostalno vođenje domaćinstva, kuhanju, pranju veša, raspoređivanju novca, ličnoj higijeni, samostalnom preuzimanju brige o zdravlju i aktivnom traženju zaposlenja, ali da im je u tome potrebna pomoć drugih društvenih aktera. "Za to je neophodno razvijanje socijalne mreže, 'mreže pomagača' na koje mladi mogu računati poslije izlaska iz institucije", istakli su, dodajući da važan dio mreže čine preduzeća koja ovim mladima obezbjeđuju prve poslove. 

 

"Trudimo se da, zajedno s nadležnim centrima za socijalni rad, naročito onim mladim koji ne nastavljaju školovanje studiranjem, obezbijedimo priliku za zaposlenje. U tome su nam velika podrška privatni preduzetnici kao što je Krajina klas, koji im daju priliku da svojim radom stvore uslove za samostalno življenje. Nažalost, ne postoji sistemsko rješenje koje bi ovim mladim ljudima obezbijedilo sigurno zaposlenje i stambeno zbrinjavanje, ili bar prednost kod ostvarivanja ovih osnovnih uslova za samostalan život."

 

Iz banjalučkog doma su naveli i da nastoje povećati motivaciju kod mladih za nastavak školovanja, te da trenutno u domu boravi pet studentica i studenata koji su stipendistice i stipendisti privatnih visokoobrazovnih ustanova u Banjoj Luci.

 

Vulnerabilnost mladih koji punoljetstvo dočekaju u institucijama za djecu bez roditeljske brige nastoje umanjiti i nevladine organizacije. "Ne znači da su ti mladi ljudi prepušteni sami sebi i da lokalna zajednica, nevladine organizacije, centri za socijalni rad i javne ustanove za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja i dalje nisu aktivno uključeni u njihovu integraciju u zajednicu", kažu u federalnom ministarstvu, navodeći za primjer programe Kuća za mlade i Kuća na pola puta koji se implementiraju u Sarajevu i Mostaru s ciljem da kroz pružanje smještaja za osamostaljenje pripreme određeni, manji broj mladih koji napuštaju institucionalni oblik zbrinjavanja. 

 

 

Kućom na pola puta smještenom u Vrapčićima kod Mostara rukovodi Udruženje građana Naša djeca. "Naše djelovanje je proizašlo iz spoznaje da su mladi bez roditeljskog staranja po navršavanju osamnaeste godine prepušteni sami sebi, dakle ulici. Udruženje je 2012. otvorilo prvu stambenu jedinicu za podršku mladima sa i bez razvojnih teškoća po punoljetstvu. Danas imamo dvije stambene jedinice u kojima razvijamo naše programe osnaživanja i radnog osposobljavanja mladih ljudi", navela je Aida Kajan, potpredsjednica udruženja, dodajući da mladi bez razvojnih teškoća program uglavnom prolaze za šest mjeseci do dvije godine, dok oni s invaliditetom trebaju cjeloživotnu podršku.

 

Mladi odrasli u domu po izlasku iz institucionalnog smještaja, bez riješenih osnovnih egzistencijalnih uslova za život, smještaja i zaposlenja, suočavaju se sa surovom društvenom realnošću, ističe Kajan. "To je turbulentno životno razdoblje, raskrsnica na kojoj se mladi čovjek pita: 'Kome pripadam?', 'Odakle dolazim?', 'Kuda da krenem?', ne nalazeći odgovore. Mladim osobama je pored materijalne podrške potrebna stručna psiho-pedagoška podrška, kako bi prevazišle socio-emocionalne adolescentske krize, kao i traume koje nose iz djetinjstva. Naše iskustvo govori da se mladi koji ne prolaze programe podrške jako teško snalaze u društvenoj zajednici i njihovi životni pravci na komplikovanoj životnoj raskrsnici krenu uglavnom pogrešnom putanjom."

 

U Kući na pola puta mladi se radno osposobljavaju, uče da raspolažu zarađenim novcem, rukovode vlastitim vrtom, uključuju u društvenu zajednicu, uče samostalnom funkcionisanju. Ipak, Kajan ističe da sistemsko rješenje kojim bi se pomoglo svim mladim ljudima koji izlaze iz sistema javne brige mora doći od države, a ne samo od donatorskih projekata koje provode nevladine organizacije. "Naša država nažalost još nije prepoznala važnost uvrštavanja servisa podrške mladima po punoljetstvu, sa i bez razvojnih teškoća, u zakonske okvire, koji su nužni i neophodni kako bi se jedan mladi život osnažio i postao samostalan."

 

 

U Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo priznaju da programi pripreme za izlazak mladih iz društvene brige u nekim ustanovama koje zbrinjavaju djecu bez roditeljskog staranja uopšte ne postoje, dok su u nekim ustanovama i alternativnim oblicima brige vrlo razvijeni. SOS Dječija sela u BiH primjer su alternativnog oblika brige o djeci bez roditeljskog staranja u kojem se o mladima bez iznimke brine sve do njihovog potpunog osamostaljenja, najdalje do 27. godine života, pružajući im psihosocijalnu i materijalnu podršku. Iz SOS oblika brige godišnje izađe između 20 i 25 mladih ljudi. Razlog za izlazak je uglavnom osamostaljenje, premda postoji i određeni broj onih koji nastave život u okviru svojih porodica porijekla, ali svi imaju pravo na pomoć pri osamostaljenju. 

 

"Cilj nam je da mlada osoba bude osposobljena da odgovorno upravlja vlastitim životom, dakle, da samostalno upravlja domaćinstvom, sklopi stanarski ugovor za trajnije ili trajno rješenje stambenog pitanja, te pronađe posao od kojeg će se moći uzdržavati", objašnjava Alma Softić, savjetnica za rad s djecom i mladima u SOS Dječijim selima u BiH. Od dolaska djece u SOS porodicu, radi se na jačanju njihovih socijalnih i komunikacijskih vještina, razvoju praktičnih životnih vještina i osjećaja odgovornosti, te podizanju konkurentnosti na tržištu rada kroz dodatne treninge, kurseve, stručne prakse, ali i povremene i ljetne poslove.

 

Osim što zahvaljujući donatorskoj mreži svojim štićenicama i štićenicima obezbjeđuju konkretnu materijalnu pomoć po punoljetstvu, SOS Dječija sela organizuju i programe za pomoć mladim ljudima na putu ka njihovom potpunom osamostaljivanju, među kojima je najvažniji Program za osnaživanje i zapošljavanje mladih, YES Centar, koji se provodi u Sarajevu i Tuzli. YES Centar, koji nudi praktične obuke životnih vještina, vještina zapošljivosti i sticanje preduzetničkih vještina, na raspolaganju je svim mladima koji odrastaju u javnoj brizi o djeci bez roditeljskog staranja, kao i mladima iz socijalno zanemarenih kategorija stanovništva. 

 

 

Elizabeta Beslimi je 29-godišnjakinja koju su roditelji kao dijete ostavili u sarajevskoj bolnici u kojoj je ležala zbog upale pluća, te napustili BiH usljed ratnih okolnosti. Brigu o njoj je preuzeo Centar za socijalni rad, a nakon nekoliko godina boravka u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, postala je štićenica SOS Dječijeg sela u Sarajevu, te je po punoljetstvu prihvatila pomoć koju sistem SOS Dječijih sela nudi. 

 

Po pravilima SOS Dječijeg sela, po upisu u srednju školu Elizabeta je prešla u Kuću za mlade, gdje je, uz odgajatelje, živjela sa vršnjakinjama i vršnjacima. Završivši četvorogodišnju Srednju školu za tekstil, kožu i dizajn, umjesto nastavka školovanja izabrala je posao. "Oduvijek sam htjela da radim, da imam posao i svoju platu, vidjela sam u tome nešto veliko, znak da sam napokon odrasla", prisjetila se. 

 

Najprije se zaposlila u fabrici obuće, ali nije bila zadovoljna obimom posla i malom platom, te se potom, uz pomoć YES Centra, zaposlila kao konobarica. U ugostiteljstvu se pronašla, a na putu ka samostalnosti podstrek joj je davala i podrška nadređenih na prvom radnom mjestu, koja joj je naročito koristila u vrijeme dok je bila bolesna. Elizabeti je dva puta u nekoliko godina odstranjen tumor, a iako je njihova nekadašnja štićenica odavno punoljetna i samostalna, SOS Dječija sela su pokrila dio troškova liječenja koji je Elizabeta morala sama snositi, premda joj je većina bila pokrivena zdravstvenim osiguranjem. Teška iskustva su je osnažila, te ova mlada žena danas živi s osmijehom na licu, ne zaboravljajući podršku koju je dobila onda kad joj je najviše trebala. "Sve se može", ističe, dodajući: "Svi mi kad je najteže tražimo utjehu u vjeri, ali najveća podrška dolazi od ljudi koji nas okružuju i koji nas vole."

 

Zahvaljujući sistemu donatora na kojima počivaju SOS Dječija sela, a koji na štedni račun djece u selu uplaćuju novac, svaki štićenik i štićenica SOS Dječijeg sela poslije punoljetstva raspolaže ušteđevinom koju može iskoristiti na nastavak školovanja, pokretanje vlastitog posla ili učestvovati u kupovini stana, pri čemu im SOS Dječije selo dodatno pomaže. Elizabeta je u svoju ušteđevinu i sama uplaćivala novac, budući da je bila stipendistkinja udruženja Obrazovanje gradi BiH. Zahvaljujući ušteđevini i dodatnoj pomoći SOS Dječijeg sela, kao 26-godišnjakinja postala je vlasnica malog stana, te danas živi u vlastitoj nekretnini, izdržavajući se vlastitom platom.  

 

"Podrška SOS Dječijih sela ne prestaje s punoljetstvom. Svi mi smo imali mogućnost da nekoliko godina poslije punoljetstva dobijamo mjesečnu novčanu pomoć od 150 KM za kiriju, pod uslovom da radimo, te dodatnu novčanu pomoć od 250 KM dok čekamo prvu platu. Studenti imaju drugačiju vrstu pomoći, plaćen smještaj u studentskim domovima ili u podstanarstvu, kao i troškove života i školovanja. Moja najbolja prijateljica je uz pomoć SOS Dječijeg sela došla do stana, do zvanja magistrice, do posla u laboratoriji, gdje je danas i šefica", ističe Beslimi, čija priča je primjer da je za istinsku samostalnost i probijanje kroz život u deprivilegovanima nenaklonjenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko pomoć nužna još godinama nakon punoljetstva.