Lične priče

Almedina Čamdžić doživjela je tešku saobraćajnu nesreću sa svojih 19 godina. Mali znak nepažnje, slijetanje sa ceste, prevrtanje auta, povreda vratnog dijela kičme uzroci su trajnog invaliditeta.

Ibrahim Dizdarević živi u Bužimu i ima diplomu bachelora prava. Ipak, kvalifikacija i znanje koje ima ne pomažu mu da dođe do posla. Mnogo je značajnija njegova druga karakteristika, kao prepreka zapošljavanju – on je osoba s invaliditetom.

Kada se sa invaliditetom suočite nakon nesreće ili zbog ratnih dejstava, društvo vam stavlja epitet ranjenika i heroja. Samim tim, vi postajete neko ko je sve svoje u ovom društvu uradio, odslužio i za koga se ne zna šta poslije invaliditeta.

Sreli ste je negdje u Sarajevu. Ili ste pohađali neki od treninga na kojima je bila u ulozi edukatorice. Ili, prosto, nekako ste došli do njene gotovo zarazne energije i humora.

Sjećam se, imala sam nekih desetak – dvanaest godina. Išla sam sam na takmičenje iz matematike, čini mi se, na regionalnom nivou. Stajali smo na stepenicama u holu škole. Trema je bila više nego prisutna.

Dok melodiju klavirskih dirki prati ritam njenih koraka po parketu, dok vam pogled prati pokret njene ruke kojom negdje u daljinu prenosi sve ono što je čini izuzetnom u društvu u kojem živi, Ema vam priča priču o ponosu.

Tu sam, u kampu, na prelazu iz Makedonije u Srbiju, na Miratovačkom polju. Hiljade ljudi prolazi dnevno. Beže od rata. Iz Sirije, Avganistana i Iraka, ka boljem životu, ka Nemačkoj i još nekim zemljama.

Uz sve poteškoće koje može podrazumijevati život djeteta sa rijetkom i neizlječivom bolesti, u bh okolnostima on nerijetko uključuje i potpunu nevidljivost djeteta pred sistematskom podrškom institucija države.

Izostanak sistematske podrške, rane intervencija i adekvatnog predškolskog odgoj samo su dio problema djece iz autističnog spektra. O vlastitim iskustvima govori Zlatiborka Popov Momčinović.