Izdrži, proći će to! Ukoliko ti nećeš, drugi će doći!

Ne znam da li da počnem od rada za vrijeme srednje škole, tokom studija ili poslije. Jer, danas se na različite načine definiše rad na crno i nije moguće zvučati normalno kada ukažeš nekome na mogućnost istovremenog rada uz prijavu sa srednjom školom, a i studiranja - jer ti je cilj da napreduješ u karijeri ili da dok radiš jedan manje zanimljiv posao, ciljaš na onaj koji te ustvari zanima. Nije sve u novcu. Nekada je i lijepo ponašanje poslodavca mnogo važnije nego sam rad. 

Razgovor za posao u naselju Borik i na Tržnici

 

Tako je, naprimjer, jedna vlasnica cvjećare u Banjoj Luci, naselje Borik – bila sa mnom vrlo neljubazna, u razgovoru za posao, iako sam pristala da radim mjesec dana neprijavljena za 300 KM. Rekla je da će mi nošenje gajbi oštetiti kičmu i da to nije posao za mene. 

 

Drugi ponižavajući razgovor za posao je bio na Tržnici - gdje mi je čovjek kod koga sam se javila da prodajem mušku garderobu, rekao da je razlika između mene i čovjeka bez diplome ta što ja ljepše držim lopatu. 

 

 

A zadnji posao sam radila kao novinar. Počela sam kao dopisnik, rečeno mi je da ću biti prva koja će biti prijavljena na puno radno vrijeme kao urednik portala, ali to se nije desilo, nego što bi moja mati rekla - namjestila si posao nekom drugom. Za prvih 15 dana, pola mjeseca, dobila sam 50 KM na ruke. Primala sam 200 KM preko banke i bila prijavljena na pola radnog vremena. Pošto sam radila duže od četiri sati dnevno, dobivala sam još 200 KM na ruke. Pitala sam direktora više puta da li će biti povećanja plate i da li ću biti prijavljena na puno radno vrijeme. Rekao je da se nema para. Ne znam kako taj isti čas nisam dala otkaz. Ustvari znam - jer mi je trebao novac. Uz to sam rodila dijete i trebalo mi je tih 400 KM. Prije poroda sam radila po čitave dane na 12 portala, i rodila sam 20 dana ranije. Najgore od svega je što svako kome se požališ govori: Izdrži, proći će i to! (a pare ti trebaju) ili Ukoliko ti nećeš, drugi će doći... I tome slično. Tako je i bilo. Novi urednik me je vrlo brzo prikazao kao nesposobnu i govorio mi da ne radim časno i pošteno, lagao je da je zvao ministra policije Lukača i da ću ići na saslušanje zbog mojih grešaka. Tada sam popričala i sa gazdom - koji je ustvari najgori. On mi je rekao da ne treba da imam prijavu na puno radno vrijeme i da mi ne treba auto zbog kojeg i hoću prijavu, te da mi je bolje da šetam pješke i vozim se autobusom. Naravno, svaki sastanak sam plaćala svojim novcem. 

 

Da napomenem, radila sam i kao call agent. Taj dan sam dala otkaz. 

 

 

Na drugom poslu, u tekstilnom pogonu u Gradišci, radila sam kao radnik za mašinom. Prvi mjesec sam dobila 80 KM, što je van svake pameti. A nakon razgovora sa drugim radnicama, shvatila sam da je to njima normalno. Primili su me kao radnika kojem treba obuka. Ali niko me nije obučavao. Morala sam sve sama da pitam, da od prvog dana radim na normu, a davali su mi i najteže poslove koji oduzimaju najviše vremena. Žene sa kojima sam radila su me do te mjere izludile da sam trećeg dana istrčala plačući jer su dobacivale sve i svašta. Osim njih desetak, sve ostale radnice su neprijavljene. To smatraju normalnim, a kada sam rekla da mi je žao mladu osobu da radi za 250 KM mjesečno neprijavljena, a da bi mogla ići na fakultet, jedna od tih žena je rekla da njoj fakultet ni ne treba. Za vrijeme inspekcije skoro sve radnice bi trčale na sprat, gdje se kroje materijali i čekali bi u mraku da se sve završi. Uz smijeh i ciku. Posao je završio tako što sam dobila ponudu da radim kao profesor u svojoj struci, pa sam otišla.

 

 

Treći posao je vaspitač, odnosno i čistač i radnik sa jaslicama i kuvar - u privatnom vrtiću u Gradišci. Jednoga dana sam dobila ukor jer sam pojela hljeba i pavlake za obrok. Dakle, nisam smjela odvajati vrijeme za jelo, kritikovanje je bilo konstantno, u prisustvu djece. U to vrijeme imala sam smrtni slučaj - majka je bila u pitanju - da bih već treći dan morala doći na posao - jer je gazdaricu uhvatio umor. Kada bi dolazila inspekcija, morala bih bježati u njihovu kuću na spratu. Radila sam neprijavljena za 400 KM mjesečno. Čistila sam sanitarni čvor ujutro tokom primanja djece, od pola sedam do sedam, od plafona do poda, uz kadu, šolju, sve. Čuvala jaslice, veću djecu, ribala napolju stepenice. A stalno bih bila nadgledana od gazde, koji je volio prolaziti tuda i govoriti šta ne valja. S tim da je jednog dana gazdarica zaprijetila da moj otac više ne smije nikome reći da ja radim neprijavljena, jer im kvari imidž. To niko nije smio znati.

 

 

Rad u kafani tokom druge godine studija na arhitekturi. Izdržala sam mjesec dana. Gazda je na spratu davao gostima da vode ljubav. A meni je nakon nekog vremena rekao da se od mene očekuje isto, naravno on da proba prvi, a zatim i svi ostali. Pokušao je to kada smo bili sami, a bili smo dosta vremena. I to je bilo radi novca. Jedan gost me je pokušao silovati, ali nije uspio. Nije ni gazdi uspjelo, a on je tada već živio sa svojom ljubavnicom i otvoreno se hvalio redom mušterija, koje sve poze isprobavaju, te da vode ljubav svako večer, da bi mu ujutro samo okrenula zadnjicu, kako bi on sam radio šta mu treba. Ona je bila također njegova konobarica i studentica. 

 

Sada također tražim posao. I dalje se nadam boljem.

 

 

Tekst je originalno objavljen na stranici Centra za građansku saradnju Livno.