Diskriminaciju pobjeđujem svojim uspjesima i snovima

Prije nekoliko dana Nudžejma Softić je trčala Vilsonovim šetalištem, a onda je naišla na dvije djevojke. Jedna od njih je prokomentirala: „Vidi ti nje. Sada bih ja njoj šamarčinu opalila.“

 

Vjerojatno bi takva konstatacija svakog čovjeka zaboljela. Možda je u prvi trenutak i u Nudžejmi otvorila neku ranu. Ali, vrlo brzo ona je samo za sebe samouvjereno prokomentirala: „Hvala joj što me podsjetila na smisao svega što radim. Okrenula sam se brzo da protrčim još jednom pored nje da me vidi i sprijeda.“

 

Nudžejma Softić zapravo je primjer mnogima kako živjeti u zemlji punoj predrasuda i isticati svoje uspjehe bez obzira na diskriminaciju koju je itekako znala osjetiti. Prvo sa svoje četiri godine kada je njen otac, tadašnji imam Hamid Softić, odveden i ubijen, a ona sa sestrom i tada trudnom mamom krenula u bijeg od rata koji je pogodio i Prijedor. „Bilo je jako strašno. Bombom su nam raznijeli sklonište i onda smo mama, koja je tada bila u petom mjesecu trudnoće, ja i sestra morale napustiti kuću, išle smo kilometrima ispred tenkova, a onda i u nekim vagonima za stoku sve dok nismo došli do Hrvatske gdje smo bili u izbjegličkom kampu, a promijenila sam pet škola dok sam završila osnovnu školu“, priča nam Nudžejma crtice iz svog djetinstva.

 

Nudžejma je posebnu pažnju javnosti privukla kada je na jednom od sarajevskih polumaratona svojih sedam istrčanih kilometara posvetila svom očuhu, babi kako ga Nudžejma zove, Sirijcu Imadu al-Husinu, poznatijem kao Abu Hamza. „Mi smo odrastali sa teretom dokazivanja da je naš otac sasvim normalan čovjek i da nije ništa napravio, da je osumnjičen bez optužnice i dokaza. Svi ljudi oko nas koji nisu bili upućeni u priču su logično bili sumnjičavi i bili smo sve vrijeme svjesni da smo mi njegovi najbolji ambasadori. Možda nas je to i usmjerilo i od nas napravilo ljude koji znaju šta žele u životu, pa nas i ojačalo da to što želimo ostvarimo. Kad bismo babu pitali kako mu možemo pomoći, on bi samo govorio da učimo i da budemo dobri ljudi, da njemu ne treba ništa više od toga. Trebalo je vremena, ali mislim da smo uspjeli izboriti se s tim i ojačati sebe da se na takvu vrstu diskriminacije, ako je još ponegdje i ima, i ne osvrćemo“, ispričala nam je Nudžejma.

 

Nudžejma, koja nosi hidžab od svoje sedme godine, kaže nam da su te žene posebno marginalizirane i diskriminirane u društvu. „Kada sam prvi put došla u školu trčanja, odmah sam primijetila da me gledaju drugačije. Međutim, ja sam upravo tu došla kako bih im pokazala da je bezveze da me drugačije gledaju. Ja nisam ništa drugačija od njih jer marama je moj izbor i ja je nosim zbog mojih religijskih uvjerenja.“

 

Nudžejma napominje da se pokrivene žene u nekim zemljama nemaju pravo baviti bilo kakvom vrstom sporta. „Nedavno je trebao biti održan prvi maraton u Teheranu i djevojkama i ženama nije dozvoljeno da budu na stazi s muškarcima niti su mogle biti vani. Njima je dozvoljeno da trče na stadionu u zatvorenom prostoru. Iran je dopustio promjenu spola, ali i dalje ženama nije dozvoljeno trčati maraton s muškarcima.“

 

Zato Nudžejma ističe da je njoj itekako mnogo značila podrška na koju posljednjih godina nailazi kako u BiH tako i u zemljama regije. „Nedavno sam istrčala maraton u Beogradu i bila sam prva žena sa hidžabom u historiji beogradskog maratona. Nigdje nisam imala veću podršku nego tamo. U cilju me dočekao beogradski muftija Abdulah Numan koji je čuo da ću ja trčati. Jedino negativno iskustvo imala sam u Banjaluci. Tu su mi čak psovali mater.“

 

Nudžejma kaže da svako onaj ko ljudima nanosi diskriminaciju zapravo živi neispunjen život. „Jer tim ljudima je mnogo teže nego meni koja svakog čovjeka prihvaćam. Ja sam svoj život ispunila i zaista sam sretna i zadovoljna svojim životom. Doživim ja te loše komentare, ali to je u odnosu na nivo podrške zanemarivo. Ipak, priznajem, zna to jako zaboljeti čovjeka. Jer, evo nedavno kada sam najavila svoj dolazak u Tuzli jedna djevojka je napisala komentar da ja prodajem m... pod bubrege, da pričam šuplje priče kako bih otišla u Pakistan. Ja zaista ne znam kakve veze ima Pakistan s tim, ali trčanje je moj život. Ja trčim ovdje i živim ovdje, svoju priču pričam ovdje, u svom prostoru. Ja uopće nemam nikakve pretenzije da to pričam u Pakistanu. Ali ja mislim da upravo to što je ona napisala je dokaz da se o diskriminaciji treba pričati. Jer i ja imam u životu stvari koje mi se ne sviđaju, ali sve poštujem. I kada mi se nešto ne sviđa nemam uopće potrebe trošiti svoje vrijeme na to da bilo koga vrijeđam.“

 

Nudžejma ne želi da je bilo ko od ljudi promatra kao ženu s hidžabom zbog kojeg je drugačija ili posebnija. Nudžejma ima puno drugih identiteta unutar sebe, a s hidžabom je samo sretna žena i on je dio nje. Nudžejma nije samo žena s hidžabom, ona je iznad svega uspješna visokoobrazovana žena, profesorica bosanskog jezika. Lektorica je na Al Jazeeri. Nudžejma je organizatorica i social media menadžerica u udruženju "Marathon", zaljubljenica u trčanje i prva žena s hidžabom u svijetu koja je na Bečkom maratonu istrčala 42 kilometra, a sebi je postavila novi cilj - želi se takmičiti na Ironman triatlonu koji se održava ove godine u Austriji.

 

Sve one koji su joj govorili kontra njenih snova i ciljeva, Nudžejma je blokirala. „Rekla sam im da mi ne trebaju i neka nađu sebi slične i druže se s njima. Ja sam se družila s inspirativnim ljudima i evo gdje me je to dovelo. Do sada sam imala 20 trka, to su tri maratona, a ostalo su sve polumaratoni. Uskoro idem u Beč, a ovih dana razmišljam da se prijavim i na istambulski maraton u novembru i vrlo blizu sam te prijave. Tu se trči na dva kontinenta, odnosno preko Mosta Mehmeda Fatiha koji spaja dva kontinenta. Čak ni Turci nemaju priliku često preći taj most osim u vrijeme maratona. Trčala sam također u Bejrutu, a planiram ići u Barcelonu, Berlin. Želim istrčati sve gradove.“

 

Nudžejma Softić osoba je koja pokazuje da ovo društvo u kojem svaki čovjek zapravo živi marginalizirano i diskriminirano ipak može uspjeti i još uz to rušiti granice u ljudskim glavama i razbijati predrasude.