Kolumne

Zaostala i autistična zemlja su uvrede i na račun onih koji od tih bolesti boluju i nas koji u njima živimo. Nismo nesposobni, samo smo zaostali – rugaju se parlamentarci iz klimatiziranih prostora punih dosade, nesposobnosti i paranoje.

Dijala Hasanbegović, foto:wikimedia.org

Možda sam monstrum što mislim da ljudi nisu krivi jer ih njihovo tijelo ubija. Možda bih mislio drukčije da oca nisu ostavili u hodniku bolnice, jer je on odbio kemoterapiju u zadnjem stadiju.

Dijala Hasanbegović

Gledam prijatelja i njegovu ženu obavijene velom čipkaste ozvaničenosti, očiju zamagljenih umjerenim alkoholom. Ni umjerena vjenčanja neću imati. A šta će ti biti muž? Muž će mi biti partner. Kako partner, pa niste u firmi?

Dijala Hasanbegović

 Ja živim u zemlji bezazlenih, tihih, lijenih šovinizama, onih kafanskih i jednostavnih. Moram biti sretna što nisam polivena benzinom ili što mi prijateljicu nisu sahranili s mužem koji je umro. Stoljeća su postavila niske standarde.

Dijala Hasanbegović

Trčim u džemperu i večernjoj haljini, polovinom jula, na intervju za posao, i ne bih da zakasnim. Da ne bih u televizijskom prilogu bila upotrijebljena kao simbol letargije ili bezobrazluka. Da me ne bi bilo sram. Srama me je strah

Dijala Hasanbegović

Moja sjećanja mirišu, smrde, pipam ih očima kao da se preda mnom odvijaju. Ovo od čega bolujem čini moje sjećanje, na ljude, na stvari, na bića, sve tjelesnim, opipljivim, fizičkim, stvarnijim i bližim. I ne postaje bolje kako prolazi vrijeme.

Dijala Hasanbegović

Proglasiti jezik svojinom jednog naroda je najobičnije lupeštvo. Kojim su jezicima govorili preci prije nego što je kapitalizam izmislio narode i nacije? Jezik pripada ljudima, a ne vlasteli kojoj su kosti pobijenih pokriće za ratni plijen.

Nenad Veličković, foto:www.diskriminacija.ba

Bezbojčad su niža rasa u zemlji čija vlast više cijeni mrtve očeve od žive djece. Njoj je sveta krv prolivena u borbi za privatizaciju. Od njenih suza nadgrobnici rastu. Mezarja su međaši njenih nekretnina. Parastosima opisuje budućnost.

diskriminacija.ba, foto: diskriminacija.ba

Šta smo dobili predstavnicama čija je mantra pred spavanje: otac-ime, majka-vime? Je li baš njih ovakve sanjala Ema Goldman (saten, svila, investicije u šminku i frizera, osmijeh za kameru), napaljene da dignu ruku na mig muškog vođe stranke?

Nenad Veličković, foto:www.diskriminacija.ba

Temeljito popljuvana Bolonja konkretizovala je studentska prava o ispitnim procedurama i slobodom izbora. Opstrukcija nastavničke kaste motivisana je odbranom privilegija, ali se predstavlja kao posljednja odbrana humanistike.

Nenad Veličković, foto:www.diskriminacija.ba

Pages