Zapisi iz crvene bilježnice: 17. stranica

Autorka: Š. E., 28 godina.

 

 

Stranica 10. Sveska druga.

 

 

 

Gledala sam u Jutarnjem programu prilog o nezaposlenim, prije godinu dana.

 

 

Sjetila sam ga se opet, dok sam se spremala na intervju za honorani posao, istovremeno radeći drugi honorarni posao,  koji se ne isplati nikome, pa su ga ponudili meni jer pretpostavljaju da su mi kriteriji pali ispod skoro svih granica. I da me to najvjerovatnije neće uvrijediti.

 

 

U zemlji bez kriterija, jedini kriterij po kojim se biraju uposlenici je na kojoj polici sjede složeni i čekaju da ih se uzme – gornjoj, donjoj, nekoj u sredini... Naša tijela su plastična, ukočena i nepomična na policama. Naše vas staklene oči sve vide jednako. Naš je CV kolekcija stvari koje smo radili da bismo preživjeli, stvari koje smo voljeli, poslova koje smo morali prihvatiti i onih koje smo sami sebi stvarali. CV je povijest puta koje je prešlo naše društveno beskorisno tijelo, prije nego se ponovo vratilo na policu, poput lutke. I mi prihvatamo igru.  

 

 

U prilogu su uporno pokušavali definirati grupu nezaposlenih, otkriti šta to rade nezaposleni dok su nezaposleni, kako nezaposleni provode dan. Umjesto jureći za poslom, naravno, neki spavaju, neki se usuđuju i „piti kafu cijeli dan“,  pijenje kafe se zove letargija. Spavanje do podne je lijenost. Tvoj umor je laž. 

 

 

Polovina je jula. Ja trčim na tramvaj, u džemperu i večernjoj haljini. Tačno je podne. Žurim potencijalnom poslodavcu na razgovor, prethodnu  noć nisam spavala, a moj je honorarni posao zahtijevao od mene rad do kasnih sati i ljetnu večernju haljinu. I ja nisam stigla otići kući, presvući se u nešto sasvim profesionalno, što stoji u mojoj škrinji za sasvim profesionalnu odjeću, koju oblačim samo kad idem na razgovor za posao. 

 

 

Ali važno je pokušati. Ili ću morati kriti činjenicu da nisam otišla na razgovor jer sam bila neprimjereno obučena. Ali neprimjereno je široka kategorija, kad tvoje tijelo ne zna šta očekivati. Tako sam mislila dok sam prihvaćala džemper, koji u kancelariji u kojoj trenutno radim stoji od Nove godine, a koji mi je ponudila kolegica kako bih pokrila ramena. I leđa. Mora se. Osim ako ne želite da vas bude sram. Jer, osim straha, važno oružje svih izrabljivačkih sistema, svakako jeste  – sram. 

 

 

(Koliko ste kafa danas popili? Jeste li se, nedajbože, napili? Drogirate li se rekreativno? Vaš je život ionako – rekreacija. Jeste li primjereno obučeni? Ne zaboravite redovito porazgovarati sami sa sobom, makar u zagradama). 

 

 

Trčim ja na tramvaj u džemperu i večernjoj haljini, a troje ljudi koji me vole čekaju hoću li ja proći na još jednom testu koji će me uključiti u društvo kao produktivnog člana. Godinama traje moj prijem među dobre ljude koji imaju posao i peru zube ujutro u sedam, i umorni čekaju prevoz kući u pet sati popodne. Ja i dalje trčim u džemperu i večernjoj haljini, tačno u podne, polovinom jula, na intervju za posao, i ne bih da zakasnim. Da ne bih u televizijskom prilogu bila upotrijebljena kao simbol letargije, beznadnosti ili bezobrazluka. Da me ne bi bilo sram. Srama me je strah. 

 

 

U vrućem sam tramvaju, lokva sam iščekivanja na stolici. Postoji problem. Neko se nije maknuo s vrata i vozilo ne može krenuti. Ili je vozač izišao kupiti sebi cigarete, i vozilo neće krenuti. Ili gospođa u zelenoj majici nema kartu, i vozilo neće krenuti. Postoji problem, uvijek postoji problem dok idete na razgovor za posao, čak i kad niste u džemperu u julu, tačno u podne. Postoje gomile problema koji vam mogu otežati put prema sreći – a sreća je, dabome, prodati se nekome, nekome se ponuditi, biti nekom dobar dovoljno da uloži u tebe, ni manje ni više, nego novac i vrijeme,  i da ti dodijeli prostor, makar se sastojao od stolice i kvadratnog metra, na koji ćeš spustiti svoju zarađenu kafu, ne onu letargičnu. Dođe mi da vičem na ženu u zelenoj majici, a ne poznajem ju. Ona mi je prepreka na putu prema uspjehu, koji započinje baš tog julskog dana, tačno u podne. 

Moje nezaposleno, plastično tijelo napokon će imati mjesto na nekakvoj stolici. 

 

 

(Imaš li stolicu, je li ti hladno, treba li ti pauza, koliko si ovdje, jesi li jela, jesi li spavala, koji je tvoj posao, kolika je tvoja plaća, hoće li ti platiti odmah? Zašto si u džemperu u julu? Nezaposleni češće pričaju sami sa sobom nego ostali ljudi, makar u zagradama)

 

 

Motivacijsko je pismo bilo obrađeno poluozbiljno u prilogu o nezaposlenosti, a u podprilogu o traženju posla. 

(Kako ga sastavljamo? Šta trebamo reći? )

 

 

Ne trebamo ga uzimati zdravo za gotovo. Trebamo uložiti vremena u motivacijsko pismo. Trebamo zvučati na određeni način, no nikako beznadno i nikako kao da, jednostavno, želimo posao. A ja sam ga pisala i tako. Sram? Naravno. Sramim se, sve vrijeme dok lažem u motivacijskom pismu da želim ponuditi svaku svoju kreativnu ćeliju firmi za koju ne znam ni šta mi nudi zauzvrat. Neka me sram. Ljuta sam i skidam džemper.  Plastično tijelo se buni, skoro osjećam kako se odvaja od mozga i vodi vlastiti život. 

 

 

Istrčavam iz tramvaja, sve je u redu, ne kasnim, ali me sram jer sam oznojena i još uvijek se znojim. Ulazim u zgradu u kojoj je klima pojačana s dozom mržnje i prezira prema ljudskom tijelu. I trnci koji mi prolaze niz leđa i ramena sasvim su normalni, jer džemper je ostao u tramvaju, u julu, tačno u podne. Preveliki džemper vaše slučajne radne kolegice. Lutka je nepropisno obučena za intervju, nada se da neće biti vraćena na policu, i još joj je proradila tjelesnost. Ali mora biti nečega u tom neumornom pokušavanju da se posao dobije, a što će  dirnuti srce Vlasnicima Posla, Stolice, Plaće, Toplog Obroka i Staža. 

(Nije sve u onome što sam napisala. Nečeg mora biti u onome što činim! Da...)

 

 

Intervju je trajao skoro sat vremena.  Lutka nije niti znala za koju poziciju ju tačno intervjuiraju. Lutka nije mogla niti predvidjeti pitanja koja će joj postaviti. Nije mogla pretpostaviti niti pozdrav, koji će se sastojati od savjeta da , kad sljedeći put bude dolazila na intervju u istu tu firmu (jer sigurno hoće!)  obuče nešto s rukavima. I leđima. Ne zato što ide na intervju na posao, nego zbog konzervativnosti sredine u kojoj se odvija intervju. Nepodobna imena su možda prošlost. Ove sezone love se nepodobna tijela. 

 

 

(Znala sam da će se to desiti. I ako nisam, trebala sam znati. Je li me strah? Je li me sram?)