Zapisi iz crvene bilježnice: 30. stranica
Autorka: Lj. Z., 34 godine
Zezam se. Ne sjećam se nikakvog momenta u kojem sam to odlučila, niti sam ikad napravila listu razloga, ali morala sam smišljati razne odgovore na pitanja kada, zašto i kako. Ta pitanja na kraju postanu naredbe: udaj se, pobogu. Daj se, već jednom, udaj. Pa, udaj se, šta ima veze - papir. Potpišeš papire, i mirna si, ha ja!
I tako, sve to popraćeno nestašnim smijehom, upakovano u šalu, u tanki espresso s hladnim mlijekom od kojeg mi je zlo, u hladno pivo, u mamine kolače.
Jednom je prijateljicu, usta punih krvavih tufera jer je upravo imala operaciju na oralnoj hirurgiji, moja kolegica iz srednje škole, koju nisam vidjela 12 godina, a koje se skoro i ne sjećam, na sred ceste pitala jesam li se ja udala za „onog svog“. I strpljivo čekala odgovor i objašnjenje. Ona još uvijek živi u mjestu iz kojeg sam ja pobjegla sa zastrašujućom oduševljenošću. To je mjesto nekih 600 kilometara od grada u kojem sad živim s tim mojim.
Svadbe me prestravljuju, ali ni to nije razlog zbog kojeg se nisam udala, može se i bez toga udati, barem mislim tako, dok gledam svog prijatelja kako čvrsto grli prstima čašu viskija, s upravo oženjenim osmijehom na licu i meni nepoznatom ženom obučenom u sintetički šlag, kojoj nisam mogla niti čestitati kako treba jer sam alergična na pafrem. U kojem je to jutro mladenka okupala i dušu.
Osjećam se kao lik u romantičnoj komediji, tom prestrašnom žanru koji je natjerao bataljone žena da vjeruju u srodne duše i razne sudbine.
Svadba je decentna, tačno da će s obrazom dignuti kredit i biti ponosni vlasnici dvosobnog stana na Čengić Vili za dvadeset godina i da im auto, isto tako kupljeno na kredit, neće biti neko seljačko. Ja ne mogu dići kredit, jer je plaća od mog partnera već opterećena kreditom koji je digao da bi izvukao svoje roditelje iz dugova, a moj je ugovor jako nestalan. Naime, i moj šef čeka da se udam, i da rodim djecu, i dignem kredit, pa je jako oprezan s ugovorom. Kolegice s fakulteta su mi se žalile da ih na razgovorima za posao pitaju namjeravaju li imati djecu i udavati se, i kako je poželjno odgovoriti sa „ne“. Probajte napraviti pauzu od 30 sekundi kad vas pitaju jeste li udane, pa se onda možda osmijehnuti ljubazno i reći da imate životnog partnera, i nije da se to koga tiče.
Ozbiljna sam kad kažem ljudima da me na vjenčanjima i sprovodima hvata čudan osjećaj. Neobična nelagoda. Smiješne riječi mi padaju na pamet, ili pak potpuno nevezane za situaciju, najčešće životinje i povrće. Svi šute, s blaženim osmijehom na licu, a ovlašteno lice za sklapanje brakova deklamuje nešto automatski ljubaznim glasom, kao kad nazoveš 125 da ti kažu koliko je sati. I tišina je. I ja odjednom želim reći „Kupus!“. „Daždevnjak!“. „Hipopotamus!“ Imam neki uvrnuti svadbeni Tourette.
A šta ćeš kad ostaneš trudna? Neću ostat trudna. Kako će se dijete zvati? A Koje dijete, ono što se neće roditi? A zamisli, desi ti se? Pa, desi se i dijete ponekad. Pa šta ćeš ti biti tom djetetu? Neprava mater, mom nepravom djetetu. Ljudi vole veličati prirodne majčinske nagone, prirodne biološke porive i praiskonsku želju za rasplođavanjem, ali samo uredno ovjerenu u općini.
Gledam svoga prijatelja i njegovu novu ženu, tako obavijene velom čipkaste ozvaničenosti, očiju zamagljenih umjerenim alkoholom i malo izjedenih umjerenim dimom. Ni umjerena vjenčanja neću imati. A šte će ti biti tvoj muž? Moj muž će mi biti moj partner. Kako partner, pa niste u firmi? Životni pratilac. Ko koga prati, ti njega ili on tebe? (i duhoviti su nekad). Šta će ga spriječiti da ode? A je li to papir gvozdena vrata zatvara? (nekad sam i ja malo duhovita).
I? Kad ćete se vi oženiti? A, dobro vama tako, znači? Jeste, dobro mi je skoro deset godina. Deset godina je puno, to je skoro brak! Jeste, velim ja, skoro brak. Deset godina moga života s kojim, na moju sreću, niste imali ništa.
Sve u što se kunemo, sve na što polažemo svoju riječ, sve nam se samo kaže u ritualima kojima ljudi ovjeravaju svoje postojanje na zemlji. U gradu. U životu. Pečati na bijelim općinskim papirima, pečati poljubaca na licu moga prijatelja, pečati od kapi vina po bijeloj haljini njegove žene. Tako se pratimo, jedni druge obilježavajući. Dodajemo i izbacujemo prezimena, da se sjetimo otkud dolazimo, kamo se vraćamo, kome. Ponekad, i da zaboravimo. Papiri koje potpisujemo nisu papiri na kojima zaklinjemo ili obećavamo, oni su tragovi naših mogućih veza. Obećanja koja dajemo svećenicima i matičarima ne upućujemo jedni drugima, nego ljudima, bogovima, zajednicama. Kome je važna zajednica koja ne mari za druge zajednice?
Moji su rituali sasvim privatni, onakvi kakvi bi u ljubavi i trebali biti. Valjda.
