Zapisi iz crvene bilježnice: 43. stranica

Možda sam monstrum što mislim da ljudi nisu krivi jer ih njihovo tijelo ubija. Možda bih mislio drukčije da oca nisu ostavili u hodniku bolnice, jer je on odbio kemoterapiju u zadnjem stadiju.
Piše: 
Dijala Hasanbegović
Podijeli ovaj članak: 
Autor: P.L., 19 godina
 
 
Ljudi misle da si sam ako nemaš ljudi oko sebe. Ja mislim da si sam ako nemaš boga iznad sebe, i naravno, u pravu sam (i nemam problem s tim).  Ali s 19 godina, teško je biti u pravu. Teško je reći nekome da je čovjek, zapravo, uvijek sam, a 19 ti je godina. Prijatelji su mi još u razvoju, a kad im to kažem, zvučim uobraženo.  Oni sjede i pokazuju jedni drugima aplikacije na ajfonu, imaju sumanute teorije o djevojkama, žele zaraditi milione novaca, dovesti penise u ultimativnu formu,  a ja brojim sate koje moram provesti s njima, da roditelji ne bi mislili da sam usamljeni čudak koji misli da nema boga, a jesam to. 
 
I nisam sam, jer oni su tu, ali usamljen sam, jer boga nema.  
 
Nisam izišao van s njima za vikend, jer mama nije dobro. Rekli su mi da sam „baš peder“. Ultimativna je to uvreda, znam, jebeni peder koji ostaje s majkom za vikend. Pederi u njihovom rječniku, shvatio sam, imaju osobine koje strašno cijenim, i uvijek mi je u nekom morbidnom kutku srca drago kad me tako nazovu. Jednom sam im to i rekao. Bilo je to pet dugih minuta šutnje i onda prasak u budalasti smijeh.
 
U čekaonici sam s mamom. Mama živi u dinajlu o svom krvnom pritisku. Dinajl je mojoj majci put do boga. Pritisak će je ubiti, ali bog će je spasiti. Neću ja, neće niti nadobudni mladi doktor s blistavom karijerom saopćivača uzroka bolesti, spasit će je bog. Bog će joj biti na pomoći, jer njoj je baš ofirno ići kod doktora svaki dan. Razumijem je. I meni bi bilo ofirno ići kod tog doktora svaki dan. Mom je umrlome ocu, koji je živio kao monah, osim što je očito upražnjavao povremeni seks, pa je jednom prilikom s mojom majkom napravio i mene, rekao da je rak dobio od sedam cigareta koje dnevno puši.  „Ali dokrore, živim zdrav život, ne jedem masnu hranu, jedem povrće, mnogo se krećem, od čega sam dobio rak?“, „Pušite?“, „Da, pa malo uz kafu, sedam cigareta dnevno“, „Eto, od toga ste dobili rak, to vam je to“. Kao da je pio hladne vode, pa nahladio grlo. Nema boga, kažem vam. 
 
U čekaonici sam s majkom i telefon mi je pun poruka koje nemaju veze sa životom. Moj prijatelj nas nikada ne vozi svojim ferarijem kod doktora, nije vozio ni na kemoterapije dok je tata bio živ, ali šalje mi poruke, da ne budem sam, jer nemam boga. 
 
Sa svojih 19 godina, ja sam uspio skoro svima reći da sam ateist, i kad mi je umro otac, ljudi su mi saučešće izjavljivali na načine koje bih, da mi je bilo do toga, sigurno bilježio, jer su stvarno vrijedni pamćenja. Moja prva komšinica, bogobojazna i dobra ženica, obigravala je oko mojih vrata, slušajući glasove unutra. A ja sam zvao nekoliko prijatelja da mi prave društvo, prvu noć kada je tata umro. Slučajno sam čuo šuškanje oko vrata, i gledao je kroz špijunku kako pravi korak naprijed, korak nazad. Kakvo olakšanje ponuditi ateisti u času smrti, pa još dok se sumnjive radnje odvijaju u njegovom stanu, i čuju se neki čudni glasovi? Dvojica komšija bila su na sahrani i razglasili da je bila ateistička. 
 
Mama je već jako nervozna, ide joj se kući, počinje joj sapunica. Gleda me kao da joj  mogu pomoći da se stvar ubrza, ja nastojim izgledati kao da je sve to normalno i nastojim namjestiti opušteno i sretno lice. Opuštena i sretna lica u čekaonicama kod doktora pomažu više nego bog. 
 
Unučica od komšinice srela me na cesti, dok sam šetao i jeo sladoled. Odskočila je od mene i skinula sunčane naočari da me što bolje vidi kako tužno, izgubljeno i bezbožnički ližem sladoled samo 15 dana nakon tatine smrti. I pitala me kako sam, onako, pet metara odmaknuta. Očito sam dobro, rekao sam joj, na što je maksimalno afektirajući rekla dobro, i udaljavala se oprezno, kao da ima sudsku zabranu pristupa. 
 
Da,  moje prve komšije. Moja mama, već sumanuta i oznojena u čekaonici kod doktora, družila se s njima kratko i povremeno. Tu su otkako smo se doselili. Jednom, za vrijeme Kurbanskog Bajrama, zazvonili su mi na vrata, i ja sam izišao, misleći da je to deda koji mi je posudio sjekiru za cijepanje drva (ništa me ne pitajte) došao po nju. Onako u gaćama, raščupan, klinac, sa sjekirom u ruci, uzeo sam smotuljak mesa, svježeg, crvenog. Nisu mi više nikada donijeli ništa na vrata. 
 
U čekaonici kod doktora mnogo je priča o pokvarenim tijelima sasvim dobrih ljudi. Možda sam ja monstrum, možda sam ja nepravedni, zaneseni malac koji misli da ljudi nisu krivi jer ih njihovo tijelo ubija. Možda bih mislio i drukčije da mi oca nisu ostavili nasred hodnika, na 13. spratu zgrade DIP-a, na Onkologiji, gledajući nas kao pse lutalice koje su došle krasti kosti iz smeća, jer je on odbio primiti kemoterapiju u zadnjem stadiju. Vikali su na nas, kad sam ja vikao zauzvrat, pitali su me kako se usuđujem tako razgovarati s njima, on nije njihov pacijent, on je odlučio umrijeti, i oni nisu dužni pružiti mu olakšanje. To je bio zadnji dan njegovog života. 
 
Dvoje mladih doktora, koji su mu prije toga pet puta vadili tu istu vodu koju je sad trebalo izvaditi kako ne bi ugušilo tatu, gledalo me staklenim očima, s neprepoznavanjem. Kad sam ga pitao je li me se sjeća, mladi je doktor ispustio važne papire iz ruku, i brzo ih kupio s poda. Oči moga oca bile su otkinute od tijela, vrludale su nekud po hodniku klinike, za koju je negdje u dubini svoje dobre duše, vjerovao da će ga spasiti. 
 
Dok sam plakao u hodniku (da eto, muškarci bez boga plaču), i dok su dvoje mladih doktora, ona savršeno fenirana i špicaste guzice, on u kožnoj bajkerskoj jakni, baš kao iz „Uvoda u anatomiju“ (neke bi serije trebalo zakonom zabraniti)  došla je milostiva dežurna onkologinja, lica omotanog velom predaje pred žalosnim činom, naškrabala nekakvim odvratnim rukopisom nešto na papir i rekla da će se ona probrinuti da se voda iz tijela, koja je gušila moga oca, izvadi na drugom odjeljenju. Pobrinula se tako da su nas ona, i četiri medicinske sestre savršenih noktiju i lica napudranih kao dječja guzica, gledale kako odlazimo sami, dok ja guram kolica s ocem, do lifta, pa dole, pa kroz hodnike, pa umalo satarem čistačicu s usisivačem, pa van iz zgrade, pravo pred prestravjenog sićušnog domara, koji je pomogao ubaciti oca u ambulantna kola. Da sam znao, prokleo bih ih sve. Ali ja znam da smo svi sami, i da ja nemam koga i zašto prokleti. I da to ne ide tako u životu. 
 
„Mama.“
„Molim?“
„Hurem, to je ona riđokosa?“
„Jeste, sto puta sam ti rekla da me više  ne ismijavaš zbog toga, ta serija...“
„Meni se ona sviđa.“
„Nemoj me sad, P., molim te...“
„Idemo sad kući, gledati, ajde.“
„Stvarno?“
„Stvarno.“
Doktor izlazi iz ordinacije, jedrog stomačića i rumenih obraza, i već s vrata grdi dedu od sto godina, koji se prekasno javio na kontrolu.  „Neće vas bog čuvati, ako se Vi ne čuvate, Ramize! A vi gdje ćete?“
 
„Hurem, doktore. Od nečega se mora umrijeti.“
 
 
Ostavite komentar