Ravnopravnost osoba sa Down sindromom nije moguća bez inkluzivnog školovanja

Osobe sa Down sindromom postale su vidljivije u bh. društvu nego ranije, ali pred nama je još mnogo posla kako bi kreirali potpuno inkluzivno društvo koje prihvata svakoga.
Za suštinsko uključivanje djece i mladih sa Down sindromom u društvo, potrebno je, prije svega, obezbijediti njihovo adekvatno školovanje, poruka je otvorenih razgovora koje je povodom Međunarodnog dana osoba sa Down sindromom organizovalo Udruženje Život sa Down sindromom FBiH.
 
Situacija je danas bolja nego što je bila prije desetak godina, kada su škole odbijale upisati djecu sa Down sindromom u redovnu nastavu, ali ostaje zabrinjavajuća činjenica da se i dalje vodi nekoliko sudskih procesa zbog takve vrste segregacije djece.
 
"Trenutno se vode tri ili četiri sudska procesa upravo protiv onih koji su odlučili da isključe učenike sa Down sindromom iz redovne škole, ali samo zato što imaju Down sindrom. Mi se nikada nećemo sa tim pomiriti, i mi ćemo istrajati da svaki taj slučaj bude u korist učenika", izjavila je Sevdija Kujović, predsjednica Udruženja Život sa Down sindromom FBiH.
 
Iako su škole danas spremnije prihvatiti učenike s invaliditetom i mentalnim poteškoćama u redovne razrede, i onda kada dođe do inkluzije, ona ne može u potpunosti zaživjeti zbog brojnih prepreka.
 
"Mi želimo zaista da taj kvalitet dignemo na što veći nivo, odnosno da oni daju svoj maksimum, a nekada je tu, zapravo, potrebna i dodatna podrška, da li asistent u nastavi, da li prilagoditi školu, da li osigurati određena tehnološka pomagala, informacijsko-komunikacijske tehnologije, koje bi pomogle da učenik bolje uči."
 
 
Učesnicima otvorenih razgovora, među kojima su bili i prosvjetni radnici, aktivisti i roditelji, obratio se i Kenan Kovačević, učenik Srednje tehničke škole grafičkih tehnologija, dizajna i multimedije iz Sarajeva, koji ima Down sindrom.
 
"Ako se pitate kako mi je u srednjoj školi, kakvi su profesori prema meni, mogu vam reći da su jedni bolji od drugih. Neki mi pomaži više, a neki manje. Ja se trudim da budem dobar učenik, nekad mi bude teško, a neki profesori nemaju vremena da mi nešto pojasne, a ja ne razumijem. Nekada ne stignem sve da prepišem, ali mi drugovi pomognu posuđivanjem svojih svesaka", rekao je Kenan.
 
"Još uvijek nisam siguran čime ću se baviti kada završim školu, možda postanem fotograf, možda trener, a možda nešto treće", poručio je ovaj učenik.
 
Jedan od najvećih problema za osobe sa Down sindromom predstavlja što se na njih i dalje gleda kao na primaoce socijalne pomoći, a ne kao na članove društva koji svojom različitošću mogu obogatiti zajednicu. Kako bi se takvo stanje promijenilo potrebno je da država djeluje u skladu sa svojim obavezama na koje je pristala potpisivanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, poručila je Binasa Goralija iz koalicije MyRight.
 
"Država mora stalno raditi na progresivnoj realizaciji", izjavila je Goralija, i dodala da to podrazumijeva kontinuiran rad na ispunjavanju obaveza iz konvencije.
 
O dobrim praksama, u većini slučajeva, može se govoriti samo zbog spremnosti pojedinih nastavnika da se posvete učenicima s teškoćama u razvoju i prilagode im nastavu, kao i zbog roditelja koji su značajan partner školama. Danas je, ipak, vrijeme da se ovim problemom pozabavi i sistem, a ne samo entuzijastični pojedinci.
 
"Mislimo da je već došlo vrijeme zaista da se nekako i budžet ministarstva obrazovanja i ostalih resornih ministarstava okrene prema jačanju redovne škole. To je nekako nama, čini mi se, ključ svih ovih problema s kojima se susrećemo", poručila je Kujović.
Ostavite komentar