Barijere do sigurne kuće

“Sam čin dolaska u sigurnu kuću za mene je bio gotovo nemoguća misija”, sjeća se Milijana Krsmanović svog dolaska u sigurnu kuću u Bijeljini, koja, prije deset godina, nije bila prilagođena za kretanje slijepih osoba. Njena su djeca tada bila mala i nije mogla računati na njihovu pomoć.

Zaštitu u sigurnoj kući u Bijeljini potražila je nakon što je pretrpjela porodično nasilje, prije kojeg se suočila s progresivnim gubitkom vida uzrokovanim bolešću. 

Doživjela je psihološko i verbalno nasilje u porodici, koje je vremenom eskaliralo u fizički napad. Taj trenutak bio je prelomna tačka – uz pomoć policije napustila je porodični dom s troje djece i potražila podršku u Fondaciji “Lara”, odakle su je uputili u sigurnu kuću u Bijeljini koja nije bila prilagođena osobama sa invaliditetom.

“Te pristupne tačke su problem, rampe, recimo, imaju stepeništa. Kupatila nisu prilagođena. To je stambeni objekat za ljude koji nemaju nikakvih tjelesnih poteškoća”, objašnjava ona.

Upravo zbog tih prepreka, Milijani je boravak u sigurnoj kući bio prezahtjevan pa je, nakon tri dana, pomoć potražila od svojih roditelja.

Iako ističe ljubaznost i podršku osoblja sigurne kuće iz Bijeljine, koju vodi Fondacija “Lara”, smatra da bi sistem zaštite morao biti pristupačniji za sve žene, a naročito one sa invaliditetom.

Iz Fondacije “Lara”, ni nakon nekoliko upita, nisu odgovorili koliko je danas sigurna kuća u Bijeljini prilagođena ženama sa invaliditetom.

Infrastrukturna ograničenja postoje – ali pristup nije zatvoren

Na pitanja o pristupačnosti sigurnih kuća nisu odgovorili ni iz “Žena sa Une”, udruženja koje vodi sigurnu kuću u Bihaću. Iz odgovora ostalih šest, kao i one čije je otvaranje planirano u Trebinju, zaključuje se da se većina suočava s infrastrukturnim i kapacitetskim ograničenjima, ali i finansijama. No, uprkos problemima, pristup ženama sa invaliditetom nigdje nije zatvoren.

U Bosni i Hercegovini (BiH) je osam sigurnih kuća za žene. Pet ih je u Federaciji BiH – u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću i Mostaru, a tri u Republici Srpskoj (RS) – u Banjaluci, Bijeljini i Modriči. Brčko distrikt još nema sigurnu kuću. Uskoro bi trebala biti otvorena i deveta sigurna kuća u Trebinju.    

Nekoliko sigurnih kuća ima infrastrukturu u potpunosti prilagođenu potrebama žena sa fizičkim invaliditetom. Objektu iz Modriče, koji vodi Udruženje “Budućnost”, osiguran je nesmetan pristup, posjeduju rampu i širinu prolaza za kolica, kao i kupatilo prilagođeno osobama sa invaliditetom.

Kažu i da postoji posebno opremljena soba namijenjena korisnicama sa ovim oblikom invaliditeta, čime je omogućeno sigurno i funkcionalno korištenje prostora tokom boravka, a u narednom periodu fokus će staviti na unapređenje kvaliteta usluga kroz dodatne edukacije zaposlenih.

“Poseban akcenat bit će na sticanju znanja i vještina za rad sa ženama koje imaju senzorne i intelektualne poteškoće”, rekli su oni. 

Direktorica Fondacije “Ženski centar Trebinje” Ljiljana Čičković, koja će upravljati sigurnom kućom čije se otvaranje očekuje, kaže da će objekt biti prilagođen i osobama sa fizičkim deformitetom. Na ostala pitanja nije mogla odgovoriti, jer sigurna kuća još nije otvorena.

U Mostaru, sigurnu kuću vodi Udruženje “Žene BiH”. Smještaj je omogućen ženama s različitim oblicima invaliditeta. Za fizički invaliditet, kažu, broj je ograničen na tri, a prilagođene prostorije se nalaze u prizemlju. Stručnost osoblja, posebno u znakovnom jeziku, još zahtijeva poboljšanja, a svakodnevna asistencija zavisi od, kako su rekli, dostupnosti obučenog osoblja i vanjskih stručnjaka kada je potrebno.

I u sigurnoj kući u Zenici, koju vodi Udruženje “Medica Zenica”, kako su objasnili za Diskriminacija.ba, kada je to potrebno, zbrinjavaju i osobe sa invaliditetom, žene i djecu, a prostorne kapacitete dodatno prilagođavaju njihovim potrebama.        

Sigurna kuća u Tuzli, sa druge strane, nije u potpunosti prilagođena različitim oblicima invaliditeta. Iz Udruženja “Vive žene”, koje vodi sigurnu kuću u tom gradu, kažu da to nije prepreka da se i ženama sa invaliditetom osigura smještaj i psihosocijalna podrška. Žene s fizičkim invaliditetom u toj kući mogu nesmetano funkcionirati, a zaposlenici su, kažu, obučeni za rad s njima. Planiraju da otklone arhitektonske barijere za žene koje su u kolicima, uz potrebnu finansijsku pomoć.

Osobama s fizičkim invaliditetom djelimično je prilagođena i sigurna kuća u Banjaluci. Nju vodi Fondacija “Udružene žene Banjaluka”. Menadžerica Amela Bašić-Tomić ističe da arhitektonske barijere otežavaju kretanje.

“Nismo zadovoljni sa tim i pokušavamo da radimo na tome, međutim, nemamo prostorno mogućnosti da se realizuje postavljanje rampe. Naprosto to je nešto što nije izvodivo. I kada smo razgovarali sa našim kolegicama koje su članice udruženja osoba sa invaliditetom, dobili smo instrukciju da ta neka prepreka od pola centimetra predstavlja problem za, recimo, elektromotorna kolica koja koriste neke osobe sa invaliditetom”, kaže ona.

Infrastruktura sigurne kuće u Sarajevu, također, nije u potpunosti prilagođena za žene koje koriste invalidska kolica zbog arhitektonskih barijera. Iz Fondacije lokalne demokratije kažu da pružaju usluge ženama sa svim vrstama invaliditeta, uključujući fizički, senzorni, mentalni i intelektualni. Dodaju da je planirana izgradnja apartmana prilagođenih osobama u kolicima. Ipak, napominju da žene sa drugim oblicima fizičkog invaliditeta, koje ne zahtijevaju korištenje kolica, mogu biti adekvatno primljene i smještene u sigurnoj kući, uz prilagođavanje njihovim individualnim potrebama.

“Već imamo određeno iskustvo u radu sa ženama koje imaju različite oblike invaliditeta. U saradnji sa centrima za socijalni rad, za svaku korisnicu izrađuje se individualni plan podrške, uzimajući u obzir njene specifične potrebe i mogućnosti”, kažu iz te fondacije koja vodi sigurnu kuću u Sarajevu.

Ipak, za dugoročnije zbrinjavanje žena sa invaliditetom neophodno je razviti dodatne oblike podrške kroz specijalizirane programe i institucije, što prevazilazi okvir rada same sigurne kuće.

Izazovi finansiranja

Rad sigurnih kuća u Federaciji BiH, kroz sufinansiranje smještaja žrtava nasilja u porodici, finansijski podržava Federalno ministarstvo rada i socijalne politike. Ove, kao i prethodne godine, za tu svrhu opredijeljeno je milion konvertibilnih maraka (KM), dok je 2023. uplaćeno 500.000 KM, a godinu ranije duplo manje od toga.

U tom ministarstvu trenutno ne raspolažu sveobuhvatnim podacima o stepenu prilagođenosti sigurnih kuća ženama sa invaliditetom, ali kažu da prepoznaju važnost ove teme i aktivno rade na njenom sistemskom uređenju.

Zato su, između ostalog, na osnovu novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, pokrenuli izradu Pravilnika o minimalnim standardima za rad sigurnih kuća u Federaciji BiH. On bi, prvi put, trebao normativno regulirati niz aspekata funkcioniranja sigurnih kuća koje djeluju u okviru organizacija i udruženja, uključujući i pristupačnost objekata za žene sa invaliditetom.

Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS nisu odgovorili da li planiraju mjere kojim bi se unaprijedila pristupačnost sigurnih kuća ženama sa invaliditetom, niti da li se sistemski provjerava koliko su sigurne kuće u tom entitetu prilagođene ženama sa invaliditetom.

Potreba za proširenjem smještajnih kapaciteta sigurnih kuća

Informacije od sigurnih kuća iz pet gradova u BiH govore da je znatan broj žena sa invaliditetom koje su u protekle tri godine bile njihove korisnice.

U tom periodu u sigurnoj kući u Modriči, pomoć je zatražilo pet žena sa različitim oblicima invaliditeta. Iz sigurne kuće u Mostaru ne preciziraju broj, ali navode da je u posljednje tri godine bilo nekoliko slučajeva sa blagim intelektualnim teškoćama.

Četiri žene sa različitim oblicima invaliditeta boravile su u Banjaluci. Neke su imale ograničenja u motornim funkcijama, dok su druge imale govorne smetnje, kada je bilo neophodno angažirati tumača znakovnog jezika.

“Namjera nam je da u narednom periodu radimo na tome da se otvori nova sigurna kuća koja bi uključivala upravo i prilagođavanje populaciji žena sa različitim oblikom invaliditeta, znači da u potpunosti bude usklađena sa standardima i propisima koji nalažu kada je u pitanju boravak lica sa invaliditetom”, kaže Amela Bašić-Tomić.

U protekle tri godine su u sigurnoj kući u Zenici bile smještene dvije žene žrtve nasilja, koje su i osobe sa invaliditetom. Jedna od njih imala je teškoće sa sluhom, a druga je bila u invalidskim kolicima, dok u sigurnoj kući u Tuzli u tom periodu nije bila smještena nijedna žena sa invaliditetom.

Praćenje prava i zaštite žena sa invaliditetom

“Kontinuirana edukacija osoblja i ulaganje u pristupačne prostore nisu luksuz, već osnovno ljudsko pravo”, podcrtava Ana Kotur-Erkić, pravnica i aktivistica za ljudska prava. Prema njenim riječima, ne postoje procedure koje u potpunosti uvažavaju specifičnost stanja invaliditeta, niti pravni okvir u potpunosti prepoznaje oblike nasilja kojem žene sa invaliditetom mogu biti izložene. Također, procedure prijava nisu prilagođene.

Objašnjava da većina policijskih stanica ili bolnica nema tumača znakovnog jezika za slučajeve kad bi žena koja ne čuje došla prijaviti nasilje. Ističe da je ovo dodatno pogoršano kod žena s psihosocijalnim invaliditetom budući da su obično u situaciji da ne mogu na lako razumljiv, a pravno detaljan i dosljedan način, prenijeti svoja iskustva.

“Dosad su ovakve situacije bile prepuštene izboru samih organizacija, zahtjevima pojedinačnih situacija – ali pravo na prilaz, prilagođen toalet, zajedničke prostorije u koje se neometano i bez prepreka ulazi nisu pitanje luksuza već osnovnog ljudskog prava. Naravno, potrebno je prilagoditi i način prijavljivanja nasilja – u najmanju ruku, telefonska linija nije dovoljna za žene koje ne čuju”, govori Kotur-Erkić.

Podrška ženama sa invaliditetom mora biti specijalizirana i prilagođena njihovim potrebama - to kažu za Diskriminacija.ba iz Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH. Iz ove institucije, koja se bavi zaštitom prava fizičkih i pravnih osoba, navode da smještaj u sigurnu kuću ženama sa invaliditetom podrazumijeva stvaranje čitavog niza prilagođene podrške.

Kako poboljšati pristupačnost?

Jedan od ključnih problema je, kažu, česta zavisnost osoba sa invaliditetom, materijalno i fizički, od svojih zlostavljača, te same žrtve ne žele, ne znaju ili ne mogu prijaviti nijedan oblik zlostavljanja i nasilja radi straha za svoju budućnost, nerijetko i život.

Za otkrivanje slučajeva bilo kog oblika nasilja nad osobama sa oštećenim vidom ili sluhom potrebno je, kako objašnjavaju, uključiti stručne osobe kao što su ovlašteni prevodioci znakovnog jezika i “osoba od povjerenja“. Nije preporučljivo, ističu, koristiti bliske srodnike i prijatelje jer su oni često emotivno uključeni ili na neki drugi način povezani sa slučajem.

Ana Kotur-Erkić vjeruje da je potrebna dosljedna primjena regulative za koju se BiH obavezala da je učini dijelom svog pravnog sistema, kroz usklađivanje sa standardima prava osoba sa invaliditetom i razradu pravnih akata koji vrlo specifično tretiraju zaštitu žena sa invaliditetom.

Ona kaže da ne postoje akti koji jasno govore kako zaštititi ženu sa invaliditetom koja u okvirima svog doma, često jedinog istinski prilagođenog mjesta koje poznaje, doživi nasilje, ili kako je transportirati na neku zaštićeniju lokaciju.

Milijana Krsmanović, koja zbog neprilagođenosti prije deset godina nije mogla biti smještena u sigurnu kuću, zaključuje da ti objekti moraju biti univerzalno prilagođeni kako bi bili dostupni svim ženama koje traže zaštitu – sa i bez invaliditeta.

“Važno je da to bude zajednički prostor, a ne posebna sigurna kuća namijenjena isključivo osobama s invaliditetom jer bi to značilo dodatnu izolaciju i osjećaj izdvojenosti iz društva”, objašnjava ona.

“Ulaganje u sigurnije i pristupačnije sigurne kuće”, zaključuje ona, “predstavlja ulaganje u dostojanstvo i sigurnost svih žena”.

Priča je nastala kao dio edukativnog programa Škola novinarske izvrsnosti Mediacentra / Mediacentar School of Journalistic Excellence. Autorice teksta bile su učesnice edukativnog programa.

Škola novinarske izvrnosti Mediacentra i održana je kao dio projekta “Reforme za integritet medija i slobodu govora” koji finansiraju Evropska unija i Ambasada Kraljevine Nizozemske u BiH, a zajednički provode Mediacentar Sarajevo, Udruženje "JaBiHEU" i Vijeće za štampu i online medije u BiH. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Fondacije Mediacentar Sarajevo te ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.