Žena je broj, muškarac je tema - medijsko izvještavanje o femicidu

O počiniocu ubistva, iz medija u Bosni i Hercegovini (BiH), moglo se saznati sve: kakvog je ratnog priznanja nosilac, u kakvom je zdravstvenom stanju nakon pokušaja samoubistva, kada će biti sahranjen nakon što je preminuo, kako su se od njega oprostili njegovi saborci, do toga da je otac uspješnog sportiste. O ubijenoj ženi, uzrocima i posljedicama rodno zasnovanog nasilja, koje često završi femicidom, ni riječi.

 

Relativizacija i banalizacija femicida dodatno je potaknuta sa već uobičajenim naslovima da je riječ o porodičnoj tragediji, izazvanoj porodičnim razmiricama i bez objašnjenja da žene godinama upravo u privatnosti porodičnog doma trpe nezamisliva nasilja. U otvorenim komentarima ispod nekih od vijesti da je u Tuzli suprug ubio ženu, punim seksizma i mizoginije, počilac ubistva opravdava se pretpostavkom da je imao posttraumatski stresni poremećaj.

 

Umjesto da upozoravaju da nasilje u porodici nije privatna stvar, jer privatnost porodičnog doma u kojem se odigrava čini nasilje manje vidljivim, i da nasilnika ne trebaju i ne smiju štititi nikakva „četiri zida“, mediji su se uglavnom bavili stvaranjem slike u kojoj se ubistvo žene bez ikakve najave i objašnjenja desilo u još jednoj “običnoj i prosječnoj” porodici.

 

Više od jedne trećine pokušaja i izvršenog femicida desilo se u stanu, kući ili dvorištu žrtve čime se potvrđuje da je za ženu koja trpi nasilje najopasnije mjesto upravo njen dom. U 20 posto slučajeva krivično djelo dogodilo se na radnom mjestu žrtve što pokazuje veliku drskost i bezobzirnost počinilaca, navodi se u novoj Analizi prakse sudova u procesuiranju femicida i pokušaja femicida u Bosni i Hercegovini od 2017. do 2021. godine.

 

Prema nezvaničnim i nepotpunim statistikama u Bosni i Hercegovini je od 2017. ubijeno više od šezdeset žena.

 

Odgovorno medijsko izvještavanje ne može zaustaviti niti riješiti problem nasilja nad ženama no može značajno doprinijeti tome da javnost aktivnije reaguje na slučajeve nasilja i da se uključi u prevenciju nasilja. Uloga medija nije samo da izvijeste o nečemu što se dogodilo, već i da potaknu prijavljivanje slučajeva nasilja.

 

 

“Dok sa jedne strane feministkinje različitih naučnih i aktivističkih polja djelovanja dugo već ukazuju na to da je kontinuirano ubijanje žena direktna posljedica rodno zasnovanog nasilja, i takva ubistva nazivaju femicidom, u mainstream medijskom prostoru ovaj pojam je još uvijek prilična nepoznanica. I tu se stvara svojevrsni rascijep”, kaže za Mediacentar Sarajevo Jasmina Čaušević, magistrica društvenih nauka iz oblasti rodnih studija.

 

Dok sa jedne strane, kako podsjeća, čujemo zahtjeve da se femicid tretira kao krivično djelo i da se uvede u sve zakonske akte kako bi se krivični zakoni uskladili sa Istanbulskom konvencijom, a sve da bi nadležne institucije prepoznale i svojim mehanizmima štitile žene od ovog specifičnog tipa nasilja, sa druge strane mediji slabo poznaju čitav društveni kontekst koji stoji iza ovog zločina i ne snalaze se u pisanju o njemu.

 

“Ipak, kako mediji dobro poznaju, pa i doprinose kulturi u čijoj je osnovi konzervativni pristup stvarnosti, nije neobično što se u slučaju femicida najčešće piše o ubici, kakav je bio, da li je imao neke zasluge i slično, dok ubijenoj ženi saznamo samo ime i eventualno koja je po redu ubijenih žena. Dakle, žena je broj, a muškarac je tema teksta”, dodaje ona.

 

Upozorava i na još gore medijske prakse, gdje se u tekstovima navode izjave prijatelja ili komšija da je bio povučen, miran, da je volio svoju ženu ili bio ljubomoran.

 

“Kao da se na suptilan način traži opravdanje za počinjeno ubistvo”, kaže Čaušević.

 

Femicid se definiše kao ubistvo žene zbog njenog spola, a termin se koristi da opiše ubistva žena koja su počinili njihovi intimni partneri ili članovi porodice, kao i da se opišu rodno motivisana ubistva u određenim zajednicama.

 

Bosanskohercegovački mediji, kaže aktivistica Vildana Džekman, o femicidu izvještavaju vrlo slično i onda i kada je riječ o izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju. To, kako kaže, znači da se žrtva najčešće stavlja u drugi plan, a da se u prvi plan stavljaju počinitelji nasilja.

 

“To je negdje također i dio patrijarhalnog obrasca u kojem su mediji još uvijek nisu nekako naučili da u prvi plan stave žrtvu kada je u pitanju femicid i to je nešto na čemu će morati da rade. Prije svega na sopstvenoj edukaciji. Puno toga se postiglo kada je u pitanju nasilje ili kada je u pitanju izvještavanje o LGBTIQ zajednici. Mnogo su radile organizacije civilnog društva na tome, ali evo u ovom segmentu po pitanju femicida smo nekako zakazali”, dodaje ona.

 

 

U Istraživanju o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini za 2020. godinu koje je objavio UN Women navodi se nedostatak tematskog i dubinskog medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama kroz analize, komentare i istraživanja što rezultira time da u medijima nema dovoljno problematiziranja nasilja nad ženama kao društvenog problema.  

 

Istraživanje također prepoznaje i dijelove senzacionalstičkog izvještavanja. U takvom načinu izvještavanja, kako se navodi, žena ili djevojčica je, pogotovo u slučajevima femicida, izložena kontinuiranom smještanju u poziciju nesretne žrtve brutalnog nasilja uz stavljanje u kontekst razloga poput ljubomore ili pohote počinitelja, a skoro isključivo van konteksta postojanja i prepoznavanja rodno zasnovanog nasilja nad ženama i djevojčicama kao društvenog problema koji se tiče cijele zajednice, a ne samo onih kojima se i događa.

 

Neki slučajevi femicida analizirani prethodnih godina pokazali su sličan odnos medija prema ličnosti ubijene žene – ne izostavlja se nijedan detalj, bez senzibiliteta prema sjećanju na nju i na posljedice koje medijsko izvještavanje može da ima na osobe koje su joj bile bliske.

 

Uzroci lošeg izvještavanja medija o femicidu, prema mišljenju Jasmine Čaušević, su brojni.

 

“S obzirom da su mediji široka i složena pojava, sigurno je da su uzroci brojni, ali ja bih istakla jednostavno da je jedan od glavnih uzroka nepoznavanje složenosti teme femicida, i da novinari i novinarke treba da nauče kako se izvještava o ovoj temi”, objašnjava ona.

 

Mediji su, kako kaže Vildana Džekman, ti koji oblikuju društvenu stvarnost i utiču na to da li mi ostajemo u patrijarhalnim matricama ili izlazimo iz njih. To znači, kako dodaje, da se mora paralelno raditi na edukaciji i osvještavanju sa jedne i na zakonskoj regulativi i na zakonskom utemeljenju sa druge strane.

 

Nakon femicida u Bihaću u oktobru ove godine, stotine građanki i građana, pod motom “Nikad više!”, izašlo je na proteste na kojima su tražili da se femicid tretira kao krivično djelo, da se pravno definiše, te hitno usklađivanje krivičnih zakona s Istanbulskom konvencijom i revidiranje kaznenih praksi.

 

“Svakako je zakonska definicija i zakonsko uporište snaga i neki dodatni element, ali mi nećemo ništa postići ukoliko to pravo utemeljimo bez senzibilizacije i dodatne edukacije. Mediji trebaju da shvate koliko je važna njihova uloga u objektivnom, istinitom i činjeničnom izvještavanju i da naravno od njihovog izvještavanja zavisi dodatna viktimizacija žena najčešće u slučaju femicida, ali i odnosa društva prema ženi koja je ubijena”, dodaje Džekman.

 

Ona vjeruje da je bitno da se u medijskim izvještavanjima upotrebljava riječ femicid – ubistvo žene koje je u većini slučajeva uzrokovano sistemskim dugotrajnim nasiljem.

 

“Naravno, u medijskim izvještavanjima se nigdje ne pominje seksizam, mizoginija prema ženama. Imamo i takvih slučajeva ubistava žene zbog mizoginih i seksističkih uzroka. Naravno da onda mi samim tim nećemo motivisati žene da ukoliko trpe nasilje i mogu prevenirati femicid, da to prijave”, kaže Džekman.

 

 

Posebno zabrinjava, kako dodaje, indirektna viktimizacija porodica žrtava, sa kojom su suočeni nakon lošeg medijskog izvještavanja i komentara ispod tih tekstova i na društvenim mrežama.

 

“Pa ispod teksta zbog profita i klikova imamo dosta komentara koji relativizuju zločine. U komentarima se nastavlja govor mržnje, seksizam i mizoginija i nerjetko se okrivljava sama žrtva. Mi još uvijek nismo izašli iz ovog patrijarhalnog obrasca, još uvijek nismo educirali ljude da izađu i protestuju zbog toga da u svojim komentarima napišu da su protiv jednog takvog medijskog članka i slično”, dodaje Džekman.

 

Govor mržnje u komentarima, kako objašnjava, šalje poruku onoj ženi koja nije ubijena, a trpi nasilje da se ne odvaži da prijavi nasilje i nasilnika sa kojim živi. “Jer ona pomisli: Vidiš kako su okrivili nju koja je ubijena zašto bih ja prijavila i gdje imam određenu vrstu zaštite”, navodi ona.

 

Uzevši u obzir nalaze iz istraživanja o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini za 2020, postojeće bh. i međunarodne zakone, preporuke, etička načela, kodekse, pravila i dobre prakse, u smislu odgovornog i ispravnog izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju nad ženama, Mediacentar Sarajevo je u saradnji sa UN Women kreirao i preporuke koje se odnose na poželjne medijske prakse u pristupanju temama rodno zasnovanog nasilja.

 

U njima se, između ostalog, navodi da bi u izvještajima novinari/ke trebali češće da naglase i podsjete na kazne koje slijede za osobe koje počine nasilje, da izbjegavaju indirektno davanje razloga i opravdanja za nasilje jer na taj način ženi dodjeljuju isključivo ulogu supruge, partnerice u emotivnoj vezi i slično, odnosno da izbjegavaju stereotipne rodne uloge. Preporučeno je i da se izbjegavaju bombastični naslovi i korištenje senzacionalističkih riječi poput „šokantno”, „brutalno” ili „stravično”, da primjere nasilja nad ženama stave u kontekst društvenog problema i ne izvještavaju o njima kao izolovanim slučajevima krivičnih djela i žene ne portretiraju kao žrtve i na taj način ih dodatno viktimiziraju, ali i da nasilje nad ženama i nasilje u porodici ne tretiraju kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao društveni problem.