Relativizacija uzroka femicida u mizoginoj kulturi

Odgovori na traumatično iskustvo se razlikuju onoliko koliko su ljudi međusobno različiti. Po nekoj nepisanoj logici uvijek očekujemo da podrška postoji u krugu bližnjih i da virtuelni prostor nije onaj u kojem ćemo tražiti razumijevanje. Istovremeno zaboravljamo da postoje iskustva koje se nekada ne dijele sa najbližim. U prvom redu su to iskustva preživljenog seksualnog nasilja, a nerijetko žene kriju i druge oblike zlostavljanja koje trpe od svojih partnera i muževa. Jer začarani krug nasilja podrazumijeva i tu krhku nadu žrtve da će sve jednoga trenutka prestati, da će biti onako kako je bilo prije nego što je počelo.

Pored svih strahova kojima su žene, koje preživljavaju nasilje izložene, najteži je onaj da joj se neće vjerovati. Taj strah održavaju i raspiruju i komentari koje će se naći na društvenim mrežama, ispod tekstova na internet portalima, u javnom prostoru gdje će tražiti naznaku o tome da u svojoj borbi nije usamljena i da neće biti prokazana kada progovori. Žrtva nasilja kada pročita neke od komentara na tekstove o femicidu, kao završnom činu kontinuiranog nasilja nad ženom, koji se često naziva tragedijom, posljedicom ljubavnog očaja i slično, može odustati od namjere da sama prijavi nasilje. Ili ode od nasilnika.

Indikativno je da u narodu koji je spreman sve da osudi, a koji će tako lako pokrenuti istragu povodom „bačenih sihri“, postoji tolika relativizacija uzroka femicida.

Tako na vijest o tome da je Enes Odobašić, nakon što je zadavio suprugu u Bihaću, pronađen mrtav, u jednom od komentara piše: „Šta znaš šta se krije iza svega. Ne budimo sudije, kad ne znamo o čemu se radi”. Šta bismo to tačno trebali_e znati nakon toga što je muž zadavio ženu gajtanom kuhinjskog kuhala? Koje su to tačno informacije koje su nam neophodne da bismo imali mišljenje, šta je još potrebno da bismo znale da je riječ o završnom činu kontinuiranog nasilja, jer se davljenje ili kakav „manje monstruozan“ vid femicida ne događa iz ničega, uprkos želji dominantnog dijela javnosti koja bi da svirepo ubistvo pretvori u „zločin iz strasti“, u „pomračenje uma“, a inače je sa ubicom do tog momenta „sve bilo kako treba“.

U narednom komentaru piše: „'Ajde što zadavi suprugu, ali što sebe nije mi jasno“. Treći misli da postoji veza između vegana, vegetarijanaca, povorki ponosa i femicida. Društvo u kojem su vegani problem, a „sihire“ legitiman povod za policijsku istragu, očigledno je s razlogom u limbu u kojem se nalazi.

Femicid se tako u komentarima ispod istog teksta smatra izoliranim slučajem koji ne smije ništa da govori o odnosu između muškaraca i žena. Po toj logici bismo svako krivično djelo trebali na jednak način posmatrati. U još jednom od komentara se tvrdi da je „čovjeku sigurno pukao film“. Jer, put od života do gajtana oko vlastitog vrata popločan je čvrstinom filma katila koji odlučuje o dužini ženinog života. Načelni konsenzus u komentarima ispod vijesti o femicidu postiže se tvrdnjom da se „žena kurvala“. Time je pravda zadovoljena. Kosmička, forumska, komentatorska, patrijarhalna… U mizoginom društvu koje nam je nametnulo uvjerenje da je žena uvijek zbog nečega kriva. U društvu koje ne želi da prihvati da je za nasilje i ubistvo jedino kriv nasilnik i ubica.

Komentari su odraz patrijarhalnih mitova i stereotipa

„Neprihvatljivi komentari kojima se opravdava najstrašnije nasilje nad ženama ponajprije se temelje na patrijarhalnim mitovima i stereotipima, počev od ideje da su žene podređene muškarcima (i da to tako treba biti), dakle vlast svog muža pa će on odrediti je li ona nešto zaslužila ili nije i on će već 'mudro' ocijeniti koliko nasilja je dovoljno nasilja da je disciplinuje, pa do svih ostalih: da žene lažu, žene zvocaju, žene pretjeruju, žene žele biti žrtve nasilja zato biraju nasilnike, žene žele biti silovane...“, kaže Tamara Zablocki, savjetnica u programu SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja u Ljubljani.

Jedina adekvatna reakcija, dodaje ona, na bilo koji vid nasilja prema ženama je isključivo i samo poruka nasilniku da je njegovo ponašanje neprihvatljivo, nedopustivo i kažnjivo, bez obzira šta je uradila ili rekla druga osoba. „Nasilje se ne može izazvati, ne postoji ama baš ništa što ja mogu izreći ili uraditi, a što bi opravdalo nečiju ideju da me ubije“, kaže Zablocki.

Za sprečavanje budućeg nasilja nad ženama i općenito smanjenja društvenog problema nasilja nad ženama, prema njenim riječima, vrlo je bitan odziv okoline na svaki konkretan primjer nasilja, koji je još uvijek prečesto neadekvatan.

„Ne samo da se u reakcijama komentatora i komentatorki ogleda apsolutna neinformisanost i neupućenost u bilo šta što ima veze s nasiljem nad ženama, patrijarhalnim obrascima, psihologijom i sociologijom, već i pregršt cinizma: s jedne strane okolina tvrdi da je nasilje u porodici ili partnerskom odnosu nešto u šta se ne treba miješati jer se radi o intimnoj, privatnoj stvari, a s druge strane se, čak i kod najbrutalnijih ubistava žena, ta ista okolina osjeća pozvanom da procjenjuje količinu krivnje žrtve i količinu krivnje počinioca nasilja, ocjenjuje i osuđuje opremljena onom istom nesnosnom količinom neinformisanosti i neupućenosti u problematiku“, objašnjava Tamara Zablocki.

I kad je ubica osuđen, u medijima je on osuđen zbog „brutalnog ubistva“. Kao Miroljub iz Vranja koji je dobio 35 godina zatvora, i koji je femicid počinio sa 52 uboda nožem! Pohvalno je kada su za ovakvu vijest isključeni komentari. I bilo bi dobro kada bi bili isključeni za svaku sličnu objavu, kada već ne postoji njihova regulacija i kada služe da podižu čitanost i cijenu oglašivačkog prostora, uprkos dugoročnoj šteti koju čine.

Ubice, počinioci femicida, nerijetko su „dobre komšije“. O njima kao takvima se kasnije priča. Uz vijesti o femicidu koji se, kako je već rečeno, imenuje eufemizmima, najčešće se ne navodi „historija bolesti“ počinilaca. Kada je, u iznimno rijetkim slučajevima situacija obrnuta, kada je žena počinila nasilje, ili postoji pretpostavka o tome, njenu „anamnezu“ imaćemo je odmah serviranu. Kao na primjeru Marije Bulat, koja je navodno pretukla svog supruga Marka Bulata i čija se prošlost dovodi u vezu sa konzumiranjem narkotika.

Kontaminacija medijskog prostora u kojem dominiraju sadržaji koji potiču stereotipe, predrasude i diskriminaciju žena, zabrinjavajuća je. Patrijarhat nam je stvorio i omču u vidu internalizirane mizoginije koja dopušta vjerovanje da postoje prava koja imaju muškarci zbog toga što su muškarci i da postoje postupci koje opravdavamo jer smo žene. I da postoje mediji koji će se obilato koristiti manjkom svijesti žena o onome što izgovaraju u javnom prostoru. Ili će izgovoreno izdvajati iz konteksta. Uvijek s istim ciljem – ćuti i trpi!

Tako u tekstu povodom razvoda glumačkog i bračnog para – Danice i Lazara Ristovskog, stoji naslov – Žena treba ponekad da ćuti: Posle razvoda od Lazara Ristovskog, Danica otvorila dušu. Niti je žena „otvorila dušu“ niti je pričala o razvodu, nego su napravili pačvork iz fragmenata njenih intervjua u kojima je govorila o porodičnim ljetovanjima, a ćutnja nije bila spominjana u kontekstu trpljenja. Ali je svoje mjesto našla u naslovu koji tradicionalno ne odgovara sadržaju, poklapajući se sa uredničkom procjenom kakva poruka o poziciji žene treba da se šalje.

Neinformisanost i nedostatak empatije

„Patrijarhat se podruštvenio, i moguće ga je prepoznati u svim prostorima: privatnom, javnom pa tako virtualnom. Dobro uvježbane metode poput bacanja krivice, vrijeđanja, optuživanja, napada svih vrsta, discipliniranja i obesmišljavanja ženskog iskustva koriste se i u virtualnom prostoru u kojem svako ima pravo na mišljenje, a ponajviše oni nevidljivi i bezimeni nasilnici u službi patrijarhata“, smatra Danijela Dugandžić, direktorica feminističkog Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena, koje je upravo pokrenulo sigurni ženski virtuelni prostor, portal Feministika.

U društvu nasilja, nasrtanje automobilom na automobil bivše supruge, nazvaće se ljubavnim problemom. Pored komentara savjesnih osoba ispod teksta koji sugerišu da nasilje nije ljubavni problem, postoji i uvriježena zapitanost o odgovornosti žena koje „takve nađu“, kao i tradicionalna aluzija da je nad pokušajem ubistva lebdio veo preljuba. Ženinog, dakako.

„Govor mržnje koji se ispoljava kroz komentare na društvenim medijima, čak i onda kada je riječ o iznimno osjetljivim temama kao što su femicid i nasilje nad ženama, pokazatelj je da društvo još pati od nedostatka empatije, elementarne pristojnosti i elementarne pismenosti“, smatra Nikola Vučić, urednik na Televiziji N1 i autor publikacije „Kritika toksične muškosti“. Izostanak elementarne digitalne pismenosti ipak je manje štetan u odnosu na ostale posljedice, napominje on.

„Najveća šteta i najveća sramota ovog društva je stvarnost u kojoj nema suosjećanja, empatije, u kojoj nema riječi razumijevanja ni podrške, a mijenjati takvu stvarnost teže je od bilo kakvog procesa opismenjavanja. Žrtve zlostavljanja i nasilja ne mogu se pouzdati u cjelokupno društvo jer je ono, kao takvo, nekompetentno da na dostojanstven i civilizacijski prihvatljiv način odgovori na izazove. U tom smislu treba razumjeti i strah i nelagodu kod žena koje imaju bojazan od načina na koji će se njihovo traumatsko iskustvo percipirati u javnosti. Mi trebamo sustavno i kontinuirani raditi na procesu senzibiliziranja javnosti jer ona ovakva, kakvu vidimo kroz komentare i govor mržnje na društvenim mrežama, nema minimum senzibiliteta, i to je uistinu zabrinjavajuće. Ideologija patrijarhata ostavila je nesagledive kognitivne posljedice ovdje, zato je patrijarhat potrebno razobličiti ne samo sa stanovišta ideoloških principa, već i etičkih“, zaključuje Vučić.

Femicid u eufeminizmima

Osim što je najčešće kvalifikovan kao zastrašujući zločin, horor ili porodična tragedija a zapravo je femicid, onda kada je na teritoriji van naše, prilika je da se činjenje izjednači sa „univerzalnim“ osobinama naroda kojem ubica pripada, a ne istinom da je patrijarhalna kultura iznjedrila vjerovanje da muškarac ima pravo ubiti ženu onda kada odluči, samo zbog toga što je, napominjemo, žena.

Pa se tako femicid u komentarima, odnosno „zastrašujući zločin“ u Srbiji kada se vijest prenese u domaćim medijima, izjednačava sa ratnim zločinima koje su činili neki od Srba, uz kontinuirano skretanje pažnje sa motiva femicida i posljedica kontinuiranog nasilja.

Posebno brine i odsustvo meritornosti među sagovornicima_ama koji se konsultuju u medijima prilikom izvještavanja o femicidu i potpuna indolentnost određenih medija prema krajnjem rezultatu onoga što bi trebalo između ostalog poslužiti širenju svijesti o nužnosti prevencije femicida i adekvatne kazne ubicama, onda kada „ne presude sami sebi“.

„Na društvenim mrežama, ali nažalost i u medijskim tekstovima, nerijetko čitamo komentare komšija ali i jedača bureka iz 'obližnje buregdžinice' (ne šalim se i ne izmišljam, radi se o tekstu kojim se prije nekoliko godina dičio jedan ovdašnji vrlo čitan portal), koji pojma o pojmu nemaju, ali ih to ne sprečava pri suverenim tvrdnjama kako 'nasilja nije bilo u toj porodici'. U slučajevima femicida, tako se perpetuira netačna i vrlo štetna ideja da je femicid izolovan incident do kog dođe jer je nekom 'pao mrak na oči', potaknut nečim što je žrtva uradila. To sprečava razumijevanje činjenice da je femicid samo naredna faza uznapredovalog i obično dugogodišnjeg psihičkog, fizičkog, ekonomskog, seksualnog nasilja nad dotičnom ženom“, objašnjava Tamara Zablocki.

Simbolička identifikacija posmatrača/ica, kaže kaže Tamara Zablocki, često izgleda tako da se lakše i brže poistovjećuju s nasilnikom, s 'jadnim počiniocem, žrtvom okolnosti', nego sa žrtvom.

„Naprosto, lagodnije je poistovijetiti se s onim ko agira nego s onim ko reagira. Istraživanja su pokazala i da je ta identifikacija s nasilnikom u vidu minimiziranja, racionaliziranja i negiranja nasilja najjača onda kad je nasilnik pripadnik većinske kulture koji živi u našoj okolini i kupuje u našoj trgovini, 'jedan od nas'“, objašnjava ona.

U društvu gdje je na nasilje odgovor takođe nasilje, uglavnom se s razlogom možemo osjećati nemoćno. Zato ohrabruju primjeri poput istupa u javnosti talentovanog glumca mlađe generacije Kerima Čutune koji je širu popularnost stekao zahvaljujući odličnoj ulozi u filmu „Deset u pola“ reditelja Danisa Tanovića. Čutuna je na svom Facebook profilu objavio lično iskustvo porodičnog nasilja koje je podnosila njegova majka. Nakon izlaska „iz porodičnog ormara“ Kerim je dobio krivičnu prijavu što ga na sreću nije pokolebalo u njegovoj odluci da kroz vlastiti primjer pomogne drugim ženama žrtvama i njihovoj djeci, kako bi se na vrijeme odmakli iz toksičnih odnosa. Porodičnih. U društvu u kojem se samo te „vrijednosti“ njeguju. Gdje nam LGBTI populacija, vegani i veganke „rade o glavi“ i u miru „izolovanih incidenata ubistava žena“ ometaju istrage o sihirama.