Nastavak pravne borbe protiv Prve bošnjačke gimnazije zbog diskriminacije

Sud je ocijenio da diskriminacije nije bilo, pa su se roditelji žalili Kantonalnom sudu koji je krajem februara 2016. godine drugostepenom ili pravosnažnom presudom potvrdio da Prva bošnjačka gimnazija nije počinila diskriminaciju. 

 

Roditelji najavljuju reviziju pred Vrhovnim sudom FBiH i nastavak pravne borbe, koja sada više nije potrebna njihovom djetetu jer je I.V. završila srednju školu i radi, ali je, kako kažu, potrebna drugoj djeci koja su u sličnoj situaciji. 

 

I dok advokati tvrde da je bilo dovoljno dokaza da je škola počinila diskriminaciju, ombudsmeni i pravni eksperti tvrde da je presuda potpuno osnovana i neoboriva jer roditelji nemaju materijalni dokaz. Pravnici iz organizacije Vaša prava u BiH, koji imaju bogato iskustvo u zaštiti ljudskih prava, tvrde da je presuda neodrživa jer je diskriminaciju moguće počiniti i usmenim stavovima koje pojedinci iznose i da je sud trebao raditi u korist žrtve. 

 

 

U junu 2010. godine tada malodobna I.V. je završila osnovu školu odličnim uspjehom i poželjela da svoje školovanje nastavi u sarajevskoj Prvoj bošnjačkoj gimnaziji. No, kada je njena majka M.V. otišla u školu da preda dokumente za upis sekretarka škole je majku uputila na pedagoginju koja je rekla da je to škola za talentovanu djecu i da oni ne mogu  primiti zahtjev za upis djevojčice s poteškoćama u razvoju jer ona neće moći pratiti nastavu. 

 

Naime I.V. ima cerebralnu paralizu zbog čega se otežano kreće i teže koristi desnu ruku, te ima oštećen sluh koji je korigovan slušnim aparatom. 

 

"Moja kćer se strašno osjećala jer je jako željela da ide u tu školu. Ona je sociljalizovano dijete, koristi internet, prati medije i njena želja je bila ta škola. Prvo je mislila da muž i ja nećemo da je upišemo, a kasnije je bila očajna", priča M.V.

 

Djevojčica se nakon toga upisala u Elektrotehničku školu u Sarajevu, a roditelji su odlučili tužiti Prvu bošnjačku gimnaziju, pa su podnijeli tužbu Opštinskom sudu u Sarajevu. Nakon što je ovaj sud presudio da škola nije počinila diskriminaciju, roditelji I.V. se žale Kantonalnom sudu u Sarajevu i krajem marta 2016. godinu su dobili drugostepenu ili pravosnažnu presudu izrečenu krajem februara kojom je potvrđena presuda da Prva bošnjačka gimnazija nije počinila diskriminaciju.

 

"Tužitelji nisu učinili vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Naime tužitelji vjerovatnost temelje jedino na izjavi prvotužiteljice da je pedagog škole odbila primiti dokumenta. Ovaj sud cijeni da navedena izjava, sama po sebi, ne čini vjerovatnim da je došlo do diskriminacije obzirom da je pedagog škole prilikom prvog susreta dala zahtjev-aplikaciju za upis, pa se samo iz naknadno vođenog razgovora ne može zaključiti da je odbijen zahtjev za upis, odnosno da je došlo do diskriminacije", stoji u presudi koju je potpisala sutkinja Altijana Šeta. 

 

Sada roditelji I.V. nastavljaju pravnu borbu.  

 

"Prije svega, još uvijek ne mogu da vjerujem da smo šest godina čekali presudu. Osjećam se jako loše i zbog toga što smo ovoliko čekali i zbog same presude jer sud nije prihvatio moju izjavu i ja sam sada praktično ispala lažov, ali nisu uzeli u obzir ni izjavu novinarke koja je te godine pisala o našem slučaju. Mi sada idemo dalje jer, iako za našu kćer ne možemo učiniti više ništa, možemo učiniti da se druga djeca ne sreću sa situacijom da ne mogu biti upisana u osnovnu ili srednju školu u koju žele da idu i da ne dobiju šansu iako imaju pravo da žive normalno, da ne budu izolovana", kaže M.V. i naglašava da ne traži sažaljenje, nego pravdu i poštivanje zakona. 

 

Pojašnjava da nije mogla imati nikakvu potvrdu o odbijanju kao dokaz jer u školi nisu htjeli primiti dokumente.

 

"Nisam mogla imati nikakav pisani trag o tome jer jednostavno nisu htjeli uzeti formular, a zahtjev za upis ne možete poslati poštom ili e-mailom, nego ga možete samo lično predati."

 

Advokat Davor Bunoza najavljuje reviziju pred Vrhovnim sudom FBiH.

 

"Bio sam siguran da ćemo dobiti ovaj spor jer smo imali jake izjave roditelja i novinarke Belme Bećirbašić koja je pisala o ovom kada se sve događalo. Novinarka je u svojoj pisanoj izjavi koja je dostavljena sudu opisala kako joj je pedagog škole pokazivala kako djevojčica hoda, ali je prvostepeni sud to smatrao nerelevantnim jer novinarka nije bila prisutna tokom spornog razgovora, a čak je i pedagog škole u jednom trenutku pred sudom rekla da djevojčica nije za njihovu školu, ali sud to nije cijenio", kaže Bunoza koji je, kada je počeo raditi na ovom predmetu bio član organizacije Vaša prava u BiH. Naglašava i da ne razumije zašto je ovaj spor trajao dugo jer Zakon o zabrani diskriminacije u BiH predviđa da su ovi sporovi hitni.

 

Advokatica škole Behija Ljubović-Aganović nije mogla komentarisati presudu jer je "još nije nije pažljivo proučila".

 

Praćenje provedbe i poštivanja ovog zakona je u ingerencijama Institucije ombudsmena za ljudska prava u BiH. Oni istovremeno, s aspekta zaštite ljudskih prava, prate i rad sudova u BiH. Ombudsmenka Jasminka Džumhur smatra da presuda nije ni mogla biti drugačija jer nema dokaza da je diskriminacija počinjena.

 

"Roditelji nemaju dokaz da škola nije htjela primiti zahtjev za upis, a nema ni odluke koja je dokaz diskriminacije. Razgovor i usmeno izrečeno upozorenje nije dokaz", kaže Džumhur i naglašava da veliki broj građana BiH nije svjestan šta je diskriminacija.

 

"U tom konkretnom slučaju postoji osnov koji se ogleda u subjektivnom razlikovanju, ali diskriminacija nije dokazana jer nema odluke. Nije dovoljno da postoji negativan stav, mora postojati dokaz", kaže Džumhur, ali primjećuje da je proces trajao neopravdano dugo.

 

"Iako s aspekta evropske sudske prakse to nije dugo za obje presude, i prvostepenu i drugostepenu, teško je opravdati dužinu ovog sudskog procesa koji je trajao od 2011. do 2017. godine. Možda je bilo moguće donijeti privremenu mjeru da djevojčica bude upisana u školu, ali bez obzira na sve, nema opravdanja za dužinu spora iako su u tom periodu donijete obje presude jer predmeti diskriminacije se moraju hitno rješavati", kaže Džumhur i napominje da potreba uspostave sudske prakse protiv diskriminacije nalaže da se na predmetima ove vrste radi brže.

 

U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH kažu da presuda nije mogla biti drugačija.

 

"Diskriminacija po osnovu invalidnosti je u zakon uvedena tek 2016. godine, ali drugi problem je dužina trajanja spora jer zakon predviđa da su predmeti diskriminacije hitni i znanje sudija, ali i građana koji se žale na diskriminaciju. No, koliko mi znamo, u BiH još uvijek nemamo neki značajan broj tužbi o ovom osnovu", kažu u ministarstvu i napominju da ombudsmeni imaju odjel za pomoć u slučaju diskriminacije koji može pomoći savjetom i pri pisanju tužbi.

 

Advokat Bunoza tvrdi da izmjene zakona ne bi trebale imati veze sa postupanjem sudova i da je i ranije imao predmete diskriminacije po osnovu invalidnosti.

 

"Samo u Mostaru je diskriminacija po osnovu invalidnosti presuđivana još 2009. godine. To što invalidnost nije bila striktno navedena u zakonu nekim sudijama nije bio problem da prepoznaju diskriminaciju. U ovom konkretnom slučaju je problem to što je sud poklonio vjeru upravi škole, a ne djevojčici i njenim roditeljima ili njihovom svjedoku", kaže Bunoza

 

Pojašnjena radi, novinarka Bećirbašić je u svojoj pisanoj izjavi navela da je pedagoginja u školi rekla "da je Bošnjačka gimnazija posebna škola jer se u njoj  školuju samo talentirana djeca, te da se ne može svako prilagoditi njihovim strogim uslovima rada", a onda joj je pedagoginja  "vrlo 'karikaturalno' opisala svoj dojam djevojčice, njen govor i nastup, i na način koji sam kao novinarka smatrala dovoljno uvredljivim da taj dio uopće ne objavim radi zaštite djevojčice i druge djece sa posebnim potrebama koja bi eventualno pročitali  članak. Pedagoginja je smatrala da bi djevojčicu ismijavali", napisala je Bećirbašić. 

 

Iz Kantonalnog suda u Sarajevu nisu odgovorili na pismeni upit o tome čime su se rukovodili prilikom donošenja ove presude i zašto je spor trajao šest godina. 

 

Iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća u BiH nisu odgovorili na upit o dužini spora i ujednačavanju sudske prakse u predmetima diskriminacije, ali je jedan član VSTV-a BiH, nezvanično, nakon čitanja presude ocijenio da je ona "sasvim utemeljena jer ne postoji dokaz da je diskriminacija počinjena i da je sigurno nijedan sud neće oboriti". 

 

''Zakonom o zabrani diskriminacije predviđeno da se kod ovakvih sporova teret dokazivanja prebacuje na tuženog. U ovakvoj situaciji sud mora biti izuzetno oprezan kojim iskazima strana u postupku i navodima svjedoka, odnosno drugih dokaza, će dati prednost u odnosu na ostale", kaže Emir Prcanović, direktor organizacijeVaša prava BiH. Smatra da je sud pogriješio što nije utvrdio koliko djece s invaliditetom je upisano u školu u koju je dijete željelo da se upiše, zašto je uopšte došlo do spora ukoliko je sud zauzeo stav da su roditelji trebali pokušati predati dokumentaciju mimo procedure koju je sama škola odredila za upis, koliko zahtjeva za upis su primili putem pošte, da li su roditelji trebali napisati pisanu molbu i uz nju opomenu pred tužbu i najaviti da će tužiti školu ako ne primi dokumentaciju itd. 

 

"Zaključci iz razgovora mogu i moraju biti osnov za diskriminaciju, prije svega jer se radi o jasnim i nedvosmislenim uznemiravajućim porukama da neće da zaprime dokumentaciju, a prema Zakonu o zabrani diskriminacije svako uznemiravanje čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje  degradirajućeg ili ponižavajućeg okruženja predstavlja oblik diskriminacije. Ali prema ovakvom tumačenju i zaključku prvostepenog suda proizilazi da ubuduće bilo ko u BiH može usmeno, posredno ili neposredno, odbiti prijem dokumentacije za upis u školu uz obrazloženje da dijete, sa posebnim potrebama ili zbog nekog drugog razloga, nije dovoljno talentirano i da bi trebalo ići u drugu školu i da neće biti diskriminacije jer se radilo o razgovoru", zaključuje Prcanović. 

 

Uz presudu prema kojoj nije bilo diskriminacije, roditelji I.V su dobili nalog da Prvoj bošnjačkoj gimnaziji nadoknade troškove spora u iznosu od 936 KM u roku od 30 dana i to uz prijetnju prinudne naplate.

 

Nekada malodobna I.V. je danas odrasla osoba, završila je srednju školu i radi, ali, iako vrlo zainteresovano prati sve što se dešava oko ovog slučaja, ne želi da govori o njemu.