U kojoj kuhinji je ženi mjesto?

Velika odgovornost šefovske pozicije, potreba za stalnim usavršavanjem i iscrpljujući prekovremeni rad, razlozi su zbog kojih žene, prije svega one koje planiraju ili imaju porodicu, često odustaju od svog sna da postanu glavne kuharice.

 

Samo jedno porodiljsko odsustvo nerijetko može značiti nazadovanje u kulinarskoj karijeri, a istovremena potpuna posvećenost poslu i djeci teško je ostvariva. Zato se mnoge žene odlučuju za manje zahtjevne pozicije u malim ugostiteljskim obrtima, a pojedine pokreću i svoj biznis.
 

 

 

Splet životnih okolnosti često je od profesionalne kuhinje udaljavao i Sandu Bećirspahić, 37- godišnju kuharicu iz Sarajeva. Kao supruga i majka troje djece, Sanda je često morala donositi odluke koje su štetile njenoj karijeri. 

 

"Nešto mora da trpi, ili će to biti karijera, ili porodica. Može se uskladiti, ali uz velika odricanja", kaže Sanda, koja je na putu da postane glavna kuharica u cafe pekari Old Town Mrvica.

 

U kulinarskom svijetu preovladava mišljenje da su muškarci bolji kuhari. Oni to i jesu, ali samo zato što im je sve omogućeno da uspiju, smatra Sanda. Kada nisu na poslu, muškarci o kuhanju ne moraju razmišljati, dok je za ženu to svakodnevan i, ponekad, naporan, izazov.

 

"Zamislite mene, radim na poslu u kuhinji, i krenem kući i opet mislim o tome šta ću za ručak. Automatski vam pada raspoloženje, i nemate više ni volje ni želje da kuhate."

 

Iako je imala ambiciju da se dodatno usavršava, višednevne edukacije u inostranstvu nisu bile opcija za nju. Muškarac može ostaviti porodicu, i mirno otputovati, ali ona, kao majka, to nije mogla učiniti, priča Sanda.

 

"Ja moram zanemariti troje djece i supruga da bih otišla negdje na usavršavanje van BiH. To iziskuje i moje vrijeme, i novčane troškove, i opet, sama pomisao da si ostavila troje djece sa suprugom... Psihički te to već u startu ubija, a želiš nešto da postigneš u životu. I tu se razdvajaš, ne zna čovjek šta bi."

 

Slično iskustvo je prošla i Mahira Crnica, samohrana majka četvoro djece koja je svoj profesionalni život posvetila kolačima. Kolačarnicu Dream Cookies je pokrenula u trenutku kada je preuzela samostalnu brigu o svojoj djeci. 

 

"Ja sam se od starta postavila kao muškarac da bih uspjela. Prema poslu i prema ljudima odnosim se kao muško jer moraš tako. Moraš imati taj neki muško-ženski balans da bi to sve postigao."

 

 

U budućnosti, Mahira planira poslovno eksperimentisati kako sa svojom kolačarnicom, tako i sa novim poslovima. Dream Cookies trenutno jedva pokriva njene troškove, pa Mahira razmišlja o mogućim opcijama za unaprjeđenje posla, ali ima namjeru prijavljivati se i na konkurse za šeficu kuhinje.

 

"Voljela bih da se ovaj posao proširi, ali u tom omjeru da mogu da opstanem sa svojom djecom. Znači, onoliko koliko je dovoljno."

 

Privatni biznis u Sarajevu pokrenula je prije sedam godina i Zeničanka Hafiza Odobašić, kuharica i vlasnica ugostiteljskog objekta Fast Food "Sana". Kada joj je najmlađa kćerka od troje djece oboljela od tumora, nastali su mnogi financijski problemi, ali je uz hipotekarni kredit uspjela sačuvati radnju. 

 

"Bilo je trenutaka kada se umoriš, kada si sam. Pogotovo ja, samohrana majka, troje djece treba školovati. I imaš svu odgovornost kada imaš dvije radnice, pa trebaš platu dati."

 

Zbog djece, Hafiza je odbila i poslovnu ponudu da putuje u Sjedinjene Američke Države i tamo bude kuharica. Stalno balansiranje između porodice i posla često iziskuje dodatne napore i napredovanje nije nimalo jednostavno.

 

"Mi žene se trebamo boriti da bismo bile viđene, da bismo bile poštovane - moramo se boriti za ta prava. Muškarac je uvijek poštovan zato što je muško", kaže Hafiza.

 

 

 

Razlog zbog kojeg je tako mali broj žena zaposleno na liderskim pozicijama u kuhinjama, treba tražiti i u činjenici da se znatno manji broj kuharica prijavljuje na konkurse za ovaj posao u odnosu na njihove muške kolege.

 

Na jednom takvom konkursu u Hotelu Hills, prijavilo se 16 muškaraca i pet žena, objašnjava Emir Glogić, brend menadžer hotela Hollywood i Hills. U oba ova hotela na pozicijama glavnog kuhara zaposleni su muškarci.

 

"I za muškarce i za žene važe isti kriteriji, u našim slučajevima odluka je padala na muškarce zbog individualnih sposobnosti u liderstvu jer je najbitnija stavka same kuhinje pored, naravno, tačnosti, brzine, ukusne hrane, i sama snaga vođenja kuhinje kao jedne od najbitnijih stavki ugostiteljstva. Unutar kuhinje 80 posto osoblja su žene", objašnjava Glogić.

 

U poznatom sarajevskom restoranu Lovac, 18 godina kuhinju vodi žena. Sadeta Trako, iz menadžmenta restorana ističe kako joj je iz više razloga drago kada zaposle upravo ženu – sa njima se ostvaruje bolja komunikacija, pedantnije su i urednije. Međutim, veliki problem poslodavcima danas predstavlja odlazak kvalifikovane radne snage iz BiH, pa se na konkurse rijetko ko i prijavljuje. Žene koje se prijave, većinom apliciraju kao pomoćne kuharice, a često se postavljaju i neuobičajeni zahtjevi.

 

"Da li restoran toči alkohol? Ako toči alkohol ja neću, ja sam kuhar samo gdje se ne toči alkohol, ili ako se žena javila - ja imam malu djecu, ja ne bih mogla raditi drugu smjenu - što opet nije u redu, ovo je restoran koji radi i prvu i drugu smjenu. Ne možemo primiti ljude koji će raditi samo jednu smjenu da bi drugi ispaštali", objašnjava Trako.

 

 

 

Zbog društvenog pritiska da je njihov primarni zadatak ostvarivanje u ulozi majke i supruge, mnoge žene koje vole kulinarstvo, u kuhinji se okušaju jedino u svoja četiri zida, kuhajući za supruga i djecu, bližu i dalju porodicu. Šta se, međutim, dešava kada dječak pokaže interes za kuhanje i kako društvo gleda na to?

 

Nihad Mameledžija, kojeg danas mnogi smatraju najuspješnijim bh. kuharom, smatra da bi roditelji trebali dopustiti dječacima da provode vrijeme u kuhinji, ukoliko ih to zanima. Kako je i sam u svijet kulinarstva stigao iz jednog drugačijeg okruženja – završio je srednju elektrotehničku školu, bio reprezentativac u džudou i radio kao izbacivač u diskotekama – u početku je bilo podsmijeha okoline.

 

 

"Mi smo bili tvrdi i konzervativni Balkanci koji smo svaki posao, koji ima veze sa ženskim, odbijali. Jednostavno, to je bio tabu, ako hoćeš da si pravi muškarac ne možeš ni peglati, ni prati veš, ni usisavati, ni kuhati, ako hoćeš da si taj neki bosanski, crnogorski ili balkanski mačo."

 

Naše sagovornice ističu kako ne vide ništa loše u tome kada im se sinovi zainteresuju za kuhinju. Sandine kćerke kulinarstvo ne zanima, ali joj zato sin rado pomaže. Problem stvore komentari kako od njega "pravi žensko", ali Sanda kaže da se na njih ne obazire. S ovakvim stavom slaže se i Mahira kojoj sin ponekad pomaže u kolačarnici, i dodaje kako bi voljela da njeni sinovi postanu kuhari ili slastičari jer je riječ o "čistom" zanatu.

 

 

Djevojčice i dječaci iz Sarajeva koji se žele profesionalno baviti kuharstvom školovati se mogu u Srednjoj ugostiteljsko-turističkoj školi. Pored ostalih smjerova, ova ustanova nudi školovanje i za zanimanje kuhar/ica i slastičar/ka tehnolog/inja. Iako su ova zanimanja uvijek imala određenu popularnost među učenicima, u posljednje vrijeme sve je više onih koji se odlučuju za upis ove srednje škole.

 

"Sa razvojem turizma i ugostiteljstva, naravno da i ova zanimanja postaju sve popularnija", kaže direktorica škole, Fatima Omerović.

 

Značajnija razlika u broju učenika i učenica koji se obrazuju u ovoj školi ne postoji.

 

"To je gotovo jednako. Mi u ovoj školskoj godini imamo šest odjeljenja kuhara tehnologa i otprilike je to pola-pola. Dakle, zanimanje djevojčica za ovim smjerom je jednako koliko i dječaka. Jedino, u smjeru slastičar tehnolog je veće interesovanje djevojčica nego dječaka."

 

 

Nastavnica praktične nastave iz kuharstva, Vezira Muhović, kaže kako su djeca jednako talentovana, bez obzira na to da li je riječ o dječaku ili djevojčici, a slične su im profesionalne želje.

 

Učenica drugog razreda, 16-godišnja Elma Mehović, priča kako je ovaj poziv izabrala jer je riječ o zanimljivom i korisnom zanatu. U budućnosti bi željela postati vrhunska kuharica i raditi u dobrom hotelu ili restoranu. Slične želje ima i njen kolega Amir Žuga, koji nam govori kako je još kao dječak volio provoditi vrijeme u kuhinji. Ni on, kao ni ostali učenici i učenice iz njegovog razreda, ne vjeruje da postoji razlika u sposobnosti između kuhara i kuharica.

 

"Naravno da ne postoji. Sve je u želji. Ko ima želju više će napredovati. Možda neka od djevojaka ima veću želju od mene, i, naravno, više će uspjeti nego ja", poručuje Amir.