Nezbrinuti dom za nezbrinutu djecu

"To je jedan veći dio izvora prihoda iz koga se finansiramo. Kroz neke aktivnosti u posljednje vrijeme smo uspjeli da poboljšamo tu naplatu, međutim, ta dugovanja nam otežavaju poslovanje ustanove. Razumljivo je da pojedine opštine koje su nerazvijenije, imaju poteškoće kod plaćanja. Međutim, ovo je jedna posebna populacija djece. To su djeca bez roditeljskog staranja, od beba do studenata", ispričao je direktor Doma "Rada Vranješević" Vladimir Kajkut.

 

Zbog velikog broja djece koja se nalaze u domu, teško je obezbijediti finansije za sve potrebno.

 

"Iz tih sredstava nabavljamo hranu, odjeću, obuću, lijekove a finansiramo i druge potrebne školske aktivnosti. Zbog toga želim da apelujem na opštine i centre za socijalni rad da imaju više sluha za plaćanje smještaja korisnika u Dom."

 

Svaki grad ili opština u RS ima obavezu da isplaćuje Domu Rada Vranješević po 650 KM mjesečno za svakog štićenika kojeg pošalje u ovu ustanovu. No ako je suditi po podugom spisku od dvadesetak neplatiša, čini se da  neke od opština i gradova više i nije briga za sopstvenu djecu i sugrađane koje su smjestili u Dom. Neke opštine i nekoliko godina nisu platile boravak djece, dok sa druge strane zaposleni u lokalnim administracijama uživaju u svim privilegijama i redovnim platama. 

 

"Srbac ima dug još iz 2014. godine i duguju 43.655 KM. Sa dugom od 30.617 KM, na drugom mjestu je Zvornik. Gradiška ima dug od 29.967 KM, Oštra Luka 25.490 KM, te Bijeljina 19.236 KM. Nismo htjeli da idemo s utuživanjem, jer se to nije pokazalo kao dobra praksa s obzirom da trebamo dalje da sarađujemo sa tim opštinama i centrima za socijalni rad. Pokušavamo kroz razgovore i reprograme da dođjemo do neke naše naplate, u stvari novca koji nam pripada, kako bismo ovoj djeci omogućili normalan razvoj", kazao je Kajkut.

 

Na sreću, zahvaljujući donacijama firmi i dobrih ljudi, trenutno se mnogo ne osjeti manjak sredstava. Iz Budžeta RS stiže i 680 KM za svakog štićenika.  No dugoročno se, poručuje Kajkut,  problem dugovanja mora riješiti, kako bi se spriječio negativan trend. U odnosu na 2014. godinu dug opština prema Domu veći je za gotovo 100 hiljada KM. 

 

 

No, nemar opština prema Domu nije jedini problem. Problem su i predrasude, te diskriminacija sa kojima se štićenici suočavaju u životu.  Predrasude bi trebale da se razbijaju već samom posjetom toj ustanovi. Život u Domu podijeljen je u nekoliko grupa, porodica, od najmlađih, pa do onih punoljetnih koji se pripremaju za osamostaljenje. Družili smo se sa prvačićima, divnom dječicom dok su pisali svoju zadaću, u njihovim prostorijama čistim i mirišljavim po dječijim sapunima. Oni stariji, uče se redu i stanovanju, te pripremi za život nakon punoljetstva ili školovanja. 

 

Dvadesetjednogodišnji Jadranko Kunarac gotovo cijeli život proveo je u domovima za nezbrinutu djecu. U Domu Rada Vranješević je od 2010. godine. Zadovoljan uslovima, studira predškolsko vaspitanje u želji da upravo pomaže nezbrinutoj djeci. 

 

"Moram ustati na vrijeme i soba mora biti sređena. Imam svoje obaveze prema fakultetu koje se trudim redovno da ispunjavam. Po želji svako od nas može da ima i slobodne aktivnosti ukoliko želi da se bavi sportom i sl. Naš život ovdje je podijeljen u nekoliko tzv. stanova. Imamo svoje sobe, krevete, kuhinju, dnevni boravak. Obično  doručkujemo i večeramo u našem stanu, a ručak je zajednički. Najviše volim da sam sređujem, perem i peglam veš, a nema nešto što ne bih volio… Trudim se biti odgovoran", priča ovaj rođeni Fočak koga je sudbina poslala u Dom u Banjaluku. 

 

 

No, Kunarac nije zadovoljan načinom na koji se društvo sa predrasudama odnosi prema štićenicima kada napuste Dom.

 

"Ima slučajeva gdje se štićenici sami snalaze kako znaju i umiju. Neki se ne snađu najbolje, tako da su prepušteni sami sebi i tu bi institucije trebale odigrati važniju ulogu, da tim mladim ljudima pomognu u daljnjem životnom snalaženju."

 

Psiholog Ognjen Tadić kroz volonterizam je stekao iskustvo u radu sa nezbrinutom djecom. Nema razlike, priča, sva djeca su ista, traže pažnju, ljubav i razumijevanje. No, društvo tu djecu ipak posmatra drugačije. 

 

"Vrlo često ide za djecom bez roditeljskog staranja uopšteno određeni stav društva koji je  prilično negativan, bilo da se tiče pojedinca ili obrazovne ustanove. Stiče se slika koja nije realna dok se ne počne raditi sa tom djecom i ne dobije prava slika. Ono što djecu bez roditeljskog staranja, kad moram reći obilježi, to je neprijatno iskustvo fizičkog gubitka roditelja ili bilo kog drugog razloga zbog kojeg oni postaju djeca bez roditeljskog staranja zbog čega završe, između ostalog, i u domu za nezbrinutu djecu."

 

Tadić navodi da, dok djeca odrastaju, dolazi i do promjene percepcije ostalih gađana.

 

"Kad odrastu, obično se taj momenat institucionalnog zbrinjavanja skloni sa strane. Dok su pod institucionalnom brigom, puno je transparentnija ta etiketa da su oni djeca bez roditeljskog staranja. Diskriminacija sa kojom se djeca bez roditeljskog stanja suočavaju zapravo proizilaze iz stavova u društvu da su to djeca lošijeg vladanja, da su to djeca nižih intelektualnig sposobnosti, što sve, u stvari, nije tačno."

 

 

Tadić je mišljenja da predrasude treba rušiti direktnim kontaktima, druženjima, igrom i korisnim radom sa djecom. Društvo i institucije na vrlo jednostavan način mogli bi im prići i kada dođe vrijeme osamostaljenja.

 

"Pozitivno bi bilo primijeniti sistem otvorenih vrata koje bi nudile institucije i firme koje prihvataju djecu iz različitih kategorija da budu učesnici u, recimo, učenju kako jedna firma funkcioniše i kako djeca mogu, nakon određenog vremena da postanu zaposleni u toj firmi. Na taj način ljudi iz neke neposredne okoline, pa i posredne okoline, direktno stupaju u kontakt sa djecom i to je, zapravo, najbolji način za razbijanje predrasuda. Dokle god nema tog kontakta, naša slika, naše ubjeđenje ostaje, vrlo vjerovatno, pod velikim uticajem predrasuda", zaključuje Tadić.  

 

U opštinama, koje duguju hiljade maraka, obećavaju da će se potruditi da već nekako izmire dugovanja. No, o osamostaljenju i zapošljavanju djece kada moraju da napuste domove, nema jasnih odgovora iz nadležnih insitucija. A da bi o tome trebalo ozbiljno razmišljati, pokazuje i podatak da u Bosni i Hercegovini danas odrasta više od 2000 djece bez roditeljskog staranja.