Uprkos svemu, žena

Iz kolica vodi ili radi.

 

Uprkos hendikepu, majka.

 

Iako slijepa, završila fakultet.

 

I u inat činjenicama, istoriji i zrncima mozga, žena koja treba da se obraduje ruži, jeftinom nezarađenom parfemu ili popustima na kozmetički tretman, iako je žena s invaliditetom. 

 

Kad nastaju priče žena s invaliditetom, neka ne zvoni u glavi samo njen lik. Krug žena je izostavljen i izolovan od prava na dostojanstven rad, glas i odjek u društvu u kojem živimo.

 

Njena majka, majke osoba s invaliditetom, srodnice i sama žena s invaliditetom, kojoj je pravo na rad daleko više nedostupno, nego što cvijet ne odgovara političkoj, istorijskoj i civilizacijskoj osnovi praznika prava žena i rada.

 

Majke djece s invaliditetom, u državi kakva je Bosna i Hercegovina, nominalno imaju pravo na rad sa skraćenim radnim vremenom. Realno, njihov rad je preuzimanje obaveze sistema, da začepe rupe, budu roditeljke, spremačice, kuharice, agentice ravnopravnosti, odgajateljice i one koje stvaraju mehanizme funkcionisanja i opstajanja djeteta nakon što ih nestane. Neplaćeno, dabome. Kući, dabome.

 

Žene koje stoje iza udruženja roditelja, mahom majki, opet i uprkos nepopularnosti priče o tome kako nedostatak sistema urušava porodicu, koju istovremeno naziva osnovom društva, generator su promjene za čitavu populaciju. One koje vuku, sastanče, imaju energije, snage, živaca, izlažu se progonu i osudi kad progovore mimo aršina ustaljenog poretka, a rade za projektne honorare, često bez mogućnosti za minimum socijalne sigurnosti. Jer je jeftinije platiti radnika, nego nezaposlenu ženu, makar i u dijelu zemlje čije državljanstvo imamo.

 

Srodnice, koje prevale na sebe posao roditelja, kad ih nestane, često nesvjesno i uzimajući na sebe obavezu nadoknađivanja samostalnosti osobe s invaliditetom. Jer im je to nametnuta uloga i jer se podrazumijeva.

 

I u konačnici, žene s invaliditetom, gotovo nedostojne da budu žene, koje prati senzacija za bilo koji lični, prirodni i slobodni izbor. 

 

Gotovo da se ne susreću sa prosječnom ženom, prototipom žene koja miriše, lijepa je i poželjna svom muškarcu za čije se oči spremala veći dio dana, odradila slavlje i otišla u postelju da čeka kad će se on vratiti sa slavlja koje je platio. Osim na pločniku predrasuda i nemogućnosti postizanja postavljenog ideala.

 

Ni majčinstvo, ni ženstvenost, ni borbenost ovih žena neće niko slaviti nijednog osmog marta u kalendaru. Jer su bivanjem drugačijima, rađanjem drugačijih i radom sa drugačijima ostale van kruga poželjnih.

 

A njihov je svaki dan borba i marš protiv neravnopravnosti, iako svakim slovom na papiru moraju biti ravnopravne.