Zapošljavanje OSI: Statistička greška

„Potičem iz relativno siromašne i veoma brojne porodice. Od djetinjstva sam imao poblema sa trčanjem, ustajanjem i  čestim padanjem, a zbog sveukupnih prilika, prvi put sam otišao na liječenje u Sarajevo u doba sa 15 godina“, prisjeća se Samir.

 

Prilike u kojima je odrastao odrazile su se i na školovanje. Do centralne škole u Bužimu, svakodnevno je pješačio sedam kilometara. Ipak, kako navodi, to ga nije spriječilo da školske obaveze zavoli i već tad pokaže afinitet prema učenju. Iako mu je upis u Gimnaziju donio radost, nakon prvog razreda, zbog pogoršanja stanja, pauzira školovanje.

 

„Morao sam otići na liječenje koje je trajalo dvije godine, i od tad koristim kolica“, priča on. 

 

Po povratku u  školske klupe, od strane novih  školskih drugova i pofesora bio je prihvaćen i, kako kaže, naišao je samo na razumijevanje.

 

„Vrlo brzo sam se uklopio i postao jedan od najboljih đaka u generaciji. Nakon mature, uspješno sam položio prijemni ispit  za Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i postao prvi student korisnik kolica na tom univerzitetu“, ističe.

 

O periodu školovanja ima samo najbolja sjećanja. Uzevši u obzir prilike u kojima je odrastao i prepreke koje je morao savladati, u odnosu na visoke rezultate koje je postizao, veoma je ponosan na urađeno. Nasuprot tome, počeci potrage za poslom, nisu bili ohrabrujući. 

 

„Slao sam molbe raznim privatnim firmama, išao na razgovore za posao i sve se uglavnom završavalo bez odgovora ili sa besmislenim odgovorima. Ovdje sam odmah vidio koliko su u našem društvu ukorijenjene barijere u pogledu zapošljavanja osoba s invaliditetom - gotovo pa je nemoguće da jedna osoba s invaliditetom u kolicima pronađe posao u privatnoj firmi“, nastavlja naš sagovonik.

 

Prvi posao nalazi kao pripravnik u općini Bužim. Pripravnički staž odrađuje u periodu avgust 2010. – avgust 2011.godine. Nakon toga, opet se vraća u redove osoba sa invaliditetom koje traže posao.

 

U toku te potrage, završava i nekoliko neformalnih edukacija, kako bi povećao sopstvenu konkurentnost na tržištu rada. Ipak, nekoliko konkursnih procedura prolazi bezuspješno. Polaže i državni ispit u Agenciji za državnu službu FBiH. Odlučuje se na samozapošljavanje, uvidjevši da posao, bez obzira na kvalifikacije, nikako ne dobija.

 

„Uz pomoć Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom FBIH u martu 2013. godine sam pokrenuo vlastiti pravni biro na kućnoj adresi gdje i danas uz mnoge probleme radim“,  priča i naglašava podršku ove institucije.

 

Kaže, bez Fonda ovaj posao ne bi bio održiv, ali mu ne pruža ni dovoljno sredstava za egzistenciju, ni priliku za napredovanje. Po položenom državnom ispitu, prijavljuje se na konkurs za državnog službenika, na  radno mjesto stručni saradnik za rad sa mladima i nevladinim organizacijama u Jednistvenom organu uprave Općina Bosanska Krupa.  Na pismenom dijelu ispita, procenat bodova koje  je ostvario je 90%, što ga svrstava u prva tri rangirana kandidata.

 

Od svih prijavljenih, tri kandidata su imala prednost pri zapošljavanju, shodno propisima o invaliditetu – Samir, kandidat koji je primljen i kandidatkinja sa istim rezultatima kao Samir na pismenom dijelu ispita, shodno Zakonu o dopunskim pravima branilaca i članovima njihovih porodica.

 

Na usmenom dijelu ispita, prema obavijesti koju je primio od Agencije za državnu službu FBiH, najbolji je bio kandidat sa 70% osvojenih bodova na pismenom ispitu, zbog čega Samir ne dobija mjesto.

 

„Na ovu obavijest sam uložio blagovremeno žalbu u kojoj sam se pozvao na pravo prednosti po osnovu invaliditeta. Nakon žalbenog postupka koji je trajao nekoliko mjeseci Odbor za žalbe je uvažio moju žalbu i ukinuo ovo rješenje, te vratio predmet prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Prvostepeni organ je ponovno odlučio isto ovaj put sa obrazloženjem da je u konkursnoj proceduri bilo više kandidata ženskog spola pa su odabrali muškog kandidata. I na ovu obavijest sam blagovremeno uložio žalbu, koju je opet Odbor za žalbe uvažio i poništio ovo rješenje, te pozvao prvostepeni organ da decidno obrazloži zašto meni kao osobi s invaliditetom ne može dati prednost“, objašnjava  Samir.

 

Prvostepeni organ se i nakon toga odlučuje za istog kandidata, navodeći u odluci i da se „iz opisa radnog mjesta se može vidjeti da poslove ne može raditi osoba s invaliditetom". 

Samirova borba za radno mjesto, za koje je potpuno kvalifikovan i ima određeno iskustvo, ovdje dolazi do kraja.

 

„I na ovu treću obavijest sam blagovremeno uložio žalbu koju je odbor za žalbe odbacio kao neosnovanu. Ovakva odluka Odbora za žalbe koji je prihvatio obrazloženje prvostepenog organa za mene je bila deprimirajuća i nisam mogao nastaviti dalje sa postupkom na sudu. Tu sam završio sa ovom konkursnom procedurom. Obrazloženje sam doživio kao uvredu i poniženje,i isto predstavlja klasičnu diskriminaciju, iz opisa radnog mjesta se nigdje ne može ni jednom rječju zaključiti da to mjesto nije namijenjeno osobama s invaliditetom zbog prirode posla, a i da jesu takvi poslovi u pitanju, onda bi to moralo biti naglašeno što opet na neki način predstavlja diskriminaciju“, objašnjava sagovornik.

 

Komentar odluke potražili smo u Odboru za žalbe Agencije za državnu službu FBiH. Svoj stav su nam ponovili, pozivajući se na to da je odluka o prijemu kandidata u rukama rukovodioca organa državne uprave. Istovremeno, ni Odbor za žalbe nema zaposlenih osoba sa invaliditetom, niti su, kako navode,“ prilikom upošljavanja bili u prilici da izvrše prijem osobe s invaliditetom“.

 

U odluci, Odbor za žalbe se poziva i na činjenicu da je „je u jedinstvenom općinskom organu uprave općine Bosanska Krupa, ispunjen uslov zapošljavanja invalidnih lica“, shodno Zakona o zapošljavanju invalida FBIH, te da je od 93 zaposlena, ukupno 11 osoba sa invaliditetom.

 

Prema ovom tumačenju, bez obzira na svoje kvalifikacije, Samir ne može dobiti posao u općini Bosanska Krpa, ni sad ni bilo kad kasnije, jer, po svemu sudeći, ova instanca smatra da postoji maksimalan broj osoba sa invaliditetom koje u organima državne uprave mogu da obavljaju posao. Prema ovom tumačenju, Samirovi rezultati nisu bitni, niti je bitna činjenica da je odnos osoba sa invaliditetom i ostalih zaposlenih stavljen kao afirmativna mjera da bi se podstaklo zapošljavanje ove kategorije, a ne kao definitivna i nepromjenjiva stavka.

 

Štaviše, kako Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida FBIH predviđa da na svakih 16 zaposlenih, mora biti zaposlena jedna osoba sa invaliditetom, ovakvim stavom, organ džavne uprave i Odbor za žalbe proizvoljno su odredili konačan broj zaposlenih u ovoj, ali i svakoj sljedećoj instituciji.

 

Samir je na polovinom ove godine dobio angažman u okviu projekta „Radimo zajedno za radnička prava, u okviru kojeg će do kraja septembra pružati pravnu pomoć i savjete sindikatima i radnicima iz Kantona 1/Unsko-sanskog kantona/županije. Pojekat provodi Centar za građansku suradnju Livno.

 

Ipak, ovaj angažman, kao i za većinu osoba sa invaliditetom u BiH, privremenog je karakatera.

 

„U BiH se broj zaposlenih osoba s invaliditetom svodi na statističku grešku.  Za ovakvo katastrofalno stanje u oblasti zapošljavanja osoba s invaliditetom postoje mnogi razlozi, gdje prije svega treba izdvojiti: loši uslovi za obrarzovanje zbog kojih ogroman broj osoba s invaliditetom ostaje bez adekvatnih potrebnih kvalifikacija, skoro nikakva zastupljenost u političkim strankama i i državnim organima koji donose odluke,   neprovođenje i nepoštovanje zakonskih prava koje osobe s invaliditetom imaju po osnovu invalidnosti, velike društvene i fizičke barijere, i loša organizovanost samih osoba s invaliditetom“, zaključuje Samir.