Statistika nejednakosti

Pitanje nejednakosti manjinskih i marginaliziranih skupina u zajednici počinje društvenom raspravom koja adresira ključne prepreke u postizanju nominalne i stvarne jednakosti svih građana i građanki, nastavi se izradom procedura koje osobu prevode iz pozicije bivstvovanja na margini, a završavaju uvijek – brojkama koje potkrepljuju ili obaraju hipotezu.

Tako, kada se govori o zapošljavanju osoba s invaliditetom, da bi se prikazalo stvarno stanje, valja zaokružiti statistiku. Čak i Zakon o zabrani diskriminacije, više puta citiranu trilogiji koja obrađuje ovu oblast. U članu 15. kaže da se u dokazivanju diskriminacije – mogu koristiti statistike i baze podataka.

Pa, kako izgleda statistika Bosne i Hercegovine (BiH), kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom?

Krenimo od nešto jasnije situacije: u Republici Srpskoj (RS) statistika nezaposlenih osoba s invaliditetom od početka 2022. godine na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS ima tendenciju pada. Početkom pomenute godine zabilježeno je nešto više od 1.500 nezaposlenih osoba s invaliditetom, a danas je ta brojka oko 1.070, prema zadnjim ažuriranim podacima. Istovremeno, prema podacima Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje invalida Prijedor, u 2022. je zaposleno 45 osoba s invaliditetom uz podršku ove institucije. U 2023. godini je taj broj porastao na 62, dok u prošloj godini bilježi pad na 48 zaposlenih osoba s invaliditetom. Od toga, u 2023. godini zaposleno je svega devet žena, a u godini nakon toga – njih tek šest. U statistici, očekivano, dominantna je kategorija muškaraca s ratnim invaliditetom – 2023. njih 33, a u 2024. godini ukupno 29 sa ovim uzrokom invaliditeta dobija zaposlenje.

Ukupan broj zaposlenih u javnom sektoru, prema dostavljenim podacima ovoj instituciji, iznosi – 621. Na 109.163 zaposlene osobe u javnom sektoru, prema javno dostupnim podacima za kraj prošle godine, riječ je tek o oko 0,57 posto ukupnog broja zaposlenih, nasuprot kvote u koja iznosi nešto manje od šest posto, u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida ovog entiteta. Jaz statistika zaposlenih i nezaposlenih je – više nego očigledan.

Ista kvota je na snazi i u Federaciji BiH (FBiH), iako zakonski propis koji tretira ovu oblast prolazi kroz izmjene. Ipak, do podataka u ovom entitetu tek se djelimično dolazi. Statistike Federalnog zavoda za zapošljavanje pokazuju da je u 2023. godini od oko 3.800 nezaposlenih osoba s invaliditetom, u ovom entitetu bilo skoro 1.600 nezaposlenih žena s invaliditetom. Ove cifre su tokom prošle godine u padu – ukupno nezaposlenih osoba s invaliditetom je između 3.500 i 3.600, dok je broj nezaposlenih žena s invaliditetom oko 1.520. Podatke Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom FBiH, uz više upita putem e-maila i telefona, nismo uspjeli dobiti.

„Uprkos brojnim aktivnostima, uglavnom nevladinog sektora i već odavno identifikovanom problemu zapošljavanja osoba sa invaliditetom, ne stičem utisak da je tu napravljen značajniji pomak. Proces zapošljavanja osoba sa invaliditetom u BiH nije ušao u bilo kakvu redovnu dinamiku, zapošljavanja su sporadična, ponekad su odraz određene 'kampanje' privatnih veza, osviještenosti pojedinaca, ali istinski društveni pomak nije napravljen. Ipak, primjećuje se da se po pitanju svijesti desila promjena, poslodavci imaju svijest o tome da bi trebalo da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, ali još uvijek nema adekvatne akcije koja prati tu promjenu svijesti“, objašnjava Tanja Mandić Đokić, sociološkinja i aktivistica za ljudska prava iz Banjaluke.

Kada se osvrće na pitanje rodne ravnopravnosti u oblasti rada osoba s invaliditetom, objašnjava da još uvijek nije napravljena suštinska razlika u odnosu na stereotipnu ulogu muškarca i žene u društvu.

„Zajednica i poslodavci radije i češće daju prilike za zapošljavanje muškarcima, a vezano za ukorijenjene stavove o njihovim rodnim ulogama hranitelja porodice, onih koji donose 'novac na sto' i potrebe da ih se izbavi od 'sjedenja kod kuće'. Nasuprot tome, za žene se smatra da im je kod kuće i mjesto“, ističe sagovornica.

Ipak, ovo za nju nije samo pitanje stereotipa iz kojih izvire sva nejednakost i diskriminacija, već i pitanje nedostatka suštinskog opredjeljenja za promjenu stanja u društvu kroz adekvatne propise.

„Koliko znam, rodna dimenzija se nije pojavljivala ni u zakonskim/podzakonskim aktima ni u aktivnostima entitetskih fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje. Biće mi drago ako griješim i nisam dobro informisana. Pod uticajem razvoja opšteg ženskog pokreta, dešavale su se neke aktivnosti u davanju poticaja samozapošljavanju žena i žena sa invaliditetom, ali to nije sistemski. Sve dok nemamo funkcionalne institucije koje kao svoj strateški cilj imaju povećanje broja zaposlenih žena sa invaliditetom i prate i bilo kome zapravo odgovaraju za postizanje ili nepostizanje tog cilja, bojim se da će se priče i aktivnosti zapošljavanja žena svoditi na sporadični entuzijazam“, zaključuje Mandić Đokić.

Možda i najbolji primjer statistike nejednakosti može biti Brčko distrikt, koji sa prilično visokim udjelom osoba s invaliditetom, od preko devet posto stanovništva, prema popisu iz 2013. godine – još uvijek nema nikakvu regulativu u ovoj oblasti, ali ni statistiku – pa ni u mjesečnom biltenu kojim samo obavještava javnost o brojkama koje očito ne pale crveni alarm za pružanje stvarnih jednakih šansi.

Napomena: Ovo je treći, posljednji, dio teksta o kršenju radničkih prava osoba s invaliditetom iz serijala tekstova Ane Kotur Erkić.

_______

8. mart 2025. godine u Sarajevu smo proslavile na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš je ove godine ukazivao na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje smo objavile pred 8. mart posvećujemo njihovim borbama i pobjedama. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.