Presuda za diskriminaciju trudnice: Zakoni kojih se svi moraju pridržavati

M.S. je bila zaposlena u poduzeću Z. d.o.o. i radni odnos je tekao bez većih problema sve do trenutka kada je M.S. obavijestila odgovornu osobu da je u drugom stanju. Iako je nakon njenog saopštenja da je u drugom stanju, u usmenom razgovoru poslodavac rekao da ta činjenica ne mijenja ništa, te da M.S. može da nastavi da radi, nakon izvjesnog vremena, ipak, dolazi do promjene raspoloženja poslodavca, koji je zaposlenoj M.S. počeo da čini svakodnevni posao otežanim.

 

"Šef više nije bio nikako dobar sa mnom, smetalo mu je sve šta uradim i kako uradim. Par puta sam ga pitala šta nije uredu, ako ima neki problem da mi kaže, ja sam voljna promijeniti sve ono što njemu ne odgovara. Svakim danom je bilo sve gore i gore. Ako bih otišla do banke on je slao poruke, zvao, pisao zašto nisam u uredu. On je od mene tražio da nikada ne gasim kompjuter, kako bi njegov asistent mogao pristupati mom računaru u svako doba, što sam, naravno, poslušala od prvog dana kad mi je naredio."

 

Nakon ovakvog svakodnevnog maltretiranja, uposlenici je jednom prilikom putem Skype razgovora saopšteno da joj daje otkaz.

 

"Nisam mogla sebi doći, ostala sam zatečena. Pokušala sam mu reći da sve ovo baš i nije razlog za otkaz, te da se ne može na taj način dati otkaz Ugovora o radu na neodređeno i još k tomu Direktoru društva (pozicija uposlenice). On je samo rekao da mi teče otkazni rok i da neće više sa mnom razgovarati. Sutradan mi je njegov advokat donio otkaz Ugovora o radu u kojem je stajalo da sam prekršila svoje radne obaveze i dužnosti, da sam nesavjesno radila, da nisam ispunjavala zadatke od nadređenog", objašnjava M.S.

 

Nakon dobivene odluke o razrješenju dužnosti i otkaza ugovora o radu, uposlenica je shvatila da će se teško moći sama boriti sa nadređenim, pogotovo jer joj je zbog cjelokupne situacije bilo narušeno zdravlje, te se odlučila potražiti pravnu pomoć. Obratila se Odjelu za besplatnu pravnu pomoć Fondacije za lokalnu demoratiju, nakon čega je advokat Davor Bunoza iz Mostara, koji sa Fondacijom ima ugovor o zastupanju, preuzeo slučaj.

 

"Odlučila sam se na podizanje tužbe zato što me jako potreslo to da neko može tek tako doći u neku BiH i smatrati da može raditi sa ljudima šta mu je volja. Osjećala sam se jako loše zbog lažnih optužbi, zbog ružnog ponašanja g. Z. i njegovog advokata, pa i njegovog računovođe. Bila sam cijelo vrijeme kao neki crv kojeg bilo ko od njih trojice treba zgaziti jer više nije potreban. Podršku sam naravno imala u svom mužu i porodici", pojašnjava M.S. razloge za podizanje optužnice.

 

Od kako je Zakon o zabrani diskirminacije usvojen 2009. godine, nerijetko možemo čuti da je sama diskriminacija teško dokaziva, te je to zasigurno i jedan od razloga zašto se ljudi koji je doživljavaju ne odlučuju prijavljivati, a pogotovo sudski rješavati.

 

"M.S. je tvrdila da ju je poslodavac razriješio sa dužnosti nakon što je saznao da je u drugom stanju. Konkretne materijalne dokaze nismo imali, osim navoda M.S. i dokaza koji upućuju na promijenjeno ponašanje nadređene osobe u firmi nakon saznanja za trudnoću. Klijentici je najteže bilo što se osjećala poniženo zbog postupanja nadređene osobe u firmi i sve to jer je u drugom stanju. Odlučili smo da idemo tužbom zbog diskriminacije, te smo pokrenuli parnični postupak radi utvrđenja diskriminacije i naknade nematerijalne štete. M.S. je detaljno i uvjerljivo opisala čin diskriminacije, dok poslodavac nije uspio opravdati svoja postupanja prema M.S. nakon saznanja da je ista u drugom stanju. Sud je na kraju pravilno primijenio Zakon o zabrani diskriminacije i uvažio našu tužbu", navodi advokat Bunoza.

 

Budući da je prema Zakonu o zabrani diskriminacije teret dokazivanja na osobi za koju se tvrdi da disrkiminiše, u ovom slučaju šef firme nije uspio da dokaže da nije diskriminisao. Drugim riječima, nije uspio da dokaže da je dobila otkaz na osnovu nekih drugih opravdanih razloga, a ne trudnoće.

 

Poslodavac nije uložio žalbu na presudu, i ista presuda je pravosnažna, te je pohvalno da je Općinski sud u Mostaru donio presudu u korist trudnice primjenjujući odredbe Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova.

 

"Za mene je ova presuda satisfakcija da nisam repa bez korijena i da i u BiH postoje zakoni kojih se svako mora pridržavati, te da ne može svako raditi ono šta m je volja i kako mu volja. Moje mišljenje je da se još uvijek jako malo radnika odlučuje na ovaj korak, iz mnogih razloga, jedni zbog neukosti i straha od suda i tužbe, jedni iz straha od sramote kako će drugi na to gledati, jedni iz straha da više neće naći posao. Sigurna sam kada bi se povećale tužbe ove vrste da bi se i poslodavci puno više pridržavali zakona. Moja bi poruka bila svima da ne dozvole sebi svakojake torture. I u BiH postoje zakoni koji štite čovjeka, običnog čovjeka, koji, eto, nema ni para", kaže M.S.

 

Slučaj M.S. nije usamljen. Nažalost, žene se često susreću s ovakvom vrstom diskriminacije. Prijavljivanje i istrajnost u tužbi mogli bi doprinijeti smanjenju bahatih ponašanja poslodavaca/kinja, koji misle da su kreatori/ce zakona i koji moraju shvatiti da je ljudsko pravo žene da ostane u drugom stanju i rodi dijete i da im na osnovu ovog svojstva ne smiju dati otkaz.