Osobe sa invaliditetom bez invalidnina

Marina (23), žena s intelektualnim poteškoćama, završila srednju trgovačku školu po prilagođenom programu. Raspoznaje slova i brojeve, ali nije u stanju da čita ili računa i zna napisati samo svoje ime. Nesposobna za samostalan život i brigu o sebi - majka joj pomaže i u održavanju lične higijene i priprema joj hranu. Ne razumije koncept novca i nije u stanju da samostalno ode u prodavnicu. Aplicirala za dobijanje novčane nadoknade zbog prisutne invalidnosti – odbijena.

 

Mesud (62), psihijatrijski bolesnik od završetka rata. U ratu je izgubio tri brata zbog čega je pošteđen služenja vojske, ali i mogućih prednosti koje bi imao kao demobilisani borac. Nekoliko puta hospitaliziran na Odjelu za psihijatriju i podvrgnut različitim medikamentoznim terapijama. Živi na selu i bavi se poljoprivredom. Primanja koja mjesečno ostvari mu nisu dovoljna ni za kupovinu lijekova koje mora piti kao bolesnik s nekoliko psihijatrijskih dijagnoza. Aplicirao za dobijanje novčane nadoknade zbog zdravstvenog stanja – odbijen.

 

Amela (44), nezaposlena i samohrana majka dvoje maloljetne djece. Imala tumor jajnika i materice, podvrgnuta histerektomiji. Nakon operacije zapala u stanje teške depresije zbog koje je nekoliko puta pokušala samoubistvo. Tri puta hospitalizirana, danas pod redovnom terapijom i nadzorom. Nije u stanju da obavlja dnevne obaveze i brine se za djecu za koju se brine njena majka koja je i sama bolesna. Aplicirala za dobijanje novčane nadoknade zbog zdravstvenog stanja – odbijena. 

 

Josip (49), nezaposlen i otac troje djece. Posao izgubio zbog zdravstvenih problema, a otkaz je uslijedio zbog ponovljenog bolovanja. Nekoliko puta hospitaliziran na Odjelu psihijatrije, dijagnoza je trajna promjena ličnosti zbog posljedica psihotraume i PTSP-a. Nekoliko puta mijenjao terapije, svaki put neuspješno. Nije u stanju da funkcioniše ni unutar svoje porodice, a kamoli u drugim socijalnim situacijama. Aplicirao za dobijanje novčane nadoknade zbog zdravstvenog stanja – odbijen.  

 

Svi ovi slučajevi, ako izuzmemo činjenicu da su im promijenjeni lični podaci zbog zaštite identiteta, nisu djelo fikcije i zabilježeni su u praksi. A oni su samo neki od velikog broja ljudi kojima se ne zna tačan broji i koji su, osim što žive u krajnjoj bijedi i siromaštvu i predstavljaju socijalno ugroženu kategoriju stanovništva, također i veoma bolesni i teško zdravstveno stanje ih čini nefunkcionalnim u svakodnevnom životu. 

 

Međutim, i pored toga, Komisija koja je odlučivala o dodjeli novčane pomoći u vidu invalidnine nije smatrala da je oni zaslužuju. To je zato što se u FBiH primjenjuje pravilnik po kojem samo ljudi za koje medicinski vještaci ustanove da imaju prisutnu invalidnost u postotku od 90 ili čak 100% imaju pravo na pomoć. Drugim riječima, ljudi koji u potpunosti nemaju neku sposobnost ili su zbog bolesti nesposobni za samostalan život.

 

U priručniku o Analizi primjene politike u oblasti invalidnosti BiH iz aprila 2014. se tvrdi da se procjena invalidnosti u BiH vrši neujednačeno i samo na osnovu medicinskog modela, bez primjene Međunarodne klasifikacije funkcionisanja Svjetske zdravstvene organizacije. Inače, oblast socijalne zaštite osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini regulisana je aktuelnim zakonima o socijalnoj, dječijoj i porodično-pravnoj zaštiti i spada u nadležnost entitetskih vlada. Dva entiteta primjenjuju dva različita sistema socijalne zaštite regulisana različitim zakonima. U RS-u je to podijeljeno između entitetskog i lokalnog nivoa, a u FBiH između entiteta, kantona i lokalnih zajednica. Njima bi se trebala sprovoditi prava kao što su novčana pomoć, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, podrška u izjednačavanju mogućnosti djece i omladine sa smetnjama u razvoju, smještaj u ustanovu, zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu, pomoć i njega u kući i dnevno zbrinjavanje, jednokratna novčana pomoć i savjetovanje... 

 

U FBiH su u trenutku pisanja ovog priručnika bili u pripremi radni tekstovi novog zakona kojim bi se bolje definisala spomenuta prava jer se do sada osiguravaju kroz federalni i kantonalne zakone o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom, pri čemu se Federalni zakon primjenjuje samo ako nešto nije pokriveno kantonalnim zakonima. Međutim, u toku pisanja ovog teksta novog zakona još nema, a ovakva praksa omogućuje različito ostvarivanje istih prava po kantonima i otvara prostor različitim primjenama zakona i 'malverzacijama'. 

 

Što se tiče samog stepena invaliditeta po zdravstvenoj osnovi, on se utvrđuje na osnovu Liste invaliditeta koja se primjenjuje od 01.05.2010. godine (Službene novine FBiH, br. 32) koju je donio Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Pod pojmom invaliditeta, podrazumijevaju se trajna tjelesna, mentalna, intelektualna i osjetilna oštećenja koja mogu biti urođena, posljedica bolesti ili povrede. 

 

Procenat invaliditeta se određuje trajno, osim ako ne postoji šansa za pogoršanje/poboljšanje, u slučaju čega se vrši kontrolna procjena. Ako postoji invaliditet po više osnova, tada se ukupan invaliditet utvrđuje tako da se najveći procenat poveća za  20%. Prostom računicom se zaključuje da po toj logici osoba nema pravo na dobijanje invalidnine, ako ima dva procijenjena invaliditeta od 50% jer u konačnom rezultatu nema 90 nego 70% što joj ne osigurava pomoć. 

 

Bolesti u Listi invaliditeta su podijeljene u 13 glava od kojih se svaka odnosi na drugi dio tijela, ali ćemo se osvrnuti samo na 2. glavu ili bolesti nervnog sistema i psihe jer su se po njoj 'procjenjivali' ljudi s početka teksta. Tabela s oboljenjima nam kazuje da se invalidnost procjenjuje na 100 % kod: teške encefalopatije (oštećenje mozga), hemiplegije, paraplegije ili kvadriplegije (djelimična ili potpuna nepokretnost), Parkinsonovog sindroma (samo najteži stepen, potpuna imobilnost), epilepsije (najteži oblik, teški napadi jednom sedmično ili lakši svakodnevno), tumora mozga (samo maligni i to nakon nekoliko godina), Downovog sindroma (od 80-100% što znači da pomoć ne dobijaju svi), cerebralne paralize (samo najteža), miasteničnog sindroma i drugih neuromuskularnih oboljenja (teške forme), autizma, šizofrenije i sumanutih poremećaja (samo najteži slučajevi), afektivnih poremećaja (psihotični - samo najteži slučajevi), oštećenja kičmene moždine (samo oduzetost) multiple skleroze (samo uznapredovale). 

 

Ne moramo biti medicinski vještaci niti imati medicinsko obrazovanje da zaključimo da procenat od 90 % ili 100 % invalidnosti koji bi doveo do novčane pomoći bukvalno dobijaju samo najkompleksniji slučajevi. 

 

Vratimo se na konkretne slučajeve i ljude od krvi i mesa sa početka teksta i pogledajmo ih u odnosu na predočenu listu. Marina (23) nije dobila pomoć iako je osoba sa jasno izraženim intelektualnim poteškoćama jer se mentalni nivo određuje u kategorijama od lake (IQ 50-69, mentalna dob djeteta između 9 i 12) do duboke (IQ ispod 20%, mentalna dob odraslih ispod djeteta od 3 god) 'mentalne retardacije'  - izraz koji se koristi na listi.

 

Iako na Listi invaliditeta nije navedeno koliki postotak invaliditeta predstavlja svaka od ovih kategorija, lako je zaključiti da Marina ipak nema najkompleksniji oblik intelektualnog oštećenja što bi logično predstavljao 100%, iako je prilično nesposobna za samostalan život. 

 

Mesud (62) iako se decenijama liječi od, kako je na listi naznačeno – afektivnih psihotičnih poremećaja i iako je nekoliko puta bio u bolnici i nije u stanju da živi bez svakodnevnog nadzora svoje supruge jer je suicidalan, ipak nije procijenjen kao 90% invalid čime mu je uskraćena pomoć. 

 

Amela (44) također nije imala šanse jer ima kraću historiju hospitalizacija (kao i manje psihijatrijskih dijagnoza) od Mesuda i vjerovatno joj je krajnji rezultat bio još manji od njegovog, iako i sama Amela svakodnevno živi sa teškom depresijom i ne može da se brine ni o samoj sebi, a kamoli svojoj maloj djeci.

 

Josip (49) također ne može da se brine o svojoj djeci, iako bi da je kojim slučajem njegov PTSP bio posljedica rata, on vjerovatno ostvario pravo na određenu ratnu invalidninu. Ovako kao neratni PTSP-ovac sa psihotičnim simptomima, može se nadati maksimalnom procentu od 80% invaliditeta, kako nam Lista invaliditeta kazuje. 

 

Dakle, nije uopće sporno da je uskraćivanje novčane pomoći ovim ljudim bilo legitimno i 'po zakonu' i da tu nema ništa nepravilno. Međutim, to što je to nehumano, nepravedno i nemoralno valjda medicinske vještake ne zanima. Čak da su ovi ljudi i dobili pomoć, ona bi se kretala negdje u rasponu između 200 – 400 KM što samo po sebi nije puno, ali bi njima koji žive u bijedi predstavljalo mnogo. 

 

Naposlijetku, predstavljalo bi to neku potvrdu da je nekome u ovoj državi ipak stalo do njih i da njihovi životi vrijede nečemu. A Mesud, Amela, Josip i Marina su samo izdvojeni slučajevi od hiljada (možda čak i više) drugih kojima je novčana pomoć odbijena, iako imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i malo drugih razloga za radost u životu.