Zakonska diskriminacija OSI: Igra procenata
Zakonskim rješenjima u BiH osobe sa invaliditetom su podijeljene u tri skupine: ratne vojne invalide, civilne žrtve rata i neratne invalide. Svaka od ovih kategorija uživa različita prava, ali najmanje beneficije imaju neratni invalidi koji su diskriminisani po raznim osnovama iako u svakodnevnom životu nailaze na iste izazove kao i ostale dvije grupe. Stoga se promjena zakonskih rješenja koja su dovela do ove diskriminacije nameće kao jedan od prioritetnih zadataka u oblasti socijalne zaštite.
Slovo zakona
U bolnici je gužva. Pacijent sa stopostotnim invaliditetom čeka u redu da bi posjetio doktora. Ne može se kretati bez pomoći druge osobe i svaki potez tijelom mu je bolan, ali mora čekati kao i svi ostali. Pored njega prolazi pacijent sa invaliditetom od 25%, RVI. Samostalno i bez ičije pomoći, pokazuje RVI iskaznicu i ostvaruje svoje pravo da prioritetno bude primljen kod doktora.
Ovako svoju priču započinje Zijad Arapčić, predsjednik Saveza osoba sa invaliditetom FBiH, ilustrirajući tretman kojem je zakon, donet tokom 90-ih godina, podvrgnuo ne-ratne osobe sa invaliditetom.
Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u FBiH, koji je usvojen 1999. godine, a mijenjan 2004., 2006. i 2009. godine pokušala se regulacija zbrinjavanja i njege osoba sa invaliditetom odnosno neratnih invalida i civilnih žrtava rata.
Zakon je obezbijedio pravo direktne novčane naknade i to u vidu lične invalidnine, naknade za pomoć i njegu od strane drugog lica i ortopedski dodatak. Ova prava su jedinstvena na nivou FBiH i finansiraju se iz federalnog budžeta izuzev prava na naknadu za pomoć i njegu od strane drugog lica za ona lica sa invaliditetom čiji je invaliditet nastao nakon navršene 65 godine života. Oni svoja prava ostvaruju na kantonalnom nivou, iako je mali broj kantona ostvario bilo kakve isplate po ovom osnovu zbog nedonošenja relevantne legislative.
Istovremeno, RVI svoja prava ostvaruju na osnovu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica u FBiH. U Brčko Distriktu prava RVI populacije su regulisana kroz Zakon o pravima obitelji poginulih branitelja i ratnih vojnih invalida Brčko Distrikta.
Zakon o socijalnoj zaštiti u Republici Srpskoj usvojen je 1993. godine, i mijenjan četiri puta nakon toga, definišući prava i obim pomoći osobama sa invaliditetom. Status ratnih vojnih invalida je definisan kroz Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske. Civilne žrtve rata svoja prava potražuju pak na osnovu Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata.
Oba entiteta ali i Distrikt Brčko stoga osobe sa invaliditetom dijele u tri kategorije na osnovu uzroka i okolnosti nastanka invalidnosti.
Igra procenata
Osobe čiji je invaliditet nastao prije ili nakon rata, nalaze se u podređenom položaju u odnosu na ostale dvije kategorije kada su u pitanju novčane naknade, zdravstvena njega i zapošljavanje.
Zakonom je propisano da RVI uživaju prava ukoliko je procenat invalidnosti od 20-100%, civilne žrtve rata prava ostvaruju ukoliko je procenat invalidnosti od 60-100% , a 'neratni invalidi' za uživanje svojih prava moraju imati najmanje 90% invalidnosti.
Haris Čaušević, direktor nevladine organizacije za pomoć osobama sa umanjenim sposobnostima “Svjetlo“, smatra da je osnovna premisa određivanja invalidnosti na osnovu procenta pogrešna.
“Mi ne volimo govoriti o procentima. Mi govorimo o potrebama koje se moraju zadovoljiti da bi se osoba sa invaliditetom uključila u društvo i da može funkcionisati, a ne o tome da li će neko imati 20% ili 30% stepen invalidnosti. Te procente je prije svega teško ocijeniti ispravno, ali u finansijskom smislu mogu igrati veliku ulogu. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da institucije koje su izvršile procjenu invalidnosti to nisu radile kvalitetno, a ima primjera gdje osobama koje iz kreveta ne mogu da se maknu komisije ne dodijele 90% procenata invalidnosti (koji omogućava uživanje zakonskih prava; op.a.)“.
Refleksija ove podjele se ogleda u primanjima osoba sa invaliditetom pa tako 'neratni invalidi' u FBiH mogu maksimalno dobiti oko 390 KM, a u RS-u 41 KM.
Istovremeno, RVI u oba entiteta mogu maksimalno dobiti oko 1,800 KM.
Izmjenama Zakona o o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u FBiH 2009. godine kao uživaoci prava na finansijsku naknadu izbrisani su neratni invalidi sa stepenom invalidnosti od 60% do 80%. Iz Saveza invalida FBiH ovu odredbu nazivaju “genocidnom” i već godinama traje sudska i politička borba da se to promijeni.
U oblasti zdravstvene zaštite se događa drugi vid diskriminacije. U dokumentu Alternativni izvještaj o primjeni Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija za BiH se navodi da “se široki obim prava, koja uključuju i pristup zdravstvenim uslugama, habilitaciji i rehabilitaciji, a koja bi trebalo da budu dostupna osobama s istim procentom invaliditeta i istim potrebama, isključivo određuje na osnovu statusa pojedinca/ke, odnosno uzroka njegove/ne invalidnosti“.
Zijad Arapčić navodi da su diskriminirani na mnogo načina uključujući i slučaj ortopedskih pomagala jer za razliku od RVI, 'neratnim invalidima' je utvrđeno da specijalne cipele, proteza ili kolica imaju rok trajanja, dok RVI nemaju ta ograničenja. Pored toga, 'neratnim invalidima' nije kao ostalima omogućeno da besplatno ili povoljno koriste banjska liječenja, rehabilitacijske usluge itd., navodi Arapčić. Također, iz Saveza invalida FBiH navode da državne institucije prilikom upošljavanja osoba sa invaliditetom prednost daju RVI populaciji.
Arapčić navodi da ratni vojni invalidi zaslužuju dodatne pogodnosti zbog njihove uloge u ratnim dešavanjima, ali da se ta prava rješavaju kroz boračke naknade i posebne zakone a ne kroz diskriminaciju neratnih invalida.
Međunarodne obaveze BiH
Ova diskriminatorna praksa je u suprotnosti sa međunarodnim obavezama koje je BiH preuzela.
Pomenuti Alternativni izvještaj navodi da se zakonskom diskriminacijom na osnovu uzroka i okolnosti nastanka invalidnosti direktno krši spomenuta Konvencija i to član 5. Ravnopravnost i nediskriminacija kao i član 28. Odgovarajući životni standard i socijalna zaštita. Indirektno se krši još veći broj članova i to članovi 20. Osobna pokretljivost, 24. Obrazovanje, 25. Zdravstvena zaštita, 26. Habilitacija i rehabilitacija te 27. Zapošljavanje.
Pored navedene UN konvencije, BiH je potpisnica i niza drugih međunarodnih sporazuma koji jamče prava osobama sa invaliditetom te zahtijevaju jednak tretman istih.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda je jedan od tih sporazuma, kao i Evropska socijalna povelja a oba dokumenta je donijelo Vijeće Evrope i BiH se obavezala na poštivanje preuzetih obaveza.
Na putu ka evropskim integracijama, naša zemlja mora preuzeti i acquis communautaire odnosno EU zakonodavstvo koje također tretira pitanje osoba sa invaliditetom. Članak 2. stavak 5. Ugovora iz Amsterdama omogućava poduzimanje mjera od strane EU s ciljem suzbijanja diskriminacije u raznim oblastima uključujući i pitanje invaliditeta. Povelja o temeljnim pravima EU zahtijeva uključivanje osoba sa invaliditetom u društveni život države a Madridska deklaracija konkretno navodi mjere i programe za ostvarivanje jednakih mogućnost za sve osobe sa invaliditetom.
Šansa za novi život
Najava donošenja novog zakona o pitanju invalidnosti se ne čini iznenađujućom. Ustavni sud FBiH je naredio donošenje novog zakona za osobe sa invaliditetom gdje bi trebala prestati važiti diskriminacija i podjela na RVI, civilne žrtve rata i neratne invalide, navodi Arapčić. Također, zakon bi time bio i u skladu sa UN konvencijom a isplata novčanih naknada bi bila podignuta na federalni nivo.
Omogućavanje osobama sa invaliditetom da aktivno učestvuju u društvenom i ekonomskom životu države je investicija u novu radnu snagu a ne trošak. Iz Saveza invalida FBiH navode da je njima samo potrebno pružiti šansu da budu ravnopravni sa ostalim, prilagoditi radna mjesta i ostale sadržaje njihovim potrebama i oni bi bili uspješni kao i svako drugi. Političari koji ih posjećuju samo pred izbore i donose deset deka kafe kao hediju im nisu potrebni, već radna mjesta koja bi ih učinila istinski nezavisnim i slobodnim ljudima, zaključuje Arapčić.
