Kojeg je roda imovina?

Svake godine državne agencije, nevladine i strane organizacije nude novčane i slične podsticaje kako bi ženama u Bosni i Herzegovini omogućili da se ekonomski osamostale i, potencijalno, pokrenu vlastito poduzetništvo. Žene, najčešće one koje žive u ruralnijim dijelovima zemlje, često se odlučuju za bavljenje poljoprovredom i porodičnim gazdinstvom na osnovu kojeg pokušavaju da doprinesu ekonomskom razvoju domaćinstva. No, ono na šta ne računaju pružaoci podsticaja jeste da je za ovakav vid poduzetništva potrebno i nešto više od novca: zemljišni posjed. 

 

Da zemljište u Bosni i Hercegovini pripada muškarcima pokazuju brojke iz geodetskih ureda. Prema podacima iz Federalne uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove, od ukupnog broja fizičkih osoba upisanih u zemljišnu knjigu, 38,4 posto su žene. Ovaj broj je malo manji u Republici Srpskoj, gdje broj upisanih žena iznosi 30 posto od ukupnog broja osoba. Čak i u slučajevima da dobiju podsticaje za poduzetništva, tek nešto više od 30 posto žena u BiH se može baviti poljoprivredom ili bilo kojom drugom vrstom posla koji zahtjeva vlasništvo nad zemljom. Ostale, skoro njih 70 posto, morat će potražiti drugačiji izlaz: najčešće u obliku punomoći od supružnika.  

 

 

Ćamila Imamović, predsjednica udruženja žena Most iz Jablanice, koje već sedam godina radi na animiranju žena da se ekonomski osamostale ističe da je ženama veoma teško pokrenuti vlastiti obrt. 

 

"Kad hoćete da se prijavite u registar poljoprivrednika, žena ima taj problem da ne može sebe da prijavi kao proizvođača, jer nema zemljište upisano na svoje ime. U tim slučajevima morate tražiti od muža saglasnost za korištenje zemljišta", pojašnjava ona.  

 

Jedna od poljoprivrednica kojoj je jedina šansa za pokretanje poduzetništva bila muževa saglasnost za korištenje zemljišta je i Ramiza Čilić (50) iz sela Djevor. Ramiza, certificirana i nagrađivana vlasnica poduzetništva organske proizvodnje, ali bez vlastitog zemljišnog posjeda, morala je dobiti saglasnost od muža da može koristiti zemlju na kojoj zajedno žive. 

 

"Otišli smo u Općinu i muž mi je napravio punomoć da mogu koristiti njegovu zemlju narednih deset godina. Ali, evo već svake treće godine moramo je obnavljati, jer traže potvrdu da se vlasnik zemlje možda nije predomislio. Kakav vlasnik, bračni drug! On jeste vlasnik, ali postoji nešto zajedničko”, navodi Ramiza. Ona, ali i članice udruženja Most ističu da je postupak izdavanja potvrde na osnovu punomoći od supružnika još jedan od mehanizama kojima se ženama otežava pokretanje poduzetništva.

 

“Mi smo to isticali na više mjesta da je ovaj mehanizam problematičan. Zašto se to ne uvede na zajedničku kućnu listu, jer ako smo mi muž i žena, zar treba da tražim saglsnost od svog muža? Ako s njim živim i dijelim sve, zašto mi treba njegova saglasnost za korištenje zemljišta", ističe Ćamila. 

 

No, iako je pravni postupak dobijanja zemljišta isti i za žene i muškarce, brojke pokazuju suprotnu stvarnost. Stvarnost u kojoj su muškarci vlasnici većine zemljišta u ovoj zemlji  je opet uvjetovana činjenicom da u tradicionalno patrijarhalnom bosanskohercegovačkom društvu muškarci su ti koji su najčešće nasljednici.

 

S druge strane, čak i onda kada su potencijalne nasljednice, veliki broj žena se odriče svog udjela u korist svoje braće ili sinova. Ovu pojavu ističu i u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko - pravne poslove, navodeći da najčešći razlog zbog kojeg žene ne evidentiraju svoju imovinu je uvriježeno običajno pravo prema kojem su muškarci vlasnici nepokretnosti, a da se žene u pravilu odriču tog prava. I Ramiza je jedna od njih. Iako ističe da zemlja koju danas ima je i više nego dovoljna za njen posao, ipak joj je žao što se odrekla one koja je mogla biti samo njena. 

 

"Kad smo dijelili zemlju, ja sam otišla i rekla: vi podijelite sve, ja nemam tu šta tražiti. Nema tu puno neke zemlje ali moja majka koja je bila živa rekla mi je da uzmem barem nešto da imam za sebe."

 

Danas Ramiza, koja se kao i brojne žene u ovoj zemlji odrekla zemlje zbog braće iako joj je i sam brat govorio da to ne radi, ističe da bi stvari bile drugačije da ima svoju zemlju.

 

"Neće ovdje zadugo žene moći tako, proći će puno vremena dok žena ne bude vrednovana onoliko koliko stvarno vrijedi", navodi Ramiza. 

 

U općini Jablanica u kojoj ona živi i radi, zajedno sa općinom Konjic, broj žena aktivnih vlasnica posjeda iznosi 20.958. Kada su u pitanju muškarci, ovaj broj je duplo veći, odnosno 42.794.  Od tog broja nešto više od sedam hiljada žena su jedine vlasnice imovine, tačnije njih 7.475, dok je kada se radi o muškim jedinim vlasnicima, taj broj veći za deset hiljada. 

 

No, bez obzira na to što postoje velike razlike u broju aktivnih i jednih vlasnika/vlasnica, iz uprava za geodetske i imovinsko - pravne poslove, kako na federalnom, tako i na općinskom nivou, navode da u posljednje vrijeme dolazi do porasta u broju žena vlasnica ili suvlasnica posjeda. 

 

Mirna Habibija - Sultanić, šefica zemljišnog odjeljenja za općine Konjic, Jablanica i Prozor, ističe kako su u ranijim vremenima žene najčešće ostvarivale pravo vlasništva na osnovu nasljeđa, no kako je danas sve učestalije da se i žene upisuju kao suvlasnice imovine koje kupuju zajedno sa supružnikom. 

 

Iz Federalnog ureda navode kako je došlo do blagog povećanja broja žena upisanih u zemljišnu knjigu i to sa 37 posto u februaru 2014. na 38,4 posto u septembru 2017. godine. Uredi oba entiteta trude se da rade na promovisanju procesa upisivanja vlasništva kao i isticanja važnosti i značaja posjedovanja imovine. No, i pored promotivnih aktivnosti i napora nadležnih institucija da animiraju žene da se prijave kao suvlasnice imovine, stvarnost za one koje nemaju tu mogućnost je drugačija. 

 

Iz geodetskog ureda Republike Srpske navode da je važno napomenuti da žene koje nisu vlasnice nepokretnosti nisu finansijski samostalne, da im je otežano bavljenje preduzetništvom, te da imaju manje šanse za obrazovanjem i slično. Ali dalje od statističkih podataka i promotivnih kampanja, Ramiza, kao i žene iz udruženja Most, svjesne su težine svoje situacije. Ćamila, koja je i sama vlasnica malog dijela zemljišta, ističe da ona kao i brojne druge žene koje imaju male posjede ne mogu da se prijave za finansijsku podršku, jer njihova zemlja nije dovoljna. Ramiza je zahvaljujući punomoći koju je dobila od supruga, uspjela da postane samostalna privrednica. Iako je u organskoj proizvodnji kojom se uspješno bavi, ona ta koja nosi najviše odgovornosti i obaveza, posao ne bi mogla realizovati da nije imala punomoć na zemljište. 

 

"Ja u svakom slučaju doprinosim. Svaka žena treba raditi i zaraditi bilo koju paru, sve dok čekaš da ti neko da pet maraka da ti pitaš, nema veze da li je to sin, otac, muž, nema veze, dok ti pitaš ti si niko", pojašnjava Ramiza.