Forum teatar: Kako se suprotstaviti nasilniku

Sudeći po reakcijama aktera uoči ove jedinstvene predstave, a i po intervencijama publike nakon uspješne premijere, priča o nasilju tiče se svih nas.

 

Ideja koju su učenici Osnovne škole Jovan Dučić iz Kasindola realizirali u Centru za kulturu Novo Istočno Sarajevo, zanimljiva je jer počiva na kreativnosti samih učenika i ima snažnu edukativnu ulogu: đaci su pripremili dvije tipične scene u kojima do izražaja dolazi vršnjačko nasilje. Opisali su ono što je svakodnevnica u dobrom dijelu škola u svijetu, a pogotovo kod nas.

 

Tada na red dolazi publika. Gledatelji sami nastavljaju  - kroz prijedloge i ponekad i možda malo strastvenije reakcije – otvorenu diskusiju, predlažući moguće nastavke i rješenja za svaku od odigranih scena. Glavna pitanja i temeljne dileme u tim kreativnim nastavcima su: kako razriješiti situaciju, kako zaštititi žvrtvu i kako se suprotstaviti nasilniku?

 

"Dosadašnja praksa je pokazala da Forum teatar ima nezamjenjivu ulogu u etičkom razvoju učenika koji su se okušali u našem projektu", kaže Vitomir Mitrić, reditelj, dramski pedagog i trener na projektu.

 

"Forum teatar je zapravo udruženje građana kojem je osnovni cilj promovisanje kulture različitosti, razvijanje tolerancije, te modernizacija teatra kroz lutkartsvo, filmski izraz i samu riječ. Mi ovaj projekat već godinama uspješno razvijamo u saradnji s Mediacentrom Sarajevo. Kroz naše predstave učenici se upoznaju, zbližavaju, uče jedni o drugima, razvijaju osjećaj za različitost, stiču neprocjenjivu naviku da poštuju drugog i drugačijeg. Po tome je ovaj projekat jedinstven."

 

 

Na pitanje kako učenici reagiraju na ideju, Mitrić kaže da je mnoge od tih reakcija teško opisati, jer u sebi kriju nemjerljiv emotivni i socijalni potencijal.

 

"Djeca fantastično reagiraju. Oni znaju da je to njihova svakodnevnica i da je nasilje nešto što ne smiju prihvatiti, nego mu se moraju oduprijeti. E, kako se suprotstaviti, kako iznaći hrabrost i kako zaustaviti nasilje bez novog nasilja, to su stvari o kojima svi zajedno raspravljamo i svi iznova učimo."

 

 

Forum teatar osmišljen je tako da djeca prođu kroz bitan proces osvješćivanja i sazrijevanja. Nasilje se prvo analizira kao društvena pojava, a potom se neumorno diskutira o najefikasnijim i najelegantnijim formama otpora i amortiziranja. Djeca tokom tog procesa nauče kako reagirati u specifičnim slučajevima. 

 

"Cilj ovih predstava je traženje pozitivnih rješenja", objašnjava Mitrić. "Važno je znati da uvijek ili skoro uvijek ima više rješenja. Neka su djelotvornija, neka manje djelotvorna, ali bitno je da oni imaju želju da nešto promijene. To se meni sviđa kod mladih ljudi i to je definitivno veliki uspjeh."

 

Ciljana publika ove i sličnih predstava su vršnjaci glumaca, ali i njihovi roditelji. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da Forum teatar čini velike promjene u društvu, a posebno u segmentima koji se odnose na nasilje i diskriminaciju, jer sredine koje su prošle rad s ovim teatrom razvijaju sasvim drugačiji pogled na to što se događa i kako reagirati, ne biti neutralan i postaviti se prema nekom problemu kao prema nečemu što nas se tiče. 

 

Vitomiru Mitriću najveće je iznenađenje ta želja mladih ljudi da nešto promijene. Oni ne pristaju da žive u društvu obilježenom nasiljem.

 

"Na samom početku smo se pitali da li će publika reagirati, da li će učestvovati, da li ćemo uspjeti da ih pokrenemo. Ali učešće je redovno bilo iznad naših očekivanja. Mi smo imali priliku da s najmlađom populacijom radimo predstavu o nasilju u bajkama. Govorim sada o djeci iz vrtića... Istinski sam strepio, misleći da je to veliki zalogaj za nas. Bio je to možda jedinstven pokušaj da se preko lutkarstva priđe najmlađima. A oni su se strastveno uključili u 'popravljanje situacije', želeći da izbjegnu nasilje i harmoniziraju odnose. To nam je svima davalo ogromnu energiju, kao i želju da nastavimo s ovim projektom, jer vidimo da daje rezultate."

 

 

Posebno je zanimljiv bio razgovor s učesnicima predstave. Četrnaestogodišnji Luka glumi glavnog nasilnika i kaže da se u stvarnom životu nikada ne bi mogao tako ponašati. On smatra da nasilnici "imaju neki problem sa samim sobom pa tek onda i s ostalima". Uvjeren je da to nikada nije način "da se stvari, problemi i odnosi rješavaju".

 

Dvanaestogodišnji Ognjen glumi Roma, žrtvu nasilja i tvrdi da je svako takvo ponašanje alarm koji okolina treba ozbiljno shvatiti i što prije reagirati: "To je tužno i kad se takva situacija pojavi, onda se svi moraju uključiti, kako bi je riješili". Nikola (13) vjeruje u efekte koje ovakva i slične predstave imaju na publiku. Smatra da su obrazovanje  i solidarnost glavni temelji borbe protiv nasilja. Najviše mu smeta što žrtve uvijek bivaju usamljene i vjeruje da samo prava reakcija okoline to može promijeniti.

 

 

Miloš, (12) glumi dječaka koji pokušava pomoći napadnutom Romu, ali se povlači pred agresivnim ponašanjem nasilnika. To je možda prelomni moment predstave, pa Miloš tvrdi da upravo na tome treba raditi. Kako reagirati i kako zaštitit žrtvu, a pri tome sam ne potegnuti za nasiljem kao rješenjem.

 

Đorđe (14) primjećuje da su mladi 24 sata dnevno u medijima i filmovima izloženi najrazličitijim formama nasilja. On spominje i nasilničko ponašanje prema životinjama i smatra da i u tom aspektu našeg ponašanja treba nešto radikalno mijenjati. 

 

Vladana ima 14 godina i glumi čistačicu koja na kraju scene metlom tjera aktere u učionicu. Svjesna je simboličkog potencijala njene uloge i kaže da ta metla vrlo teško zaživi u stvarnom životu, ali da zato i postoje ovakvi projekti. Mišljenja je da, diskriminaciji – kakva god da bila i na šta god da se odnosila – uvijek treba da se svi suprotstave. Taj otpor ne smije biti čin hrabrog pojedinca, nego kolektivno djelovanje okoline. 

 

Andrea (12) glumi učenicu koja aktivno učestvuje u nasilju nad usamljenim žrtvama i kaže da joj je predstava pomogla da osvijesti značaj solidarnosti i blagovremenog reagiranja "kada se takve prilike dese u stvarnom životu".

 

Slično misli i dvanaestogodišnja Sofija, koja glumi djevojčicu zaljubljenu u fudbal. Naravno, u rodno neosviještenom i ideološki isparceliziranom društvu, takva ljubav smatra se "neprirodnom" i sve se završava – muškim nasiljem. Sofija kaže da je to možda i najblaži primjer i da je vrlo važno reagirati kada se pojavi diskriminacija zbog religijskog, etničkog, rodnog ili bilo kojeg drugog faktora.

 

 

Trinaestogodišnja Elisa je uvjerena u pozitivne efekte ove predstave i cijelog projekta, a godinu starija Sara ima zanimljiv pogled na sopstvenu ulogu: "Mislim da sam u predstavi baš uvjerljiva kao nasilnica, ali znam da nikada ne bih mogla biti takva u stvarnom životu. Moj je cilj da se protiv nasilja borim, a ne da ga podržavam, ili čak prakticiram."

 

Predstava je bila izvrsna, a prava diskusija pokrenula se tek nakon jednog važnog pitanja: "Mogu li ja da na njegovo nasilje odgovorim svojim, kako bih zaštitio druga?" Kada je uslijedio negativan odgovor, razvila se priča iz koje su čak i roditelji mogli štošta da nauče od sopstvene djece.