Ekonomsko nasilje nad ženama: Kroz kontrolu novca do kontrole partnerice

Esma* (68) je korisnica sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Sarajevu. Od 1970. godine, kada je stupila u brak, nije imala vlastiti novac niti joj je bilo dozvoljeno da radi. „Nisam znala šta je marka. On je kupovao šta je htio, a ja nisam imala pristup novcu. On ostavi novac na sto, ali ja ne smijem uzeti ni marku. Šta god ja stavim u korpu, ako mu se ne sviđa, on vrati“, priča Esma, koja nikada nije imala posao. Iako je u trećoj životnoj dobi koja iziskuje posebnu brigu i liječenje, Esma je finansijski skoro pa neobezbijeđena – nije joj bilo dozvoljeno da radi, pa vlastiti novac nije mogla zaraditi, a nešto novca što je dobivala od porodice ulagala je u zbrinjavanje djece. Ono što je Esma preživjela u nasilnom partnerskom odnosu preživljavaju i brojne druge žene u BiH, a radi se o ekonomskom nasilju. 

 

Četiri vrste nasilja koje čine rodno zasnovano nasilje su fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje. Kao relativno nedavno prepoznata kategorija nasilja, koja je dugo bila zanemarivana, ekonomsko nasilje obično ostaje u sjeni fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, najviše zato što su posljedice ovih vrsti nasilja najvidljivije. Znatno manje je vidljiva kontrola koju nasilnici demonstriraju nad partnericama u vidu ograničavanja i oduzimanja novca, zabrane rada, uskraćivanja novca za vlastite potrebe, tjeranja na posuđivanje novca i na kupovinu sa odgođenim plaćanjem, pa čak i tjeranja na rad zarad naknadnog uzimanja novca, ali i uzimanja novca koji je na partneričino ime (poput dječijeg doplatka). „Riječ je o specifičnom obliku zlostavljanja koje uključuje ponašanja koja negativno utiču na ženinu materijalnu i finansijsku poziciju tako što potkopavaju, ograničavaju i/ili poništavaju njene napore da ostvari ekonomsku neovisnost. Radi se o zlostavljajućim praksama kojima se žena dovodi u ekonomski ovisan položaj, njeni radni kapaciteti smanjuju i u konačnici vode u siromaštvo“, pojašnjava šta je ekonomsko nasilje Sanela Bašić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koja se bavi istraživanjem socijalne politike, siromaštva i socijalne isključenosti, te rodno zasnovanog i porodičnog nasilja. 

 

 

Iako je, kao i fizičko, psihičko i seksualno nasilje, ekonomsko nasilje kažnjivo u zakonodavstvu BiH i prepoznato kao forma rodno zasnovanog nasilja prema Istanbulskoj konvenciji, glavnom oruđu Vijeća Evrope protiv nasilja nad ženama, koju je potpisala i ratificirala i BiH, ono u javnosti nije vidljivo kao forma nasilja jer duboko ukorijenjena patrijarhalna poimanja partnerskih odnosa često podrazumijevaju da je muškarac taj koji u domaćinstvu kontrolira tokove novca. Kontrola novca od strane partnera obično ide skupa sa drugim formama nasilja, kako objašnjava Fatima Bećirović, projektna koordinatorica u Gender Centru FBiH i socijalna radnica i supervizorica u socijalnom radu. „Rijetke su situacije u kojima je prisutno samo ekonomsko nasilje. Žrtve nasilja su rijetko svjesne da je to vrsta nasilja i kažnjivo krivično djelo, a dodatni problem je dokazivanje ekonomskog nasilja. One se najčešće obraćaju za pomoć kada imaju fizičke povrede, ali kada je u pitanju ekonomsko nasilje, ne postoje vidljivi dokazi koji mogu pokazati da su one bile izložene takvoj vrsti nasilja“, pojašnjava Fatima. I u Esminom je slučaju, uz ekonomsko nasilje, bilo prisutno fizičko i verbalno zlostavljanje. Od nasilnika je pobjegla prije godinu dana – nakon što joj je zaprijetio da će je „isjeći na komade“, obukla je jaknu, obula cipele i otišla u policiju. Otada je smještena u sigurnu kuću. „Ja sam ovdje došla polumrtva. Da sam još 15 dana ostala s njim, bila bi mi dženaza. Sada čekam razvod braka, i nikad mu se vratiti neću. Nek' umrem napolju, pod zelenim borom, ali njemu natrag neću“, kaže Esma. 

 

Iako je danas, u odnosu na prije pedesetak godina, više žena zaposleno, pozicije muškaraca i žena na tržištu rada su i dalje nejednake. Žene u BiH koje su nezaposlene, koje rade pod nesigurnim i otežanim uvjetima rada i imaju niži stupanj obrazovanja, izloženije su nasilju uopćeno, a potom i ekonomskom nasilju jer ne raspolažu vlastitim finansijskim sredstvima koja im mogu pružiti materijalnu sigurnost u slučaju napuštanja nasilne partnerske veze. Žene koje su preživjele nasilje često postojanje ekonomskog nasilja osvijeste naknadno, tokom terapijskih sesija, što potvrđuje i Nataša Mujkanović, koordinatorica u sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije. „Ekonomsko nasilje se obično dešava nezaposlenim ženama, ali ima slučajeva kada su i zaposlene žene bile žrtve ekonomskog nasilja. Primjeri su raznovrsni. Dešava se da partner polaže pravo na novac, pogotovo ako se radi o muškarcima koji su nezaposleni, skloni kockanju, alkoholu ili korištenju narkotika“, objašnjava Nataša. Žene obično pribjegavaju vlastitim taktikama obezbjeđivanja novca, a najčešće ga kriju i ostavljaju „sa strane“. Žene koje bi se suprotstavile oduzimanju novca često bi bile podvrgnute fizičkom nasilju. Nekim ženama koje su htjele da rade posao je bio ugrožen jer su nasilnici dolazili na njihovo radno mjesto, pa su dobivale otkaze. „Uvijek je cilj izolovati ženu tako da se nad njom ima kontrola“, dodaje Nataša, pojašnjavajući da je ekonomsko nasilje skoro uvijek prisutno kod korisnica sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije. 

 

Ova sigurna kuća postoji 18 godina i pruža usluge ženama koje napuštaju nasilne veze, često sa djecom, a ima i sklonište za djevojčice i djevojke od 12 do 18 godina koje doživljavaju nasilje od strane roditelja, pa čak i partnera. Sigurna kuća, čiji je kapacitet 35 mjesta, surađuje sa Centrom za socijalni rad KS i MUP-om KS. U Kantonu Sarajevo je 24 sata aktivan SOS telefon 033 222 000, te je u sigurnu kuću žene moguće smjestiti u bilo koje doba dana i noći. „Nažalost, sigurna kuća nikad nije bila prazna, ali je bitno da postoji, jer šta bi bilo sa ženama koje nemaju rodbinu da ih prihvati, ne mogu iznajmiti stan... Boravak u sigurnoj kući traje šest mjeseci, ali bilo je slučajeva i kada su korisnice ostajale i preko godinu dana, zbog specifičnosti slučaja. Niko žene neće tjerati da napuste sigurnu kuću nakon isteka određenog perioda, nego nastojimo praviti individualne planove i izlazne strategije za njihovo osamostaljivanje“, objašnjava Nataša.

 

 

Pitanje koje se nameće je da li bi se žene, kada bi se smanjila nejednakost na tržištu rada, i kada bi bile ekonomski osnaženije, mogle adekvatnije suprotstaviti ekonomskom nasilju. Iako ekonomska neovisnost ne znači automatski napuštanje nasilne veze, Nataša smatra da bi ekonomsko osnaživanje pomoglo ovom procesu. Dosta korisnica sigurne kuće počelo je raditi upravo kada su napustile nasilne veze i došle u sigurnu kuću. „U tim ženama se potpuno ugasi motivacija za rad, jer misle da ne mogu ništa da urade, i da ništa ne vrijede, što je posljedica nasilja. Kada dođu u sigurnu kuću, prvo pitanje je 'Šta ću ja sada?' Mi im pomažemo da započnu novi život. Zamislite kako je kada je do tog trenutka neko drugi odlučivao sve za vas i sve plaćao.“ U slučajevima brakorazvodnih parnica se u ovim slučajevima insistira na izdržavanju, pogotovo žena u trećoj životnoj dobi, što je slučaj i sa Esmom sa početka priče. Nataša kao pozitivan primjer navodi jednu korisnicu sigurne kuće, ženu u šezdesetim godinama, koja se prvi put zaposlila tokom boravka u sigurnoj kući. „U njenom je slučaju bilo prisutno psihološko nasilje. Njoj ništa nije, kako se kaže, nedostajalo, suprug je imao jako dobru poziciju, ali ona nije osjećala da ima ikakvu vrijednost. Počela je da radi, i govorila je 'Što se nisam prije odvažila'.“ Sigurna kuća nastoji pomoći korisnicama pri pronalaženju zaposlenja, smještaja, vrtića/škole za djecu..., a žene žrtve nasilja su i posebna prioritetna kategorija pri zapošljavanju.

 

Sanela Bašić, koja je koautorica publikacije Rodne (Ne)Jednakosti na tržištu rada u BiH (Friedrich Ebert Stiftung, 2012.), upozorava da je područje rada i zapošljavanja i danas primarno mjesto nejednakosti između žena i muškaraca. „Participacija žena na tržištu rada u pravilu je niža od participacije muškaraca.  Prema podacima iz istraživanja koje sam prije nekoliko godina radila, žene u BiH su imale dvostruko nižu stopu aktivnosti i zaposlenosti u odnosu na muškarce, a ujednačenost se pojavljivala u stopi nezaposlenosti. Situacija se, nažalost, do danas nije bitnije promijenila“, kaže Sanela. „Ranjivost na tržištu rada reproducira i ojačava ranjivost u partnerskom odnosu, izlažući žene dvostrukom teretu nejednakosti. Istovremeno, nejednaka ekonomska moć, odnosno ekonomska ovisnost, povećava rizik od zlostavljanja kod žena i vjerovatnoću da će žena ostati u nasilnoj vezi“, pojašnjava Sanela. 

 

Prema istraživanju Agencije za ravnopravnost spolova BiH Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH iz 2013. godine, ekonomsko nasilje registrirano je na jako niskom nivou, na samo 4,8% ispitanica. Istraživanje Što znamo o ekonomskom nasilju nad ženama (B.a.B.e., 2013.) u BiH je provedeno kroz nekoliko fokus grupa, a učesnice fokus grupe koju su činile žene koje su preživjele nasilje svjedočile su o ekonomskom nasilju koje se najčešće dešavalo na na dva načina: kroz potpunu kontrolu novca od strane nasilnika ili kroz prepuštanje brige o domaćinstvu ženi koja nema izvore prihoda, pa su domaćinstvo finansijski pomagali članovi/ce ženine porodice, bez učešća nasilnika. Na osnovu podataka o nasilju za 2017. godinu iz elektronske evidencije o vođenju slučajeva nasilja u FBiH, u 2017. godini od 418 prijavljenih slučajeva bilo je 18 slučajeva ekonomskog nasilja (oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu), a na SOS telefon prijavljena su četiri slučaja ekonomskog nasilja (od 309 ukupno prijavljenih). 

 

 

Mehanizmi za hvatanje ukoštac sa ekonomskim nasiljem podrazumijevaju suradnju različitih institucija, kao i angažman lokalne zajednice, u zajedničkoj misiji da se ženama koje su preživjele nasilje obezbijede mogućnosti za samostalno privređivanje. Fatima Bećirović kao primjer navodi jednu malu lokalnu zajednicu u kojoj su se građani i građanke mobilizirali da pomognu ženi koja je preživjela teško porodično nasilje sa troje djece. Kroz zajednički rad nevladine organizacije koja je ovoj ženi pružila pomoć, policije, doma zdravlja, mjesne zajednice i vjerske zajednice, ona je kroz godinu dana uspjela da se osamostali. 

 

Svaki slučaj nasilja je individualan, i nemoguće je rodno zasnovano nasilje posmatrati kao nešto što se na isti način dešava svima. Također, ekonomska neovisnost žena nije preduvjet izlaska iz kruga nasilja. „Za pretpostaviti je da ekonomski nezavisne i obrazovane žene mogu potencijalno raspolagati boljim materijalnim resursima za suprotstavljanje ekonomskom nasilju i stoga mogu imati veću spremnost da napuste nasilne partnere. Međutim, ne treba zanemariti uticaj psiholoških posljedica nasilja na sposobnost zlostavljane žene – neovisno o materijalnoj poziciji - da se aktivno suoči sa zlostavljanjem“, kaže Sanela Bašić, te dodaje da je, pored ekonomskog osnaživanja, važno insistirati i na psihosocijalnom osnaživanju žena koje su preživjele nasilje.

 

„Ima visokoobrazovanih zaposlenih žena koje nisu ovisne ni o kome, imaju podršku porodice i mogućnost da se osamostale, ali izabiru ostati u krugu nasilja. Svaki slučaj nasilja je priča za sebe. Priče mogu da budu slične, ali svakom slučaju se mora pristupiti na specifičan način, uzimajući u obzir resurse žrtve, kako bi se moglo doći do najboljeg rješenja“, potvrđuje i Fatima. Povezanost svih institucija u borbi protiv nasilja nad ženama je ključna, a uključenost lokalne zajednice dodatno pomaže zajedničkim naporima u borbi protiv nasilja nad ženama. „Nije ista situacija u cijeloj BiH, i nije isto biti žrtva nasilja u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Glamoču, Livnu... Postoje različiti mehanizmi zaštite i različite mogućnsti lokalne zajednice“, naglašava Fatima. Ne treba zaboraviti da svako od nas može pomoći iskorjenjivanju nasilja nad ženama. Mogućnosti je nekoliko: prijaviti nasilje, pozvati SOS telefon i/ili pružiti informacije osobi koja trpi nasilje o tome kako potražiti pomoć. SOS dežurni telefoni su 1265 za Federaciju BiH i 1264 za Republiku Srpsku, a pozivi na ove brojeve su besplatni i povjerljivi.