Dvije škole pod jednim krovom: Ružičastim stepenicama do usmene opomene

U Bosni i Hercegovini, na teritoriji FBiH postoji 30-ak objekata u kojima su smještene "dvije škole pod jednim krovom" ili dvije istorodne obrazovne institucije, osnovne ili srednje škole, koje učenici pohađaju razdvojeni ili podijeljeni na nacionalnoj osnovi. 

 

Učenici ili škole najčešće koriste odvojene spratove ili dijelove zgrade i to tako podijeljene da se djeca ne mogu fizički sretati ili nastave počinju sa 15 do 30 minuta razmaka. Učenici koji završe takve škole najčešće ne govore o svojim iskustvima i emocijama, a kada progovore kažu da su bili uskraćeni za druženje s nekim koga bi vjerovatno zavoljeli. 

 

No političari ili resorni ministri koji su uspostavili ovakav sistem objašnjavaju da to traže roditelji i djeca. Kao ilustraciju ove prakse donosimo priču iz dvije škole pod jednim krovom u Gornjem Vakufu–Uskoplju.

 

U opštini ili općini Gornji Vakuf–Uskoplje postoje dvije srednje škole pod jednim krovom, Srednja škola "Uskoplje" u kojoj je oko 460 učenika i Mješovita srednja škola "Gornji Vakuf" u kojoj je oko 400 učenika. Škole su smještene u obnovljenoj dvokatnici koja je do rata u BiH bila jedinstvena Srednja škola "Jura Mikulić" Gornji Vakuf koju je godišnje, u prosjeku, pohađalo i do 1.500 učenika. Na drugom spratu je MSŠ Gornji Vakuf u kojoj su učenici Bošnjaci, a na prvom katu je SŠ "Uskoplje". Sprat i kat povezuju stepenice koje učenici ne smiju koristiti. Škole imaju zajedničko zvono i dvorište u kojem na velikom odmoru djeca iz ovih škola ne stoje zajedno.

 

"Zajednički prostori su dva ulaza u školu od postojeća tri, sala za tjelesni i zdravstveni odgoj i kabinet informatike. Salu i kabinet koristimo prema rasporedu časova, a na koji ćeš ulaz ući zavisi od osobe do osobe. Koristimo udžbenike iz BiH koji su jako zastarjeli i imaju mnogo nebitnih informacija. Za vrijeme velikog odmora nas je većina u dvorištu i uvijek postoje mjesta gdje stoje jedni i gdje stoje drugi. Mogu reći da između nas nema puno interakcije. Tokom odmora ili prije škole se pozdravimo s onima koje poznajemo, nekada stanemo da razgovaramo, ali često već poslije pozdrava samo produžimo dalje. Koliko sam upoznata - u školi nije bilo nikakvih velikih incidenata, ali sam primijetila jednom da su se dva učenika ganjala i jedan je krenuo tim zabranjenim stepenicama, a dežurni profesor ga je strogo pogledao i učenik se samo vratio. U školi među učenicima postoji uvjerenje da će nam navodno smanjiti vladanje ako koristimo te stepenice", priča Selma Hadžijusufović,  predsjednica Vijeća učenika MSŠ "Gornji Vakuf". 

 

Kaže da se s učenicima iz druge škole ispod istog krova sreće van škole, uglavnom u Omladinskom centru, u kojem je član YuPeace i Teen grupe.

 

«Nekada se sretnemo u kafiću i razgovaramo o svemu što se događa u našim životima: ljubavi, hobiju, učenju, ali manje o 'dvije škole pod jednim krovom' jer slobodno vrijeme koristimo da se zabavimo. Jednostavno nas ta tema ne dotiče jer za mene je isto kada odem na kafu s Andreom ili s Minelom. Mislim da bi smo se i u školi lahko mogli družiti ako bismo uklonili stereotipe i predrasude mnogih osoba, posebno bližih prijatelja jer su te podjele stalno prisutne u našem životu, ali su bezazlene», kaže Selma.

 

 

Bivša učenica Srednje škole Uskoplje G.L. danas studira u Sarajevu i nerado govori o srednjoškolskim iskustvima. Moli da joj ne objavljujemo ime i prezime.   

 

"Kada sam završila osnovnu školu, upisala sam se u gimnaziju u Srednjoj školi Uskoplje jer sam smatrala da s gimnazijom imam najviše mogućnosti. Znala sam da je škola odvojena, ali nisam bila u mogućnosti da se školujem negdje drugo. Škola ima tri ulaza, jedan je službeni, drugi za Hrvate i treći za Bošnjake. Dvorište nije podijeljeno, ali zna se tko je na kojoj strani i rijetko se djeca miješaju. Koristili smo većinom hrvatske udžbenike, a u školi se nije pretjerano razgovaralo o školi koja je na drugom katu", priča L.G. Dok je bila učenica srednje škole, bila je član Omladinskog centra.

 

"Tamo sam upoznala jako puno ljudi s kojima sam se pozdravljala u školi. Družili smo se van škole, razgovarali o stvarima o kojima mladi inače razgovaraju. U tim trenucima podijeljenost škola nam nije pravila prepreku jer iako nismo išli zajedno u razred - družili smo se u Centru. Moja najbolja prijateljica tada je bila Bošnjakinja, a to se drugim mojim prijateljima nije sviđalo i oni su me izazivali i vrijeđali. To me pogađalo, patila sam, ali nisam razmišljala o prekidanju prijateljstva jer sam imala podršku roditelja i prijatelja iz Centra. Oni su mi i dali snagu, pa me s vremenom te uvrede više nisu pogađale", prisjeća se L.G. Kaže da su je, kada je došla na fakultet, svi prihvatili bez problema.

 

"Ovdje se svi družimo bez obzira na nacionalnost. Ispostavilo se da ja nisam jedina koja je imala problema u srednjoj školi, pa smo u razgovorima podijelili iskustva. Problema u komunikaciji nije bilo. Ljudi koje sam upoznala su htjeli da čuju nešto više o toj našoj situaciju, pa sam im pričala. Mislim da je pozitivna stvar da se situacija u Uskoplju mijenja jer se u zadnje dvije godine i Bošnjaci i Hrvati upisuju u istu školu, medicinsku, i to vjerojatno zbog novih mogućnosti, pa su na neki način prisiljeni i da se druže i koliko čujem - nema problema zbog toga", kaže L.G. 

 

Voditeljica Omladinskog centra Gornji Vakuf –Uskoplje, Jasminka Drino-Kirlić, je nekada bila nastavnica u ovoj i ovim školama.

 

"Lično nisam imala loša iskustva u toj školi, ali ja principijelno ne pristajem na to da me dijele. Osim toga, način na koji se obrazovni sadržaji predaju je za mene problematičan", kaže Drino–Kirlić. 

 

Dok je radila u jednoj od ovih škola pokušala je da pruži otpor podjeli na njoj dostupne načine. 

 

"Ulazila sam na 'pogrešna' vrata i par puta su me vratili. Pitaju me dežurni učenici gdje ću, ja kažem na posao i oni me vrate. Znala sam ja da su to klinci koji moraju poštovati što su im rekli iz uprave, ali sam htjela da pokažem da se može i drugačije. Jednom sam imala ozbiljan incident, pa su promijenili bravu. Ušla sam na ta pogrešna vrata spremna da tog puta intervenira i policija jer sam željela da ljudi vide da se može. Nije bilo mnogo strašno. Kasnije sam ulazila na H-ulaz i išla tim zabranjenim stepenicama koje mi zovemo ružičaste jer su nevine, niko njima ne ide. Onda su djeca tražila da i oni koriste te stepenice i rečeno im je da ne mogu, pa su oni pitali gdje to piše, ali im je rečeno da se to podrazumijeva. Problem je što se i djeca naviknu da se nešto podrazumijeva i onda to postane rutina, a rutina nije dobra", primjećuje Drino-Kirlić. Kaže da se posljednjih godina djeca sve teže odlučuju za škole u svom gradu. 

 

"Od ljudi koje poznajem čujem da djeca idu u druge gradove i škole. Oni stariji kažu da kada izađu iz ovih škola imaju problem sa ljudima koje sreću izvan Vakufa, a i oni sami se osjećaju krivim. U Omladinskom centru mnogo razgovaramo o tome i oni jednostavno kažu da moraju ići u tu školu, ali paralelno s tim rade na sebi, na izgradnji sebe kao otvorene osobe, a mi u Centru imamo brojne projekte volonterskog tipa i oni su svi angažovani kada i koliko žele, a žele mnogo", priča Drino-Kirlić. 

 

I Tarik Čalkić je jedno od djece Centra. Završio je gimnaziju u MSŠ Gornji Vakuf i sada studira u Sarajevu. 

 

"U Gornjem Vakufu su djeca od malih nogu učena da postoji neki dio grada koji je, kao, zabranjen ili u koji ne treba ići i u srednje škole smo dolazili spremni na to da postoji neko ko je drugačiji ili 's one tamo strane'. Morate znati da je Vakuf i danas podijeljen grad, ne toliko koliko je bio prije desetak godina, ali je grad fizički podijeljen, postoji 'crta' - mi tako zovemo mjesto gdje se dijele BiH dio grada, tačno se zna gdje ko izlazi i kuda šeta i iako ima pomaka u odnosu na prije pet godina - podjela još uvijek postoji i očigledna je."

 

Iako sam nikada nije imao problema u školi, Traik priča kako su učenici hrvatske nacionalnosti imali problema s profesorima ukoliko bi se družili s djecom bošnjačke nacionalnosti.

 

"Bilo je i par incidenata zbog korištenja tih zabranjenih stepenica - učenici su bili opominjani kada bi ih koristili, kao i kada su ulazili na pogrešna ulaz, ali se opet svakodnevno dešavalo da neko prođe kroz taj kao pogrešan ulaz s tim da je bilo i kazni za to. Bilo je i poruka mržnje, zabrana i slično jer očito neko nije želio da se mi družimo, ali mi smo bili klinci i nismo baš previše držali do tih zabrana, pogotovo mi koji smo se upoznali i družili u Centru."

 

Danas, kao odrastao čovjek, Tarik misli da su djeca koja su nekada išla u te škole, ali i današnje generacije, uskraćeni za prijateljstva i druženje s ljudima koje bi sigurno mogli da vole. 

 

"Kada sam vodio mlađeg brata da se upiše u tu istu školu, doveo sam ga samo do zgrade i on je otišao na prvi sprat, a tamo su mu, čim su vidjeli dokumenta, rekli da ide na drugi sprat. On je nakon dvije godine prešao u Mostar, u internacionalni koledž. Mi nismo imali priliku da upoznamo vršnjake sa prvog sprata ili iz drugog dijela grada, a mogli smo svi zajedno da rastemo. Danas u ovoj H-školi postoji srednja medicinska škola i tamo sada idu djeca s obje strane grade i to je dobro jer mislim da je vrijeme jedino koje može promijeniti stvar."

 

Da se roditelji samo malo više angažuju - podjela ne bi bilo, ali je, nažalost, još uvijek veliki broj onih koji su zadovoljni zbog podijeljenosti iako djeci više sigurno ne mogu ni da objasne zašto su podijeljeni.

 

"A šta god da je bio cilj kreatora dvije škole pod jednim krovom, a mislim da je taj cilj bio loš, postigli su ga jer djeca i danas idu u podijeljene škole. Mislim da je to sve zbog politike i kontrole, ali i čuvanja radnih mjesta jer odavno ima inicijativa za ukidanja ili spajanja škola, ali je uvijek bio izgovor da će mnogo ljudi ostati bez posla."

 

 

Najviše ovakvih škola u BiH, nalazi se u Federaciji BiH, na teritoriji Srednjobosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona, a ima ih i u Zeničko-dobojskom kantonu. Vrhovni sud FBiH je početkom 2014. godine donio presudu da podijeljene škole u HNK moraju biti ukinute, no do danas ta presuda nije provedena, ni u tom, ni u Srednjobosanskom kantonu u kojem je i opština Gornji Vakuf-Uskoplje.  

 

Povodom presude Fahrudin Rizvanbegović, nekadašnji ministar nauke, obrazovanja, kulture i sporta u Vladi FBiH koji je potpisao uspostavu ovih škola, je za portak klix.ba rekao da su one u datom trenutku bilo jedino logično rješenje.

 

"Dvije škole pod jednim krovom su bile ogroman korak koji su podržali Ujedinjene nacije, američka ambasada u BiH i OSCE. To bio veliki korak naprijed i dobra zamisao u periodu poslije rata, a oni kojima to nije odgovaralo su srušili istinsku ideju pokušaja ujedinjenja. Iz zajedničkog može nešto biti, a iz odvojenog apsolutno nema šanse. Ideja je bila približiti djecu i sastaviti ih u jedno dvorište, u jednu smjenu. Čak je određen i rok od godinu dana da se urade zajednički nastavni planovi i programi. Svjetska banka je finansirala izradu 14 zajedničkih udžbenika, koji su i štampani, ali hrvatski političari to tada nisu prihvatili i to je vodilo i propadanju projekta 'dvije škole pod jednim krovom'. To nije bila jednostavna priča", rekao je Rizvanbegović.

 

Ministrica obrazovanja u Vladi Srednjobosanskog kantona, u čijim ingerencijama je i ova podijeljena škola, Katica Čerkez, na pitanje kakve su rezultate dale podijeljene škole i da li je to prevaziđen model, kaže da "uvijek treba tražiti uzrok pojave".

 

"Činjenica je da ima promjena i da vrijeme čini svoje, pa se djeca upisuju bez obzira na to ko čini većinu jer se pojavljuju neke atraktivne struke, pa se nastava odvija na jeziku koji je zvaničan u toj školi. Takvih slučajeva imamo i u Jajcu, Vitezu, Vakufu, ali još nije prevagnuo stav da je to prevaziđeno rtješenje", pojašnjava Čerkez. Smatra da bi spajanje škola značilo nametanje jezika, a da "nametanje jezika ne bi bilo dobro rješenje".

 

"Svi imaju svoj jezik i ovo sada što se pominje kao BHS-jezik nije službeni naziv, toga nema u ustavima, to su politička pitanja, ali BiH još nije završena država", kaže Čerkez. Na pitanje da li je vrijeme da se te škole spajaju, kaže da "ne zna".

 

"To je pitanje koje treba izučavati. Sada recimo djeca u Kiseljak dolaze iz Kladnja i tamo je i OSCE pokušao da isprovocira spajanje, ali su roditelji rekli da im ni jezik ni program ne smetaju i da im je samo važno da djeca idu u tu školu, a nama su važni djeca i roditelji. Ovo pitanje jeste složeno, ali je činjenica  da je rat proizveo ovakvu situaciju i da tri naroda hoće svoje jezike i sustave obrazovanja. Drugačije je na fakultetima, tamo vas više niko ništa ne pita, djeca dolaze kao formirani ljudi, ali u osnovnoj i srednjoj školi je teško uzeti sebi to pravo i odlučivati u ime roditelja jer to su, rekla bih, privatna ljudska prava djece i roditelja."

 

Jasminka Drino Kirlić kaže da razumije potrebu svakog da govori "svoj" jezik, ali podsjeća da za uspostavu dvije škole pod jednim krovom ne postoji nikakva posebna odluka.

 

"Ako neko i kaže da su roditelji to tražili, ja ne znam da je bila neka anketa ili da postoji neki pisani trag, nego izjašnjavanje kao što se, recimo, roditelji izjašnjavaju da li žele da im dijete ide na vjeronauk ili ne. Toga nije bilo i, dakle, nema pisanih tragova. Ako je bila neka anketa, pa ako je bila i po kućama – djeca ne znaju ništa o tome. OSCE se sada bavi Jajcem iako, koliko vidim, ni tamo nema dijaloga. Slažem se da svi imaju pravo na svoj jezik, pa moguće i da roditelji traže da im djeca budu podijeljena, ali ne postoji nikakva odluka ili potpisani dokument da to mora tako biti i ne razumijem zašto ne bi bila zajednička uprava, nastavničko vijeće, podjela diploma... Pa ja lično sam učila sve te današnje profesore i ne razumijem zašto ne razmišljaju barem o tome koliko to sve košta", primjećuje Drino Kirlić.

 

Ali Selma ima plan.

 

"Mislim da  su dvije škole pod jednim krovom veliki problem, prvo za mlade, ali i za sve druge  koji žive u tom mjestu. Čula sam od roditelja, njihovih prijatelja i drugih ljudi s kojima sam imala priliku razgovarati priče o tome kako je bilo ranije i shvatila sam da je njima bilo lijepo, lahko su funkcionisali, svi su se slagali, nikome nije smetalo što se neko zvao Emir, Mario, Ante, Mehmed... Jednostavno - ja sam izrasla u osobu koja nema predrasuda i kojoj nije bitno kako se zove onaj s kim sjedi  u klupi, ide na kafu, druži se i mojim roditeljima se mogu zahvaliti na tome. Sada je Vijeće učenika u mojoj školi vrlo aktivno, nastojimo da provedemo neke aktivnosti koje smatramo bitnim za sve srednjoškolce i nisam sigurna da li su prethodne generacije nastojale uspostaviti kontakt sa Vijećem učenika u H-školi, ali ja ću to pokušati jer bi za sve nas bilo bolje da se bar vijeća učenika ujedine, bar u jednoj akciji", kaže predsjednica Vijeća učenika MSŠ "Gornji Vakuf" i naglašava da za nju podijeljenost predstavlja problem jer ne donosi nikakve dobrobiti za mlade ljude koji treba da žive bez predrasuda, pogotovo prema ljudima sa kojima se susreću svaki dan i s kojima bi mogli zajednički djelovati.