Čuvati dostojanstvo žrtve pod svaku cijenu: ubistvo maloljetnice iz Srbije u bh. medijima

O slučaju ubistva šesnaestogodišnjakinje u beogradskom naselju Ripanj, pojedini mediji u Srbiji, a naročito online mediji, izvijestili su senzacionalistički, iznoseći uznemirujuće detalje ubistva koji traumatiziraju porodicu i koristeći već isprobane tehnike umanjivanja i relativizacije najbrutalnijeg vida nasilja prema ženi – femicida. Čak ni činjenica da je žrtva maloljetna nije spriječila brojne medije da objave identitet osumnjičenog i žrtve te da u prvom planu postavljaju pitanje da li je djevojka, pored toga što je ubijena, bila i silovana, prilikom čega ostaje nejasno otkud ta spekulacija i kako dolazi, imajući u vidu da nije dio nikakvog zvaničnog saopštenja nadležnih institucija.

Grupa “Novinarke protiv nasilja prema ženama” objavila je saopštenje za medije kojim upozorava sve, a pogotovo online medije, na obavezu poštivanja zakona i kodeksa za medije u Srbiji, te ukazuje na već počinjene propuste koji se ne smiju ponavljati.

Desetine medija u Bosni i Hercegovini (BiH), uključujući štampane i online medije, prenijeli su vijest o ubistvu ponavljajući, a negdje i dopunjavajući, greške kolega sa srbijanskih portala. Niti jedan medij u BiH nije ovaj zločin nazvao femicidom, a FemPlatz iz  Srbije ovo ubistvo broji kao 11. femicid u 2023. godini. Također, ovaj slučaj nije bio povod da se šest mjeseci nakon femicida u Bihaću i protesta pod motom “Nijedna više!“ mediji zapitaju o broju femicida u BiH u 2023. godini, da li iko u ovoj državi broji ubijene žene i da li je išta urađeno na revidiranju kaznenih praksi za femicid u BiH? Da li se radi na nekom mehanizmu za uspostavljanje sistemskog praćenja femicida?

Mediji su uglavnom prenosili vijesti sa portala Telegraf.rs, a nailazimo čak i na primjere onih koji su uredničkim intervencijama u naslovu izdvojili pitanje o silovanju, za koje, ponavljamo, nema zvaničnog izvora niti je navedeno u saopštenju Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Ovakav pristup otvara prostor za neprovjerene spekulacije i nije u interesu javnosti, naprotiv, ono umanjuje dostojanstvo žrtve i izlaže njenu porodicu dodatnoj traumatizaciji. U interesu javnosti bi bio etički pristup koji čuva dostojanstvo žrtve i ne dopušta prostor za iznošenje spekulacija i neprovjerenih motiva.

Mediji u BiH, prenoseći praksu kolega iz Srbije, otvorili su prostor da komšije daju svoj „sud“ o tome šta se desilo. Izvještavanje koje se temelji isključivo na izjavama komšija koje zadiru u raniji odnos između žrtve, njene porodice i osumnjičenog, pri čemu nailazimo na izjave „dobro su se slagali“, „ne znam da su imali neke probleme“, a potom i insinuacije komšija o tome da je osumnjičeni možda bio u nekoj “vezi“ sa žrtvom. Ovakav pristup otvara prostor za umanjivanje odgovornosti osumnjičenog i relativizaciju/opravdavanje zločina, te svakako umanjuje dostojanstvo žrtve. Neki mediji su prenosili i izjave bližih članova porodice osumnjičenog, što može otvoriti prostor za amnestiranje kod javnosti osumnjičenog od krivnje. Lične osobine osumnjičenog svakako nisu od interesa za javnost, a mediji  ne trebaju dopustiti da se ubistvo opravdava spoljašnjim okolnostima ili ličnim osobinama.

Imajući u vidu da mediji nekada nemaju pristup zvaničnim informacijama u kratkom vremenskom roku, a moraju da izvijeste javnost, te da su im dostupni jedino ljudi iz okruženja, preporuke su da se ovakve izjave pažljivo prenose uz obavezno davanje konteksta i pojašnjenja da počinilac ubistva gotovo uvijek poznaje žrtvu, a da nasilnik može biti svako i da oni često prema drugim ljudima izgledaju kao sasvim obični ljudi iz komšiluka. Ovakav prisup može se potkrijepiti i istraživanjima iz BiH i Srbije koja pokazuju da se najveći procenat femicida dešava u kući ili dvorištu žrtve.

Značajan broj tekstova prenosi i senzacionalističke izraze za ubistvo i pokušaje ubistva, pa i mediji u BiH nisu našli za shodno da “krvavi pir“ prepoznaju kao nedolični i uvredljiv opis ubijanja. Opisivanje osumnjičenog kao “pomahnitali ubica“ doprinosi stereotipnom predstavljanju osumnjičenog kao nekog ko je reagovao u afektu, u “gubitku svijesti“ ili su ga “spopale crne misli“, a nasilje je uglavnom vrlo proračunat akt, dok se ubistvo dešava uglavnom nakon dugotrajnog nasilja.

Uznemiravajuća je količina detalja ubistva koje su prenijeli mediji iz BiH ne libeći se da u sam naslov stave “Detalji o svirepom ubistvu u Srbiji”. Ovi detalji nisu od interesa za javnost i dodatno doprinose traumatizaciji porodice koja je dovoljno shrvana gubitkom, a dio njih su i sami povrijeđeni. Ukoliko su grafički opisi detalja dio optužnice, ne moraju biti i dio novinskog teksta, koji ne samo da je uznemirujući za javnost, nego i za osobe koje trenutno preživljavaju nasilje i žive u strahu od ubistva. Ima u iznošenju ovih detalja i nešto mimo etike u novinarstvu – “nečeg neljudskog, što liči guranju prsta u tuđu ranu”, kako je jednim drugim povodom pisao književnik Marko Vešović.

Važno je napomenuti i da, u odnosu na portale iz Srbije, uredničke intervencije u medijima u BiH bile su nešto adekvatnije u odabiru fotografije, te su mediji u BiH uglavnom birali fotografije policijskih službenika i policijskog automobila, ukazujući na reakciju nadležnih. Ipak, nailazimo i na izuzetke kojima je kuća porodice žrtve i fotografija osumnjičenog prepoznata kao prigodna, iako ovakva fotografija otkriva identitet porodice, osumnjičenog, žrtve. Ipak, u poređenju sa medijima iz Srbije gdje su se novinari/ke potrudili/e da pribave veliku količinu uznemirujućih videa i fotografija, primijetno je da su mediji u BiH veći fokus stavili na predstavljanje reakcije MUP-a kroz vizualne elemente, što je više usklađeno sa etičkim pristupom i “Smernicama za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama” koje je pripremila grupa Novinarke protiv nasilja.

Imajući u vidu da će medijska pažnja još neko vrijeme biti usmjerena na ovaj slučaj, te se već primjećuje trend prebacivanja fokusa sa zločina i žrtve na ponašanje i karakter osumnjičenog, što smo mogli vidjeti i u izvještavanju o femicidu u Tuzli 2022. godine, pozivamo medije u BiH da izvještavaju samo o aspektima slučaja koji su od interesa za javnost, slijede etičke principe u izvještavanju o ubistvu uključujući Kodeks za štampu i online medije BiH, te u konačnici slijede ono ljudsko u sebi - poštivanje dostojanstva žrtve i njene porodice.

U posljednje vrijeme svjedočimo sve učestalijim ubistvima žena, a mediji u izvještavanju mogu ispuniti i svoju edukativnu ulogu na način da konkretni slučaj postave u širi kontekst ovog društvenog problema, da koriste dostupna istraživanja i podatke, pa i kritikuju nedovoljno praćenje i dostupnost podataka ukazujući da institucije trebaju da ozbiljnije pristupe ovom problemu. Prilikom izvještavanja o femicidu, mediji uvijek mogu spomenuti i konkretne institucije i organizacije kojima se mogu obratiti osobe koje trenutno trpe nasilje i u riziku su da budu ubijene.

Postoje brojni izvori i smjernice koje mogu pomoći medijima da se edukuju u ovom procesu, a u nastavku podsjećamo na neke od njih:

Smernice za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama koje je pripremila Grupa „Novinarke protiv nasilja prema ženama”, a rezultat su višegodišnjih analiza, diskusija i praktičnih iskustava koje su autorice stekle izvještavajući o fenomenu rodno zasnovanog nasilja. Ove smjernice sadrže posebno poglavlje o dodatnim specifičnostima izvještavanja o femicidu.

Medijski kodeks – Vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu, pripremljen u koordinaciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske, Hrvatskog novinarskog društva, pravosudne i policijske akademije i velikog broja konsultiranih novinara i novinarki.

UN Women istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u BiH za 2020. godinu sa Preporukama za medijsko izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju.

Ono što je zajedničko svim smjernicama jeste da su utemeljene na nacionalnim novinarskim kodeksima, a o izvještavanju o slučajevima femicida, gdje autori/ice podsjećaju medije na njihovu odgovornost i utjecaj na razvoj društvenih vrijednosti, uključujući i onu o poštivanju žrtve kao temeljni etički princip.

Tekst preuzet sa Media.ba.