Djeca rođena kao posljedica rata: Odrastanje izvan svih kategorija

"Imate li već i treću generaciju", pitam.

 

"Imamo", kaže, pa se raznježi, a da to ni ne primijeti. "Imamo Alenovog malog. On je prva beba udruženja i zasad je jedini iz tzv. treće generacije. Najiskrenije se nadam da se on neće boriti s transgeneracijskim prenosom traume. Mi ćemo uraditi sve da ne - da bude u miru s tim šta je njegov tata, da ga ne obilježi, kao što je njegovog oca obilježila trauma biološke mu majke. Ima divne roditelje, ima sve nas i mi ćemo učiniti sve da bude sretan i veseo. S druge strane, mi kao društvo sve prenosimo, sve produžavamo, ništa sistemski ne završavamo. U stanju smo obilježiti unuke zbog djela il' nedjela deda i nana, a baš protiv svega toga se mi želimo boriti. Radi svih nas, radi Alenovog malog, radi svih malih koji dolaze."

 

Na dogovoreni sastanak s Ajnom Jusić, predsjednicom Udruženja "Zaboravljena djeca rata", došla sam poprilično pripremljena i naoružana informacijama, ponavljajući sebi cijelim putem do mjesta susreta mantru: Bez patetike, bez sažaljenja i svakako bez onog tvog "Apsolutno!" koje uvijek izgovaraš u znak odobravanja, kad sagovornica kaže nešto mudro.

 

Patetiku sam izbjegla jednostavnim trikom: započinjući razgovor strogo birokratskim pitanjima o matičnim knjigama, a dalje je Ajna ionako pričala sama, bez pitanja i šlagvorta. 

 

Za sažaljenje nigdje i ni u jednom trenu tokom tog razgovora nije bilo mjesta. Sve što ka Ajni možete osjetiti je divljenje, osjećaj miljama dalek sažaljenju. U načinu na koji govori o svojoj sedmogodišnjoj borbi za prava djece rođene kao posljedica rata i njihovih majki su i snaga, i volja, i ponos, i ustrajnost, i odlučnost. Toliko toga da nikad dosad tokom nekog razgovora nisam toliko puta progutala vlastito "Apsolutno!"

 

Dječak o kojem je govorila, Alenov mali, sin je Alena Muhića, člana udruženja kojim Ajna predsjedava. Alen je, kao i Ajna, dijete rođeno kao posljedica ratnog silovanja. 

 

 

Ni Alen, ni Ajna, nisu više djeca. 

 

Ajna danas ima dvadeset i pet. Tri godine manje imala je njena majka kada su je višestruko silovali neprijateljski vojnici. S jednim od svojih silovatelja, zatrudnila je potkraj 1992. godine. Devet mjeseci kasnije, u Sigurnoj kući organizacije "Medica" u Zenici, rodila se Ajna.  

 

"Mama je ukazivala. Govorila je detalje. Rečeno joj je da podnese tužbu. Ona nije imala novaca, a ni snage. Godinama se borila, i do kraja će se života boriti, sa PTSP-om, a svaka priča, a naročito potencijalno javno svjedočenje, dodatna je i ponovna retraumatizacija. I ja imam pravo da podnesem tužbu. Mnogi me savjetuju da to uradim, da tražim neku duševnu satisfakciju u tome, ali ja ne želim. Nije više ni novac, nije ni nepovjerenje u naše pravosuđe (pogledajmo samo slučaj Sefić, ne moramo ići dalje), koliko je činjenica da je moja majka danas, u svojoj četrdeset i osmoj godini, napokon dobro i napokon u miru. I ja sam dobro, sretna sam sa sobom, i ne nalazim nikakvu satisfakciju u jednom takvom kafkijanskom procesu. Ali je nalazim zato u drugim važnijim bitkama koje bijem i vodim za sve one koji su imali daleko manje sreće od mene." 

 

Nije trebalo dugo da Ajna prepozna da se iza mog plitkog uzdaha i polupodignute obrve krije čuđenje što u cijeloj toj tragičnoj priči vidi sebe sretnom i privilegiranom. Zato žuri da mi čim prije pojasni:

 

"Ja to zaista mislim kada kažem kako ću ja lako za sebe - i za svoj status, i za svoja prava, i za svoje mentalno zdravlje. Imala sam sreću biti 'prva beba Medice'. Rođena sam u sigurnoj kući, pošto je moju majku njen otac izbacio iz kuće, protiveći se njenoj odluci da rodi. Moja mama je uspjela zahvaljujući pomoći cijelog tima stručnih ljudi. I kroz cijelo moje odrastanje i mama i ja imale smo dostupnu i besplatnu psihološku pomoć. Ne trebam govoriti od kolike nam je koristi objema to bilo. Ta okolnost i te terapije odredile su i moju profesionalnu orijentaciju, trenutno sam na master studiju psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Koliko je samo djece i majki odraslo bez te prijeko potrebne, nužne psihopomoći, prepuštene same sebi, u strahu i u krivici? O tome govorim kada govorim o vlastitim privilegijama, ma kako to neobično zvučalo u mojoj situaciji. Tu je i još jedna stvar, meni jako važna: ja i druga djeca rođena kao posljedice ratnog silovanja neprijateljskih vojnika samo smo jedna kategorija, ona na koju je javnost i društvo najviše senzibilizirana. No, pored nas, postoji još cijeli niz djece rođene zbog rata: djece stranih vojnika i učesnika u mirovnim misijama tokom rata, djece žena koje su bile dijelom trgovine ljudima tokom rata, djece iz prisilnih brakova logorašica i neprijateljskih vojnika... I sva ona djeca koja još ne znaju priče o svom porijeklu, i sve one žene koje, zbog pritisaka patrijahalnog svjetonazora, nisu spremne da govore o zločinima koje su pretrpjele."

 

Ajna je, zaključuje, rođena pod sretnom zvijezdom. Baš kao i Alenov dječačić za kojeg je sigurna da će kroz odrastanje imati svu pomoć i podršku - od roditeljske do stručne. 

 

"Najvažnije je da učimo djecu, da učimo jedni druge i da stalno u javnost izlazimo sa stavom, što mi svi iz udruženja radimo, a taj je stav da posljedica nema nacionalnost. Mi imamo članove i članice i iz Mostara, i iz Banjaluke, i iz Sarajeva, sva ta djeca i sve te majke jednako su nevidljive i nepriznate, jednako ne mogu ostvarivati prava, pogodnosti ili beneficije kao, recimo, djeca šehida i poginulih boraca. Ne želimo biti klica za buduće sukobe, ne želimo sažaljenje, ali želimo da nas se vidi i da nam se priznaju prava koja imaju civilne žrtve rata."

 

 

Sve što je postigla, postigla je, kaže Ajna, bez ostvarenih prava. A nije, priznaje, bilo lako. U sveopćoj besparici, svake je godine predavala dokumentaciju za stipendije. I svake bi godine ponavljala službenicama i šalterskim radnicima (s kojima je, dodaje, nužan rad i ozbiljna edukacija na senzibilizaciji prema svim marginaliziranim grupama) kako je rođena kao posljedica ratnog silovanja i svake je godine mama iznova vadila potvrdu iz centra za socijalni rad koja dokazuje njenu dijagnozu: Post-Traumatski Stres Sindrom usljed višestrukog ratnog silovanja. I uprkos svemu, svake bi je godine, na koncu, čekale iste riječi, uz blag i sažaljiv pogled: Sine, žao nam je, al mi nemamo takvu kategoriju.

 

Prepoznaju li zaista bh. zakoni djecu rođenu zbog rata ili su našim zakonodavstvima sasvim nevidljiva? Postoji li takva kategorija, neka ladica u koju ih se može smjestiti, budući da, kako Ajna kaže, postoje i ne idu nikamo?

 

"To je zapravo najveći posao koji je pred nama i najveći izazov i cilj kojem težimo - usvajanje državnog zakona o civilnim žrtvama rata gdje bi se i nama, ovdje govorim o svim gore navedenim kategorijama, bez obzira da li su očevi djece neprijateljski vojnici ili strani vojnici i učesnici humanitarnih misija, napokon priznao ovaj status. Mnogi nam kažu da mi više nismo djeca, imamo dvadeset i više godina, ali to i dalje ne znači da ne postojimo i da nismo ostali diskriminirani i uskraćeni za određena prava dok smo se školovali i odrastali."

 

Ajna dodaje da, nažalost nikad konačni i zvanični registri, govore da je tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine silovano između 35 i 50 hiljada žena. Tek njih oko hiljadu steklo je status civilnih žrtava rata i ostvarilo pravo na penziju. 

 

"Iz različitih je razloga taj broj tako mali. Ne smijemo zaboraviti da mi i dalje živimo u duboko patrijahalnom društvu gdje žene, bez obzira što su pretrpjele strašne zločine koji ostavljaju dugoročne posljedice na psihu, a nerijetko i tijelo, bivaju stigmatizirane, izopćene, obasipane krivicama, prisiljene na šutnju... Neke su žene, pak, potisnule ta iskustva, nemaju snage boriti se sa šumom administracije i retraumatizirati se pred stručnim komisijama koje vrše procjene kako bi im Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice izdalo tu famoznu potvrdu. Da ironija bude veća, sve te potvrde svake godine podliježu reviziji, kao i statusi invalida, baš kao da će se jedne godine ustanoviti da traume nije ni bilo... No, za nas koji ispravljamo krive drine i dvije decenije sistemskog nerada s našim majkama i nama, njihovom djecom, i ova brojka od hiljadu korisnica bar nekih novčanih sredstava velika je i ja sam lično sretna za svaku dodatnu ženu koja neka prava ostvari. Jer ponekad se zabrinem i pomislim: žene će nam umrijeti, a mi im nećemo stići izboriti dostojanstvo."

 

Vratila se Ajna i na ono birokratsko pitanje s početka, pitanje toliko nelično kojim sam se usudila početi naš razgovor, ne znajući tada još koliko će joj biti prijatno pričati o stvarima ličnijim od tih ličnih dokumenata.

 

"Ono što si me pitala za dokumente - neki od nas su posvojeni, oni u svojim rodnim listovima imaju uredne podatke svojih roditelja. Mi koji živimo i odrastamo sa svojim biološkim majkama, imamo one famozne iksiće na očevim podacima. Ali, takvih je rodnih listova, dakako, mnogo, ne samo kod naših kategorija. Na to se naviknemo, dio je naše životne priče. No, ono na čemu zaista želimo principjelno ustrajati, jer je dio i šire borbe za rodnu jednakost, jeste insistiranje na zamjeni odrednice 'Ime oca' u odrednicu 'Ime jednog roditelja' na svim dokumentima, formularima i obrascima."

 

 

Insistira Ajna da nam za kraj ispirča sretnu priču.

 

"Jedna priča o ljudskosti, recimo, priča je stranog vojnika koji se po povratku sa misije u BiH gdje je u međuvremenu zasnovao partnerski odnos i dobio dijete, razdužio u svojoj matičnoj zemlji i vratio se po ženu i dijete. Dijete je priznato, ima državljanstvo te zemlje i jedno je od pet naših članica i članova djece stranih vojnika ili učesnika u humanitarnim misijama. No, masa drugih očeva po povratku u svoje zemlje, izgubila je kontakte sa svojom djecom i/ili nikad nije plaćala alimentaciju. Dodatni problem tu je i naše (patrijahalno) društvo koje opet stigmatizira žene, naročito ako djeca nisu posljedica silovanja već partnerskog odnosa, prebacujući na njih krivicu 'lošeg izbora'. Mislim da naša javnost, a ni mi sami još, do izrade jedinstvenog registra, nemaju pojma o kolikom se broju takve djece radi. Zato bih se opet vratila na ono svoje s početka, da ću lako ja sa sobom. A šta s ovom djecom? Šta s djecom rođenom u prisilnim brakovima koji imaju očeve koji su ih priznali, ali su i ta djeca nastala kao posljedica silovanja u braku, u užasnim situacijama u kojima su vojnici dolazili u logore birati među logorašicama svoje buduće supruge?"

 

Iznoseći još nekoliko priča i sudbina djece koja joj se, kako kaže, skoro svakodnevno javljaju (i tako već godinama), Ajna dodaje kako joj baš to u udruženju najbolje ide: rad s ljudima i konkretna pomoć u ostvarivanju prava. 

 

Time će se, kaže, baviti i u nastavku, a za skoru budućnost, već 20. novembra, povodom Međunarodnog dana dječjih prava priprema bitan događaj i za nju samu, i njenu majku, ali i sve ljude okupljene oko Udruženja "Zaboravljena djeca rata". Obećala je uskoro javiti pojedinosti za javnost, a (u)poznajući je, sasvim sam sigurna da će biti tačno tako kako kaže. 

 

Apsolutno!