Inkluzija: nema sistemskog rješenja
Član 23. Konvencije o pravima djeteta glasi: „Države potpisnice priznaju da mentalno ili fizički onesposobljeno dijete treba da uživa pun i pristojan život, u uslovima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samopouzdanje i olakšavaju aktivno učestvovanje djece u zajednici.“ BiH je jedna od država potpisnica pomenute konvencije.
Prema Ustavu BiH i članu 2. koji se odnosi na ljudska prava i osnovne slobode, svaki građanin naše zemlje ima pravo na obrazovanje bez obzira na spol, rasu, boju, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovinu, rođenje ili drugi status.
Na svim nivoima školstva postoje zakoni koji regulišu prava djece. Član 6. Okvirnog zakona o predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju propisuje zabranu diskriminacije koja oduzima pravo svakom djetetu na jednak pristup i mogućnost uključenja u predškolski odgoj i obrazovanje.
U jednom od istraživanja UNICEF-a pokazano je kako roditelji djece gledaju na pojam inkluzije. Rezultati su poražavajući. Čak 40% ispitanika ne bi dozvolilo da dijete s nekim poteškoćama ide u isti razred s njihovim djetetom koje nema nikakve poteškoće. Također, 40 % ispitanika smatra da djeca s poteškoćama trebaju pohađati specijalne obrazovne institucije, dok samo 20% vidi pozitivan utjecaj u inkluziji.
Jedna od sarajevskih škola koja se ističe u inkluziji i pomaganju djeci s određenim poteškoćama je OŠ „Aleksa Šantić“. U razgovoru sa direktorom škole, Muamerom Tinjakom, saznali smo kako ova škola rješava i ostvaruje pojam inkluzije.
„Bit ćemo uspješni onog trenutka kada za svako dijete, koje ima određenih poteškoća, obezbjedimo sve mogućnosti koje su potrebne da bi ona mogla da se kvalitetno uključe u rad, nastavu i nastavni proces. To znači da za djecu koja imaju određene poteškoću u uključivanju u rad obezbjedimo asistente, dovoljno edukovan kadar i da se materijalno tehnički opremimo do te mjere da djeca sa određenim poteškoćama normalno prate nastavu. Opremili smo jedan toalet uz pomoć Općine Novi grad koji je prilagođen osobama sa invaliditetom. Imamo igraonicu, učionicu koja je prilagođena djeci sa posebnim potrebama, ali ona nije namijenjena samo njima nego za sve učenike da se mogu što bolje socijalizirati i da se sva djeca osjećaju uključeno, sigurno i prihvaćeno u svakom odjeljenju. Zatim smo vršili kontinuiranu edukaciju u proteklim godinama naših nastavnika, pripremali ih za rad sa djecom sa posebnim potrebama i poteškoćama kao što su: disleksija, disgrafija, elementi autizma, cereblarnom paralizom. Radimo zajednički, timski, pomažemo se, i mislim da smo postigli jedan zadovoljavajući nivo. Uvijek se može bolje i neću vam reći da je sve savršeno jer sistemski nisu obezbjeđeni asistenti. Mi ih obezbjeđujemo preko SOS-a, preko Filozofskog fakulteta, studente uključujemo, uzimamo pripravnike preko službe za zapošljavanje. Na sve načine pokušavamo da riješimo taj problem koji nije sistemski riješen“, kazao je Muamer Tinjak.
Škola broji preko 1000 učenika. Od toga je 12 sa težim poteškoćama, a sa osam učenika se radi odvojeno. Oko 50 djece ima određene poteškoće, ali rade sa ostalom djecom. Diskriminacija nije prisutna, te ova sarajevska škola može biti primjer ostalima kako aktivno uključiti svu djecu u rad i redovni obrazovni proces.
Nacionalna koordinatorica obrazovanja za djecu sa poteškoćama SOS dječijeg sela, Mersiha Kolčaković, istakla je da se inkluzija nikako ne sprovodi u djelo.
„Inkluzija nije sistemski riješena, zakonski se spominje, ali u praksi se nikako ne sprovodi. Mi vrlo često radimo na projektima koji socijaliziraju svu djecu. Po uzoru na ostale države, inkluzija bi se trebala sistemski riješiti sa asistentima koji bi pomagali nastavnicima u radu i uklučivanju djece sa poteškoćama u redovni nastavni program. Pored djece, raznim predavanjima edukujemo i roditelje da bi na što bolji način uključili sve zajedno u rad, te zanemarili bilo kakve razlike u djeci“, poručila je Meliha Kolčaković.
Ministarstvo obrazovanja, nauke i sporta Kantona Sarajevo već godinu dana nema ministra, a niko drugi iz ove ustanove nam nije dao odgovor na pitanja o inkluziji. Ministarstvo se malo, ili nimalo, bavi inkluzijom, te ne obzbjeđuje sredstva koja su potrebna obrazovnim ustanovama u rješavanju ovog problema. A bez podrške nadležnih institucija, teško se može govoriti o dugoročnim promjenama.
