Amila Terzimehić: Bilo koja vrsta različitosti nije prepreka u teatru
"All Inclusive" je fizičko-dokumentarna predstava koja ispituje mogućnost ljudskih tijela i propituje šta je to savršeno tijelo, te na scenu dovodi i osobe s invaliditetom. S Amilom smo razgovarali o njenim motivima da ostvari jedan ovakav umjetnički poduhvat, kao i o generalnom položaju osoba s invaliditetom u filmskoj i pozorišnoj umjetnosti.
Kako ste došli na ideju da radite predstavu "All Inclusive" i koji je njen cilj?
Predstava "All Inclusive" je rezultat višemjesečnog istraživanja, koje se temeljilo na dijalogu "moje tijelo i ja". Prije tačno godinu sa svojom kolegicom Enom Kurtalić sam odlučila da krenemo sa nizom radionica sa osobama sa invaliditetom. Postoji više razloga za to. Prvi od mnogih je taj što smo se obje, prije nego što smo upisale Akademiju scenskih umjetnosti, dugi niz godina bavile ritmičkom gimnastikom i baletom. Tačnije, 13 godina sam trenirala ritmiku, svaki dan od tri do 10 sati dnevno. Bila sam državna prvakinja i kandidat za Olimpijske igre u Ateni 2004. Dobro mi je poznat dril koji to podrazumijeva, ali i želja za savršenim, sposobnim tijelom koje može sve i ne poznaje granice. Cijeli život koristimo svoje tijelo kao glavno izražajno sredstvo i kao naš najvažniji instrument. Moje tijelo je moja sigurnost i moj glavni talenat. Često sam se pitala kako bih reagovala kada ga na taj način više ne bih mogla koristiti. Iz svih tih pitanja to je postao i moj najveći strah. Upravo zato sam odlučila da se uhvatim u koštac sa samom sobom, ali i da razumijem drugačije od sebe. Osim toga, što je bilo nešto inicijalno, i suštinski iz mog tijela, drugi razlog je bio taj što smatram da svaki glumac ima misiju. Kao umjetnici imamo obavezu mijenjati mišljenje ljudi, buditi svijest, ukazivati na probleme i postavljati pitanja. Aktivnim učešćem osoba sa invaliditetom rušimo stereotipe na način da oni mogu biti glumci i performeri. Svi smo jednaki na sceni.
Predstava je prikazana u Sarajevu triput dosad, ima li planova da se prikaže ponovo i u kojim gradovima?
Mi se nadamo da će predstava ostati na repertoaru Pozorišta mladih. To je jedino pozorište u Sarajevu koje je u potpunosti prilagođeno osobama sa invaliditetom. Od samog početka, imamo divnu komunikaciju i saradnju sa kolektivom ovog pozorišta. Bili su sa nama bezuslovno od samog početka. I moram spomenuti Fond otvoreno društvo BiH i zahvaliti im se ovim putem za izdvojena sredstva bez kojih ništa ne bi bilo moguće. Takvih ljudi više treba ovom društvu. Također se nadamo da će predstava imati priliku da igra i u manjim gradovima naše zemlje, naročito u srednjim školama jer smatramo da osim umjetnosti i kulture, i obrazovanje se treba boriti protiv predrasuda i mjenjati mišljenje kod mladih.
Performeri u predstavi su i dvije osobe s invaliditetom koje se profesionalno ne bave glumom, kako su se, prema Vašem mišljenju, snašli u svojim ulogama? Kako ste se Vi snašli u svojoj ulozi?
Predstava je kao što sam spomenula dokumentarna, tako da samim tim ne postoje određene uloge koje igramo kao u klasičnim postavkama u teatru. Pričamo svoje priče. Tačno godinu koliko je trajao proces smo istraživali jedni druge i sami sebi, postavljali mnogo pitanja na koja prije ili nismo znali odgovor ili se jednostavno nismo time bavili. Predstava je iskrena, autentična i jako lična. Merima i Jasmin su fantastični i nevjerovatno inspirativni, od samog početka. U radu i istraživanju su bili jako hrabri, iskreni i otvoreni, tako da je Eni i meni jedino preostalo da ih pratimo i podržavamo. Imali smo divan proces koji se pretvorio u iskreno prijateljstvo i podršku. "All Inclusive" je ljubav, emocija, istina i igra. Svaki umjetnik, ali i osoba, teži ka tome u bilo čemu.
Je li Vam ovo bio prvi put da na ovaj način radite s osobama s invaliditetom?
Ne. Radila sam niz radionica u BiH i Crnoj Gori sa osobama sa različitim poteškoćama. Divna iskustva iz kojih sam mnogo naučila ali, prema mom mišljenju, nedovoljno. "All Inclusive" je svakako najintenzivniji i najpotpuniji proces u mom dosadašnjem iskustvu. I sigurno ne posljednji.
Koliko se kroz umjetnost, generalno, mogu prikazati problemi sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i koliko to može doprinijeti u smanjenju stigme?
Predrasude su nažalost svuda prisutne. Predrasude da osobe sa invaliditetom nisu u stanju da ispune bilo kakve standardne norme su jako opasne za društvo i govore o širim problemima jedne zajednice. Strah, predrasude, neznanje, i distanca uzrokuju isključivanje iz društva svih onih koji su drugačiji, koji su različiti. Ti stavovi se mijenjaju kroz međusobnu interakciju, a teatar kao mjesto slobode je možda najbolji prostor za to. Prostor u kojem svaki glas može da se čuje i svako tijelo može da pleše jer želi i osjeća to. Bilo koja vrsta različitosti u teatru nije prepreka niti poteškoća nego se treba posmatrati kao dar i inspiracija koji nas povezuju i izazivaju empatiju koja ovom društvu nedostaje više nego ikad. Zato nismo željeli da govorimo "o njima", niti o nekome, jer smatramo da svako treba da ima svoj prostor i da treba govoriti o sebi, u svoje ime, jer se samo na taj način postiže jednakost u društvu, ali u isto vrijeme i bori protiv diskriminacije.
Predstava se bavi pitanjima naše tjelesnosti i kulturom "idealnog" tijela koje ne samo osobe s invaliditetom, nego i društvo u cjelini najčešće ne uspijeva dostići. U glumačkoj industriji, usmjerenost ka tijelu i fizičkoj pojavnosti je itekako prisutna, a jedno od pitanja koje vi postavljate ovom predstavom je i da li je svako tijelo dobrodošlo na sceni? Pa, da li su "nesavšrena" tijela dobrodošla?
Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, reći ću da smatram da, prema mom mišljenju, ne postoje savršena i nesavršena tijela. Taj koncept "savršenosti", danas je jako subjektivan i poprilično površan. Postoje drugačija i različita tijela. Činjenica da svi teže ka istom idealu i samim tim, uniformisanosti, je problem novijih generacija. Umjetnost se mora boriti protiv toga. U postdramskom pozorištu, svako tijelo se želi, uvode se svakodnevna tijela, izbacuje visoki estetizam, različitost se cijeni, jer nismo svi isti i ne trebamo ni biti. Svako tijelo je jedinstveno i posebno bez obzira da li se uklapa u ideal ljepote nečega što je nametnuto.
Da li u filmskoj i pozorišnoj sferi postoji interes za inkluzijom?
Sve je to još uvijek na početku i, prema mom mišljenju, nedovoljno. Tačno da se pomaci, mali, dešavaju, ali sve je to jako sporo i nedovoljno angažovano. Naročito u odnosu na susjedne države. Ja se iskreno nadam boljem.
Koliko su, na kraju, sama pozorišta i kina inkluzivna i prilagođena osobama s invaliditetom i koliko, iz Vašeg iskustva, osobe s invaliditetom imaju priliku posjećivati pozorišne predstave i filmske projekcije u BiH?
Jako malo, da ne kažem nikako. Pozorišta, muzeji, galerije, najčešće nisu prilagođena. To je ogledalo našeg društva prema ovoj temi. Tek kada sam počela raditi na ovoj predstavi, uvidjela sam koliko društvo ne misli niti se zanima za osobe sa invaliditetom. Od arhitektonskih barijera, preko obrazovanja do osnovnih ljudskih potreba i želja. Osobe sa invaliditetom mogu puno više nego što im je to dozvoljeno, i dato, i ne vidim razlog zbog čega se isključuju iz društva i dehumaniziraju i zašto smanjujemo mogućnosti u životima tih ljudi.
