Invaliditet i posao, skupa samo na papiru

Komitet za prava osoba s invaliditetom za BiH izrazio je zabrinutost zbog nepostojanja podataka o zaštiti OSI od otpuštanja, kao i podataka o broju zaposlenih OSI u javnom sektoru. Takođe, primjećeno je nedovoljno razumno prilagođavanje zakonodavstva koje se odnosi na rad i radne odnose, te nedovoljno zapošljavanje OSI na otvorenom tržištu rada. Bosna i Hercegovina, kao potpisnica UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, mora ove preporuke uzeti u obzir.

 

Sve navedeno u suštini znači sljedeće: evidentno je da je zapošljavanje osoba s invaliditetom pitanje projektnih aktivnosti nego kontinuiteta aktivnosti započetih od strane nadležnih državnih institucija, da država ne ispunjava obavezu zapošljavanja osoba s invaliditetom kao sveobuhvatnog procesa promocije prava na različitost i ljudskog prava na rad i da je i ova oblast prepuštena (ne)moći nevladinog sektora.

 

Kada posmatramo uzrok invaliditeta, iako je država u sopstvenom izvještaju o primjeni Konvencije nabrojala sve zakone koji se odnose na osobe s invaliditetom u oblasti rada, gotovo evidentno namjerno je izostavila polaznu osnovu razlikovanja. U zakonima oba entiteta pravo na rad počinje sa nižim procentom invalidnosti za osobe koje su uzrok invaliditeta stekle u ratnim dejstvima, a višim za osobe sa urođenim/stečenim invaliditetom civilnog uzroka invaliditeta. Čak ni onaj dio osoba s invaliditetom čiji invaliditet je procijenjen u razlici ovih procenata a ne potiče iz rata, nije obuhvaćen ovom regulativom. Suvišno je razmatrati osobe sa još nižim procentom invaliditeta, kao da je invaliditet prekršaj čija je ozbiljnost okidač za intervenciju države.

 

Distrikt Brčko ovakvu regulativu uopšte ne posjeduje, ali je diskriminacija po uzroku invaliditeta još evidentnija jer je na snazi Zakon o radu i Zakon o dopunskim pravima porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida. Dakle, jedan uzrok invaliditeta za posljedicu ima prednost u zapošljavanju, a drugi – uopšte ne postoji u regulativi. 

 

Kada govorimo o zaštitnim radionicama i zatvorenom tržištu rada u smislu posebnih privrednih subjekata osnovanih s ciljem zpošljavanja samo ove populacije, sadašnja praksa pokazuje nekoliko pravaca segregacije. Prvo, ovakvi oblici subjekata osnivaju se s ciljem zapošljavanja osoba s tzv.težim invaliditetom, što znači da ni od razumnog, a kamoli obuhvatnijeg prilagođavanja nema ništa. Drugo, u ovakvim oblicima rade uglavom osobe s intelektualnim teškoćama i senzornim invaliditetom. Prve jer postoji ogromna praznina u oblasti regulisanja poslovne sposobnosti, podijeljene između dvije krajnosti - ili imaš ili nemaš poslovnu sposobnost koja utiče na pravo na rad. Druge, jer još uvijek opstaje sistem rezervisanih radnih mjesta, modifikovan u zatvoreno tržište rada pri različitim udruženjima osoba s invaliditetom ili čak, nekadašnjim zavodima koji su se bavili smještajem, zapošljavanjem i u konačnici, segregiranjem osoba s invaliditetom.

 

Postoji nekoliko udruženja osoba s invaliditetom ili roditelja osoba s invaliditetom koje se ovim pitanjem bave dvojako – zagovaraju ili zapošljavanje na otvorenom tržištu rada, pa su pioniri procesa, poput situacije sa Azrom Dedić, ili preuzimaju na sebe stvaranje zatvorenog tržišta, u kojem roditelj nadgleda proces, osoba s invaliditetom radi, a udruženje iznosi borbu s tržištem. Tek se sporadično pojavljuju situacije u kojima kopiramo razvoj modela zapošljavanja iz susjedne Hrvatske – društveno donekle prihvatljivog Down sindroma u sferi ugostiteljstva.

 

Komitet, zasigurno, ne bi mogao da se složi da je u pitanju pravo na rad osoba s invaliditetom. Stvarnost ukazuje da je u pitanju samo i isključivo – sklanjanje od očiju opštosti u stranu čitave populacije unutar bh.društva. Ovdje ostaje neriješeno i pitanje zapoljavanja civilnih žrtava rata, gdje je doslovno prepušteno sistemu penzijskog i onvalidskog osiguranja i socijalne zaštite da eliminiše potrebu za radom, ako osoba sama ne nađe kapacitet da se u potragu za poslom upusti.

 

 

 

Međutim, čak i kada bi samo pobrojane mjere u postojećem zakonskom okviru bile provedene, pitanje zapošljavanja osoba s invaliditetom bilo bi jedno od gotovo polovično riješenih. Ovako, ono još nije ni na početku rješenja, jer ne postoji kontinuitet rada, veći obuhvat ciljne populacije, ali ni implementacija.

 

Implementacija bi, baš onako kako je navedeno u obliku pitanja u Alternativnom izvještaju o primjeni Konvencije, značila i obuku poslodavaca, i obuku državnih službenika, ali i mnogo ozbiljniji nadzor nad sredstvima koja se u poreskom sistemu prikupljaju od poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom.

 

Ali, implementacija bi značila i stvaranje svih elemenata za osiguranje prava na rad. U Katalogu radnih mjesta za osobe s invaliditetom (na primjeru Federacije BiH), u okviru više opisa radnih mjesta ili oblasti zapošljavanja pominje se lični asistent, koji „će svakom zaposleniku s invaliditetom olakšati posao - on nije neophodan u svim radnim zadacima, već samo u nekim elementima. To može biti i vanjski član, a tu ulogu može preuzeti i neki član postojećeg radnog tima“. Ovaj oblik asistencije ne treba miješati sa personalnom asistencijom, već smatrati asistencijom koja je isključivo vezana za proces rada i čija je svrha upravo otvaranje tržišta rada i tranziciju sa zatvorenog na otvoreno tržište.

 

I konačno, zemlja koja još uvijek nije prešla sa medicinskog modela na model ljudskih prava, koja od dijagnoze do mogućnosti nije prešla ni start u obrazovanju, rehabilitaciji i habilitaciji, teško da će u skorije vrijeme otvoriti pitanje rada baš onako kako Komitet Ujedinjenih nacija traži.

 

Papir trpi sve, uključujući i deklarativno pravo na rad koje gubi bitku sa dijagnozom koja znači invaliditet.