Procjena radne sposobnosti osoba sa invaliditetom
Zakon o osnivanju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja donesen je 2007. godine. Institut procjenjuje radnu sposobnost osoba sa invaliditetom kroz analizu njihovog trenutnog zdravstvenog stanja. Međutim, za mnoge od njih je ovaj proces samo još jedan pokazatelj da ih društvo odbacuje. Kriteriji na osnovu kojih se radi procjena imaju u fokusu samo jedno - nedostatak, bilo tjelesni ili intelektualni. Međutim, šta je sa preostalom radnom sposobnošću i koliko je ovakav, ''medicinski'' pristup može registrovati?
„Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom polako je napustila „medicinski model“. Ona posmatra invaliditet na način da podrazumijeva tjelesno oštećenje, ali to stavlja u vezu sa okruženjem i stavovima ljudi, te ostvarivanjem ljudskih prava tih osoba. Mi nemamo razvijen takav sistem da možemo pristupiti ozbiljnoj analizi svakog pojedinca. Samo pojedinačni pristup može dati rezultate da se procijeni kakva je podrška potrebna toj osobi da bi se ona pod jednakim uvjetima mogla uključiti u sve društvene tokove“, pojasnio je Fikret Zuko, izvršni direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo. On naglašava da je „medicinski model“ zapravo model isključivanja osoba sa invaliditetom iz društva, dok socijalni model kroz različite ustanove i aktivnosti djeluje integrirajuće.
Socijalni model podrazumijeva postojanje stručnog tima koji može procijeniti koliko se OSI može uključiti u društvo - njen potencijal za dodatno educiranje, te predisponiranost za obavljanje određenih poslova. Ovim pristupom svaka invalidna osoba se pojedinačno tretira za razliku od medicinskog modela. „Ne može se na jednom pregledu utvrditi stanje, pogotovo za mlađe osobe pred kojima je čitav život i koje će morati 'nositi' tu kvalifikaciju“, naglasio je Zuko.
Risto Nišić, rukovodilac sektora Provedbe i nadzora Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, također misli kako je trenutni model procjene nedovoljan.
„Procjena radne sposobnosti - odnosno kojim zanimanjima se osoba može baviti - mora uvijek biti rezultat praćenja ili stručne opservacije. Upravo to u našem sistemu nedostaje, nemamo ustanova koje bi se zaista bavile, multidisciplinarno, procjenom radne sposobnosti i profesionalnom rehabilitacijom. Ipak, razlikuje se stanje od osobe do osobe i to izuskuje individualni pristup. Nisu ista oštećenja koja nastupe u djetinjstvu, mladosti ili ranoj životnoj dobi“, ističe Nišić.
Neadekvatnost „medicinskog modela“ utječe na to da se kreira niz drugih odluka koje često stigmatiziraju invalidnu osobu kao nesposobnu za rad. Na taj način čitava jedna populacija se isključuje iz društva i krše se njena ljudska prava.
„Mi imamo problem, nakon procjene, kada čovjek dođe na biro za zapošljavanje kažu mu da se ne može prijaviti jer je 100% invalid. Apsolutno se ne polazi od toga da uz određenu podršku osoba može da funkcioniše neovisno o kojem se stepenu invaliditeta radi. Kod nas se uzimaju nalazi ljekara kao mjerilo“, rekao je Zuko. On smatra da od doktora ne možemo ni očekivati ništa drugo osim stručnog mišljenja koje oni, vodeći se svojim medicinskim znanjem, mogu dati.
Želje i stvarnost
Optimalan model u analizi radne sposobnosti zahtjeva veća finansijska izdvajanja koja mogu „pokriti“ troškove pojedinačnog pristupa osobama sa invaliditetom. Jusuf Šabić, sekretar Instituta za medicinsko vještačenje, tvrdi da je od dana osnivanja Instituta normativno-pravno razmišljanje podrazumijevalo da se prihvati neki od evropskih i svjetskih trendova za vještačenje radne sposobnosti. Jedan od tih trendova se ogledao u listi Svjetske zdravstvene organizacije i propisima koji su na osnovu nje izvedeni.
„Došli smo do zaključka kako bi se procjena trebala obavljati, odnosno šta bi bilo najkvalitetnije za invalidne osobe. To podrazumijeva da se osobi kaže za koje poslove je njena radna sposobnost mala ili je nema, ali da ima punu radnu sposobnost za drugu vrstu poslova. Međutim, to je veoma teška, finansijski teška, i komplikovana stvar. Zahtijeva niz aktivnosti i stručnjaka, te dobru uvezanost sistema, a mi to nemamo. Pod tom uvezanošću mislim na razvijenu privredu i zavode za zapošljavanje koji sve to prate i koji će davati radna mjesta osobama sa invaliditetom. Tako je Institut morao nastaviti da radi praktično kako se radilo i prije rata, pa i u poratnom periodu“, pojasnio je Šabić.
U zemljama Evropske unije osobe sa invaliditetom imaju mogućnost za zapošljavanje, jer se njihova preostala radna sposobnost priznaje i koristi u različitim djelatnostima. „Uzmimo za primjer Italiju koja zapošljava paraplegičare i priznaje njihovu očuvanu radnu sposobnost. Današnja napredna tehnologija pružila je mogućnost takvim ljudima da rade“, kazao je Šabić. On smatra da je rješenje u osposobljavanju Instituta, kadrovski i finansijski, ali je neophodna i dobra saradnja sa zavodima za zapošljavanje koji moraju ponuditi poslove ovoj populaciji.
