Forum teatar: Odgovor na učionice bez različitosti

Učenici i učenice iz Velike Kladuše i Novog Grada pred svojim vršnjacima, nastavnicima i roditeljima izveli su kratke pozorišne predstave posvećene diskriminaciji u sklopu projekta "Forum teatar: Živimo različitosti".

 

Dok su učenici Osnovne škole "25. novembar" iz Velike Kladuše za temu svoje predstave izabrali diskriminaciju prema Romima, djevojčicama koje žele igrati fudbal i dječacima koji se oblače drugačije od svojih vršnjaka, učenici Osnovne škole "Sveti Sava" iz Novog Grada igrali su predstavu o diskriminaciji djece s invaliditetom. Za mnoge od njih, ovo je bila rijetka prilika da vide kako to izgleda kada u razredu dijele klupu s nekim ko se po nekoj svojoj osobini razlikuje od većine.

 

 

Forum teatar specifičan je pozorišni koncept u kojem nakon prvog igranja publika ima priliku intervenisati u ponovnom igranju predstave kako bi se mijenjale određene situacije u kojima se vrši diskriminacija. Na taj način, učenici su zajedno sa svojim vršnjacima i ostalim građanima pokušavali riješiti situaciju u kojoj grupa nasilnika napada dječaka koji se kreće pomoću kolica, ili u kojoj dječaci ne dopuštaju djevojčicama da igraju košarku. Do rješenja nije uvijek jednostavno doći, ali ukoliko se ništa ne pokuša, tada su i oni koji šute odgovorni za diskriminaciju, poruka je svih predstava u sklopu projekta Forum teatar kojeg realizuje Koalicija Jednakost za sve.

 

 

Djeca u manjim bh. gradovima nemaju priliku pokazati toleranciju prema "drugačijim" vršnjacima jer takvih vršnjaka u njihovim razredima i nema. U početku, osnovnoškolcima nije bilo jednostavno razgovarati o diskriminaciji, najviše iz razloga što je riječ o temi nedovoljno prisutnoj u školama i kod kuće, smatra Naida Kučukalić, trenerica projekta.

 

"Međutim, kada počnemo čitav dan da pričamo o tome šta znači diskriminacija, šta znači biti potlačen, šta znači imati moć, kada počnu tu da slažu kockice - onda tek krenu neke priče i vide se te različitosti koje isplivavaju."

 

Djeca mogu promijeniti svoje negativne stavove o "drugačijima", ali je bitno da se sa njima dugo i sistemski radi. Danas se to rijetko dešava jer roditelji nemaju vremena, a škola razgovore o diskriminaciji prepušta spremnosti i volji prosvjetnih radnika da se posvete ovoj temi.

 

"To uvijek, kao i u svakoj sredini, ovisi o pojedincu, o nastavniku ili nastavnici, koliko će da da prostora tim temama jer mladi sami od sebe neće, i to je opet ta pozicija moći. Oni mogu možda i da nametnu nešto, ali ako nastavnici ili nastavnice nisu ti koji će da pokrenu i da nastave taj dijalog - od toga ništa", kaže Kučukalić.

 

 

Diskriminaciju je potrebno suštinski razumjeti, a ne samo naučiti definiciju te riječi, jer takav način usvajanja nekog znanja ne daje nikakve rezultate u praksi. Učenici u obrazovnom sistemu nedovoljno uče o ovom problemu, slaže se i Mirza Ćufurović, nastavnik Bosanskog jezika i književnosti iz Velike Kladuše.

 

"Vrlo malo, jer uglavnom kada se govori o diskriminaciji onda se uči samo njeno značenje, i ono što oni [djeca] vjeruju da bi trebalo označavati. Dok to u praksi kada vide, onda izgleda puno drugačije, i puno je to potresnije kada se vidi na primjeru, nego u teoriji."

 

 

Učenici i učenice koji su uzeli učešće u projektu, slažu se da im je ovo iskustvo pomoglo da nauče prihvatati druge bez obzira na to što su različiti po nekim svojim osobinama. Dvanaestegodišnji Filip iz Novog Grada u predstavi je igrao dječaka koji zlostavlja svog vršnjaka jer se kreće pomoću kolica, i kaže da se u realnom životu nasilno ponaša samo "mrvicu" kada se naljuti: "Naučio sam da treba biti smiren i da treba promisliti dva-tri puta prije nego što reagujemo."

 

 

Njegov drug Andrej (12) u predstavi je, također, bio tlačitelj i kaže nam kako se osjećao kao da ima moć s kojom može upravljati dok je glumio nasilinika. U stvarnom životu, ipak, ne bi se tako ponašao kada bi imao priliku družiti se s vršnjacima s invaliditetom.

 

Viktor (12) igrao je dječaka s invaliditetom kojeg drugi tlače, i kaže da bi se, kada bi mu se u stvarnosti dešavale slične situacije, branio od nasilnika i rekao im "da budu ljudi". 

 

 

Učenici se slažu da su u stvarnom životu meta diskriminacije i nasilja uvijek bespomoćna djeca, koja su manja ili mlađa od tlačitelja. Kažu kako u njihovom gradu nema puno različitosti, ali da bi voljeli imati priliku upoznati i one koji su po nečemu drugačiji od njih. S takvim stavovima slažu se i 15-godišnjaci iz Velike Kladuše, Sedina, Selma i Denis. Iako već dvije godine ide na dramsku sekciju, Sedina govori kako je kroz Forum teatar "otkrivala nešto novo". 

 

"Izdvojila bih da ne mora uvijek biti potcijenjeno nečije drugo mišljenje, nego treba zadovoljiti obje strane", kaže ova djevojčica, i dodaje da je prije učešća u projektu prema nekim drugovima i drugaricama imala drugačije mišljenje, ali da je sada otkrila nešto bolje o njima. I ona i Denis vjeruju da je tehniku forum teatra teže primijeniti u stavrnom životu, ali da je to moguće. Za prihvatanje drugačijeg, potrebno je i vrijeme, dodaju.

 

Selma je u predstavi igrala novu učenicu, Romkinju, koju ostali vršnjaci u razredu odbacuju, i kaže nam da u njenoj školi nema djece romske nacionalnosti. Na pitanje da li bi se družila sa vršnjacima Romima u školi, ova djevojčica odgovara da bi se prema svima odnosila jednako: "Nema razlike među nama - bez obzira Rom, sportašica ili bilo ko drugi."