Nasilje nad djecom potrebno strože kazniti
D.: U kojoj mjeri su ugrožena prava djece u BiH?
A.M.D.: Odjel za praćenje prava djece pri Instituciji ombudsmena počeo je sa radom polovinom 2009. godine, a sve vrijeme rada Odjela nije bilo većih odstupanja, odnosno i dalje se najveći broj žalbi u Odjelu tiču prava na obrazovanje, prava na zdravstvenu zaštitu, prava na načine održavanja ličnih odnosa i kontakata sa drugim roditeljem sa kojim dijete ne živi i sa njegovim bližim srodnicima, prava na zaštitu od nasilja, posebno zapuštanja i zanemarivanja djeteta, a kao odgovorni organi u žalbama se navode centri za socijalni rad, sudovi, škole, rjeđe prosvjetne/obrazovne inspekcije, nadležna resorna ministarstva iz oblasti socijalne zaštite i obrazovanja.
D.: Koji su glavni razlozi kršenja prava djece?
A.M.D.: Opšta je ocjena Ombudsmena da se prava djece u Bosni i Hercegovini najčešće krše zbog loše ekonomske i socijalne situacije u državi. Budžetska sredstva za najveći broj dječijih prava propisanih zakonima i podzakonskim aktima osiguravaju se u budžetima lokalnih zajednica (gradova i opštinama), a potrebno je naglasiti da su znatno manja izdvajanja za djecu u odnosu na druge kategorije stanovništva, kao što su borci, civilne žrtve rata, ratni vojni invalidi i dr. Opšte siromaštvo u državi ima direktni uticaj na poštivanje prava djeteta. U Bosni i Hercegovini postoji problem odsustva/nepostojanja statističkih podataka, analiza, procedura, standarda i normativa, zasnovanih na profesionalnim principima, uslijed čega je veoma teško stvoriti sliku stvarnog stanja dječijih prava. Prema ocjeni Ombudsmena, sa sigurnošću se može konstatovati stalni jaz između zakonodavstva i njegovog provođenja, kao i manjak budžetskih izdvajanja za djecu i ostvarivanje njihovih prava.
U svojim godišnjim izvještajima Ombudsmeni ukazuju vlastima da bi država trebala i dalje i to u većoj mjeri da radi na afirmaciji Konvencije o pravima djeteta i insistiranju na njenoj primjeni u domaćem zakonodavstvu, što, između ostalog, podrazumijeva kontinuirano senzibilisanje stručne i šire javnosti za djelovanje u skladu sa Konvencijom i direktnu primjenu međunarodnih i standarda EU u radu na zaštiti dječijih prava. Prema ocjeni Ombudsmena, u Bosni i Hercegovini posebno su ugrožena djeca pripadnika nacionalnih manjina (posebno romska djeca), djeca sa posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju i djeca koja žive u ruralnim sredinama.
D.: Koji su najčešći primjeri kršenja prava djece?
A.M.D.: Velik broj žalbi u Odjelu se odnosi na nemogućnost kontakta djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi. Ombudsmani često u svom radu uočavaju da zaštita najboljeg interesa djeteta u razvodu braka upozorava na raširenost roditeljskog manipulisanja djecom, kad roditelj namjerno narušava odnos djeteta s drugim roditeljem nastojeći ga otuđiti od njega itd. Svakako se radi o emocionalnom zlostavljanju koje ozbiljno šteti djetetu, ali država, najčešće, takvo ponašanje uglavnom propušta sankcionisati. Tokom sudskih i upravnih postupaka, zloupotrebljava se pravo djeteta na izražavanje mišljenja, koje je ponekad rezultat roditeljskoga pritiska, a sistem odugovlačenjem postupaka i na druge načine često zapravo više štiti interese roditelja koji manipuliše djetetom nego najbolji interes djeteta.
D.: BiH je potpisnica UN-ove konvencije o pravima djeteta. Koliko u praksi država provodi preuzete obaveze?
A.M.D.: Bosna i Hercegovina ima zadovoljavajući zakonodavni/normativni okvir, ali je stvarni život uvijek brži od zakondavca i prava. Ovo naglašavamo zbog potrebe da se u kontinuitetu radi na usklađivanju domaćeg zakonodavstva sa UN Konvencijom o pravima djeteta, s obzirom da Konvencija propisuje minimum prava koja svaka država mora da omogući djetetu. U tom pravcu, još uvijek predstoje mnogobrojne obaveze za državu, s obzirom na brojnost i složenosti problema - posebno u oblasti zdravstvene zaštite djece, zaštite djece od zlostavljanja (fizičko, seksualno, psihičko), obezbjeđivanje uživanja prava djeci koja su iz različitih uzroka u ustanovama (izvršenje krivičnih sankcija, smetnje u psihofizičkom razvoju, bez roditeljskog staranja), prosjačenje itd.
D.: Da li su kazne za počinitelje nasilja nad djecom u BiH adekvatne?
A.M.D.: Šira javnost i mediji često reaguju i kritikuju nadležne sudove, kada se, u slučajevima ekstremnih kršenja prava djeteta, počiniocima krivičnih djela na štetu djeteta izreknu neadekvatne krivična sankcija, npr. uslovna osuda ili niske kazne zatvora. Odluke sudova se ne bi trebale komentarisati, ali svakako bi trebalo insistirati na strožoj kaznenoj politici.
U Bosni i Hercegovini ne postoje posebni, izdvojeni sudovi, ali su značajan iskorak za pravosuđe, zakoni lex specialis, koji propisuju postupak zaštite i postupanje sa djecom u krivičnom postupku – Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, koji predstavljaju velik iskorak za ostvarivanje prava djece u oblasti maloljetničkog pravosuđa (zakoni propisuju postupanja i prema učiniocima krvičnih djela-maloljetnicima, ali i prema djeci žrtvama). Institucija ombudsmena zahtijeva, kada god je to moguće, od nadležnih da obezbijede punu implementaciju ovog zakona. Zakonima je propisano da se u sudovima prvog stepena formira odjeljenje za maloljetnike, koje se sastoji od jednog ili više sudija i stručnih savjetnika, da se u tužilaštvima formiraju odjeljenja za maloljetnike koja se sastoje od jednog ili više tužilaca i jednog ili više stručnih savjetnika. Velika novina jeste što je propisano da sudovi i tužilaštva, u pravilu, imaju stručne savjetnike: socijalne pedagoge-defektologe, specijalne pedagoge-defektolog, socijalne radnike i psihologe. Kada su u pitanju krivične sankcije, samo izuzetno se, i to prema strarijim maloljetnicima, može izreći kazna maloljetničkog zatvora. Ombudsmani, nažalost, moraju konstatovati da i pored provedene reforme krivičnog, krivično-procesnog zakonodavstva, kao i zakonodavstva kojim je regulisano pitanje izvršenja krivičnih sankcija, u ovoj oblasti nije došlo do značajnijeg napretka, na što je ukazao Komitet za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja Vijeća Evrope (CPT) u svojim izvještajima.
D.: Da li se djeca boje prijaviti nasilje?
A.M.D.: Djeca se nalaze u drugačijoj pravnoj i životnoj situaciji u odnosu na odrasle, jer odrasli (u prvom redu roditelji, a potom država) treba da obezbijede i osiguraju ostvarivanje njihovih prava. Djeca ne znaju, niti mogu znati, kako da ostvare i zaštite svoja prava. Uvijek je problem kada roditelji krše prava svoje djece, ali i kada nadležne institucije u obrazovnom sistemu ne reaguju ukoliko se pojavi sumnja u nasilje. Zasigurno se djeca boje prijaviti nasilje i zatražiti pomoć nadležnih organa, a ovome u prilog govori činjenica da se djeca gotovo nikako ne obraćuju ni Instituciji ombudsmena.
D.: Kako se realizuje rehabilitacija i socijalna integracija u društvo za djecu žrtve nasilja?
A.M.D.: Radi se oblasti u kojoj je potrebno najviše poduzimati napore. Naime, ako imamo zakonodavni okvir, nadležne organe i propisane postupke/procedure, postavlja se pitanje šta nakon sudskog krivičnog postupka ili izuzimanja djeteta iz porodice. Upravo je tada od suštinskog značaja djelovanje nadležnog organa starateljstva – centra za socijalni rad. Međutim, na težak položaj centara za socijalni rad Ombudsmani ukazuju već godinama i na potrebu da se ojačaju njihovi ljudski i finansijski kapaciteti, kako bi se mogli „nositi“ sa brojnim izazovima koje donosi današnjica, uz podršku lokalne, ali i šire zajednice.
