Nasilje nad djecom: Ničiji problem

 

Saliha Đuderija iz Ministarstva za ljudska prava i Vijeća za djecu kaže da država posjeduje mnogo mehanizama za zaštitu djece, te da su razrađene i smjernice za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom. “Naš problem je kako sve što postoji u ovoj oblasti, spustiti do svih stručnjaka koji bi koristeći postojeći sistem reagirali na nasilje, jer ga nikada ne možete spriječiti”, kaže Đuderija.

 

Aida Bekić, menadžerica programa za zaštitu djece pri Save the Children BiH, kaže da je velika odgovornost za prevenciju i pružanje pomoći žrtvama nasilja na centrima za socijalni rad koji nemaju dovoljno kapaciteta. “U centrima ima više tehničkog nego stručnog kadra što je jako veliki problem. Pri tome su to potpuno demotivisani ljudi, što se dešava često onima koji rade u institucijama. Posebno me strah da kvarimo mlade koji tek izlaze iz obrazovnih institucija i koji kada uđu na takva mjesta prihvate postojeću kulturu”, kaže Bekić. 

 

 

 

Prema podacima ove dvije institucije, ali i UNICEF-a, stepen nasilja nad djecom u BiH za sada nije alarmantan, ali nije ni tako mali da bi bio zanemaren. Zabrinjavaju oblici nasilja koji se pojavljuju, a to je na prvom mjestu vršnjačko nasilje, psihičko nasilje, te ekstremno nasilje nad djecom koje završava ili teškim povredama ili čak smrću. “To pokazuje da traumatizirnost okruženja roditelja uzima svoj danak”, kaže Aida Bekić.

 

“Nesigurnost u porodičnom okruženju, kao što je ekonomska, uvijek utiču na povećanje nasilja. Ne zato što su ljudi koji imaju manje nasilniji, već zbog toga što obično odrasli koji se nalaze u nesigurnoj situaciji su ranjivi i reaguju prema bližem okruženju, pa i djeci, i na nasilan način”, kaže Paolo Marchi, specijalista za zaštitu djece pri UNICEF BiH. 

 

Sistem prikupljanja podataka o nasilju nad djecom u BiH ne postoji. Različite institucije podatke prikupljaju klasifikujući ih na različite načine. U Save the Children kažu da se i u ovoj oblasti odslikava komplikovana struktura države u kojoj je sve decentralizirano. “Pri tome, vrlo je teško porediti postojeće podatke jer MUP-ovi imaju svoje, centari za socijalni rad svoje, dosta tih slučajeva je isprepleteno, a nema mogućnosti da se to vidi”, upozorava Bekić.

 

Saliha Đuderija napominje da Ministarstvo svake godine pravi izvještaje u kojima prate pojavu i oblike nasilja, kolika je prevalenca i slično.

 

 

 

Posebno se upozorava na problem raširenosti fizičkog kažnjavanja djece. Prema istraživanju obavljenom u periodu 2012.-2014. godina, među djecom od 2 do 14 godina, više od 55% ispitanika je reklo da su bili žrtve nasilnih metoda discipliniranja. “To jeste zabrinjavajuće, ali je ujedno i prosjek u svijetu. Nasilje nad djecom je jako rašireno, ali ima zemalja koje imaju bolju prevenciju i način reagovanja. BiH je gora od nekih europskih zemalja, ali mislim da ni u jednoj zemlji ne postoji prava slika jer su ti slučajevi uvijek neprijaveljni”, tvrdi Marchi. 

 

U Save the Children upućuju i na problem povećanog emocionalnog nasilja, o kojem se malo govori. “Nama su psovke, uvrede i diskriminacija postali način života i ne prepoznajemo ih kao nasilje, što ne znači da nas ne boli ali je opće prihvaćeno. Ako nije zakonom inkriminisano, to opstaje, njeguje se i raste”, tvrde u ovoj organizaciji.

 

Sve institucije koje rade sa djecom ukazuju i na problem sve prisutnijeg seksualnog nasilja. Pouzdani podaci o frekventnosti ne postoje, ali prema dostupnim, ova vrsta nasilja je generalno u porastu na cijelom Balkanu. U UNICEF-u ukazuju da je zabilježen porast seksualnog nasilja nad dječacima. 

 

Prema podacima Save the Children, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak su pretrpjeli neki vid seksualnog nasilja, od uznemiravanja do pravog zlostavljanja uključujući ono putem Interneta. Iz ove organizacije upozoravaju da na smanjenje ovog problema može uticati promjena u postojećim normama društvenog ponašanja, odnosno da se šira zajednica mora uključiti u spriječavanje, te reagovati u slučajevima nasilja. Upozoravaju da svi građani imaju obavezu reagovati u slučajevima nasilja nad djecom. 

 

 

 

 

Još jedan razlog za brigu je krivična politika. Naime, prema Krivičnom zakonu u Federaciji BiH kazna zaprijećena za seksualno nasilje nad djecom je do 10 godina, a u RS do 15. Kazne za zlostavljanje djeteta, kao posljedica nasilja u porodici koje dovodi do fizičkih ozljeda je u oba entiteta do pet godina. Sudska praksa pokazuje da se najviše kazne gotovo nikada ne izriču.

 

U Ministarstvu također kažu da je jedan od problema u spriječavanju nasilja nad djecom postojeća kaznena politika, te ukazuju i na činjenicu da u BiH ne postoji evidencija nasilnika što je država dužna imati prema Europskoj konvenciji protiv nasilja nad djecom, koje smo potpisnici. 

 

“Mi ćemo sada podnijeti zahtijev za izmjenom zakona da se uspostave evidencije o svim osobama koje su počinile nasilje nad djecom. Posebno se cilja na teže oblike seksualnog nasilja. Jako je važno spriječiti da takve osobe dođu u doticaj sa djecom. Evidencija bi trebala biti dostupna po službenoj osnovi”, kaže Đuderija i dodaje da bi inicijativa trebala biti upućena do kraja godine. 

 

Prije dvije godine, UN Komitet za prava djeteta koji nadzire primjenu Konvencije o pravima djeteta, je našoj zemlji uputio niz preporuka za unapređenje brige za djecu. U istom izvještaju je konstatovano da neke od preporuka date još 2005. godine nisu u potpunosti provedene te su zaključili kako činjenica da se u novim preporukama ponavljaju stari zahtjevi dovoljno govori o odnosu države prema zahtjevima Konvencije.

 

Stručnjaci u oblasti spriječavanja nasilja nad djecom kažu da mnogi zakoni u BiH nedostaju. Kao jedan od primjera navode da BiH nema zakon o zabrani fizičkog kažnjavanja djece kojim bi se sankcionisalo nasilje u porodici. Također upozoravaju da ne postoji nijedan instanca u državi koja pomaže porodici. 

 

“Pored toga što neke zakone nemamo, drugi se ne provode. Još uvijek ne možemo tvrditi da imamo mehanizme zaštite djece jer i one koje imamo, nisu funkcionalni. Tako naprimjer na području cijele BiH postoje smjernice za postupanje u slučaju nasilja sa djecom koje tačno kažu šta koja institucija treba da radi, ali mi ne vidimo da su te smjernice donijele neke promjene”, kaže Aida Bekić, te dodaje kako je još jedan problem što niko ne vrši nadzor nad institucijama za djecu bez roditeljskog staranja, niti postoje posebne mjere koje bi kontrolisale ko ima pristup djeci i dozvolu za rad, niti mehanizam koji bi spriječio da nasilnici nad djecom ne dolaze u dodir s njima, odnosno ne rade u obrazovnim institucijama. 

 

“Nikako ne možemo da nagovorimo državu da nađe dovoljno resursa za ovu oblast. Nije potrebno praviti revoluciju, nego interesorno povezati postojeće strukture”, zaključuje Saliha Đuderija. 

 

Posmatrajući problem nasilja nad djecom - iako kažu da trenutno brojevi nisu alarmantni- u UNICEF-u tvrde da prognoze nisu nimalo dobre. “EU insistira, pogotovo u post komunističkim zemljama, da se građani ojačaju, da su sposobni za demokratski dijalog, što znači da znaju koje servise imaju, da ih nije strah ili sram tražiti svoja prava, da imaju aktivne pojedince koji će znati da adresiraju ono što misle da nije uredu. I to su aktivna društva. Međutim, ako poručujete građanima da stalno nailaze na zid, stvarate osjećaj nemoći i šaljete poruku da se moraju brinuti sami za sebe. Neki će to zlupotrijebiti, a neki se osjećati nesigurnim. Ali ako imate takvo društvo, nasilje će postati sasvim normalna pojava. Druga stvar je da će biti puno duboko traumatizovanih ljudi, i iz toga ili jako nasilnih ili osoba sa sindromom žrtve koje neće moći biti ništa sem toga”, završava Paolo Marchi naglašavajući, kao i ostali sagovornici, da ključ borbe protiv nasilja nad djecom leži u prevenciji.