U Sarajevu održan okrugli sto „Poštuj različitost – jednakost za žene“

Kampanja „Nasilje prema ženama i nasilje u porodici – opšte društvena osuda“ realizovana je u periodu od novembra 2014. do oktobra 2015. godine, a njen cilj je bio donošenje i unaprjeđenje  javnih politika koje se tiču zaštite žena od nasilja. Kroz zagovaračku kampanju nastojalo se utjecati na predstavnike vlasti da se ponašaju odgovorno i transparentno u primjeni politike, zakona, strategija i drugih dokumenata, te da u donošenje javnih politika uključe predstavnike/ce organizacija civilnog društva.

Neka od glavnih pitanja o kojima se diskutovalo tokom okruglog stola odnosila su se na aktivizam građana i njihovo usmjeravanje da putem zagovaranja utječu na donosioce odluka kako bi sproveli javne politike kojima se zabranjuje diskriminacija i isključenost žena. Također, pokušao se dati odgovor i na pitanje kako poboljšati rad sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini.

Kao jedan od važnih faktora u zagovaračkim kampanjama kakva je ova, navodi se uključenost medija, njihova zainteresovanost za problem nasilja nad ženama, kao i saradnja sa nevladinim organizacijama. Tako je tokom današnje javne debate istaknuto da u saradnji medija i nevladinih organizacija još uvijek postoji nerazumijevanje, ali i da odnos međusobnog povjerenja nije potpun. Pored toga, istaknuto je kako je neophodna edukacija novinara i novinarki za individualna prava, kao i da mediji moraju postati zagovarači procesa koji se tiču rješavanja problema žena koje su pretrpjele neki oblik nasilja. Važan zaključak okruglog stola je da je postojeće zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini dobro, ali da postoji problem u tumačenju i primjeni odluka na svim nivoima.

Strah najveća kočnica ženama koje su pretrpjele nasilje

Lejla Arnaut, PR koordinatorica udruženja Žene ženama, analizirajući prethodna iskustva ovog udruženja, smatra kako ženama koje su pretrpjele neki oblik nasilja mnogo stvari staje na put rješavanja problema. Od skupljanja hrabrosti i snage da se o problemu govori, preko straha od osude porodice i sredine, pa do nevjerice da počinilac nasilja zaista može zakonski odgovarati – postoji veliki broj dilema kroz koje žene moraju proći.

„Ono što smo u proteklom radu uočili jeste da je ženama žrtvama nasilja najvažnija ta psihološka podrška i sam pristup prema njima. U većini slučajeva riječ je o ženama koje veoma dug period trpe nasilje bilo u kući, na poslu, ili nevažno gdje. Odlučivanje te žene da prijavi nasilje je veoma težak i mukotrpan proces za nju kao jedinku i samo njeno oslobađanje straha od toga da li će joj se nešto desiti i kako će zajednica reagovati na nju je veoma stresan proces. Taj strah od samog pristupa i od toga kako početi razgovarati o tome šta su sve proživljavale, te kako će ih porodica i zajednica prihvatiti kada se sazna da su žrtve nasilja je čest kod djevojčica, djevojaka i žena koje nam dođu. Postoji i pitanje koji su to modeli zaštite na koje one kao žrtve nasilja imaju pravo i gdje će nakon svega toga zavšriti, dakle da li će se vratiti ponovo u zajednicu u kojoj su pretrpjele nasilje ili će krenuti u novi život i novi početak.“

Lakše uočavanje slučajeva nasilja u porodici otežano je i zbog činjenice da nema mnogo očevidaca koji su spremni progovoriti o nasilju koje se dešava u njihovoj blizini.

„Moramo poći od činjenice da svaka od nas može biti žrtva nasilja na bilo koji način. Mi se u našem radu susrećemo i sa građanima i građankama koji su vidjeli da u nekoj porodici postoji nasilje, dakle da je žena žrtva nasilja, ali postoji strah i takvih ljudi da prijave te slučajeve. Taj strah se tiče pitanja kako će nasilnik reagovati i da li će naštetiti toj osobi koja je prijavila slučaj i njenoj porodici.“

Fedra Idžaković, direktorica organizacije Prava za sve, također smatra kako su strah i nevjerovanje u efikasne sisteme zaštite među najvećim razlozima za neprijavljivanje nasilja u porodici

„Žene se i dalje boje, dakle strah ih je stigme, osude društva. Također, ne vjeruju u sisteme zaštite, ne vjeruju da je taj sistem dovoljno efikasan da ih zaštiti, dakle da prevenira nasilje, a zatim da djeluje kada se nasilje dogodilo. Prema našim podacima iz sudova i policije one su u pravu, jer tu imamo cijeli niz problema, od toga da još uvijek, čak i u Federaciji gdje je to jasno i eksplicitno krivično djelo, imamo slučajeva da policajci tumače da se radi o prekršaju javnog reda i mira i da ga tako tretiraju, te ubjeđuju dvije strane da se pomire, što je protivno domaćem zakonodavstvu. Druga stvar je ta da se ne izriču zaštitne mjere, koje su rezultat našeg dugogodišnjeg rada da kažemo da žena ne treba izaći iz svoje kuće, ponijeti kesu, najlon i spašavati goli život, već je nasilnik taj kojeg treba odstraniti iz porodične zajednice. Vrlo često se vaga i to da li je ženino pravo na siguran i zdrav život manje ili više vrijedno od prava na imovinu.“

Štednja na sigurnim kućama nije adekvatan odgovor na ekonomsku krizu

„Zbog sveopšteg siromaštva koje vlada u našem društvu i državi, krenuli smo da štedimo na sve strane. I vrlo je zanimljivo da krećemo da štedimo na sigurnim kućama, na servisima za žene, na servisima za socijalnu zaštitu. Tradicionalno su kod nas žene te koje se brinu o starijima, nepokretnima i kada vi ukinete taj servis –šta će žena? Žena će ostati kući, brinuti se o tome, i sva ekonomija brige ustvari počinje da pada na ženu. Dakle, mi štedimo na stvarima na kojima apsolutno ne možemo štedjeti, jer smo to zakonom rekli da ćemo provesti. Ne možemo dati samo 140.000 KM na federalnom nivou za sigunre kuće jer to nije dovoljno ni za jednu sigurnu kuću, za njeno funkcionisanje i rad“, smatra Fedra Idžaković.

Iako ponekada izgleda da je malo toga učinjeno kako bi se problem nasilja prema ženama zaista i riješio, govornici okruglog stola smatraju kako je uloga nevladinog sektora bila velika, te da bi bez nje statistike i situacija na terenu bili znatno drugačiji.

„Da nije bilo nevladinih organizacija, da nije bilo ovolike silne borbe i sigurnih kuća, vjerujte mi da bismo mi kao mnoge evropske zemlje bili na stupcima crne hronike sa brojem ubijenih, s ogromnom količinom nasilja, jer i u ovom kontekstu u kojem pričamo, jedan od osnovnih problema je nasilje u porodici“, smatra Jasmina Mujezinović, izvršna direktorica Fondacije lokalne demokratije.

Udruženje Žene ženama u partnerstvu sa Humanitarnom akcijom udruženja žena Trnova implementira projekat „Ljudska prava svim ženama u BiH“ u okviru Programa održivosti civilnog društva u BiH (CSSP) kojeg implementiraju Centri civilnih inicijativa (CCI) i Centar za promociju civilnog društva (CPCD) uz finacijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) u BiH. U sklopu projekta provodi se niz različitih aktivnosti koje se temelje na sinergiji relevantnih aktera koji posjeduju znanja, vještine i motivaciju da rade zajedno na rješavanju ključnih problema žena i promjene postojeće zakonske regulative u sektoru prava žena.