Filmski festival o osobama s invaliditetom počinje sutra u Banjoj Luci

Za razliku od prethodnih godina, ovaj put će festival trajati tri dana, a publika će imati priliku pogledati oko 20 filmova pristiglih iz cijelog svijeta. Pored filmova, svoj nastup će zabilježiti "sit down" komičar iz Sarajeva, Jasmin Džemiđić, kao i poznata banjalučka pjevačica Vanja Mišić.

Iako je svake godine vladalo veliko interesovanje za festival, organizatori ističu da im je problem predstavljao dosadašnji prostor koji je mogao primiti tek mali broj ljudi. Ove godine, konačno, prelaze u novu prostoriju, pa su i očekivanja veća.

„Festival smo do sada održavali u Domu omladine u Banjoj Luci koji je predstavljao jedinu alternativu za održavanje takvog festivala. Bili smo prinuđeni da ga održavamo u jednoj maloj sali koja je mogla primiti najviše 50 ljudi, a odziv je bio očekivan i solidan. Zainteresovanost za festival je zaista velika, jer imamo i dobru medijsku podršku, i dosta pratećih aktivnosti koje dodatno pojačavaju sadržaj. Ljudima je zanimljivo i to što su filmovi afirmativni i što pokazuju pozitivne strane, uslovno rečeno, invalidnosti, i dosta im je draže da vide ovakve uratke od onih informacija koje mogu dobiti o samim osobama s invaliditetom, naprimjer u medijima“, objašnjava Ognjen Ranisavić, direktor festivala.

Filmovi koji će biti prikazivani na ovogodišnjem festivalu dolaze iz Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Tajlanda, Argentine, i drugih zemalja. Ranisavić ističe da je za ovakav odziv zaslužna komunikacija putem interneta.

„Uspjeli smo da ostvarimo komunikaciju sa ljudima širom svijeta putem web stranica koje se bave dokumentarnim filmom, a koje su prenijele naš konkurs. Ljudi su tako dobili informaciju o festivalu koji se održava u Banjoj Luci, i prijavili se.“

Ognjen Ranisavić, direktor Filmskog festivala o osobama s invaliditetom

Nezaobilazno pitanje koje se nameće jeste pitanje moći umjetnosti u cjelini, ili filma, u ovom slučaju, da utječe na svijest ljudi i mijenja njihovo ponašanje. Organizatori se nadaju kako će kroz film, ipak, uspjeti građanima/kama Banje Luke približiti život osoba s invaliditetom.

„Kada analiziramo utjecaj umjetnosti, u ovom slučaju konkretno filma na javnost, on je, svakako veliki. Koliko često upotrebljavamo neke fraze, riječi, bilo šta što smo vidjeli u filmovima, kopiramo načine ponašanja, načine oblačenja. Zato, ako u obzir uzmemo i ove filmove, postoji nada, i postoji realna osnova da i kroz pokazivanje nekih lijepih stvari kada je riječ o osobama s invaliditetom možemo da utječemo na svijest ljudi. Koliko god se to činilo utopijski, vjerujem da ljudi nesvjesno prihvataju ono što im se prikazuje, i mogu inkorporirati u svoje ponašanje te vrijednosti.“

Organizovanje jednog ovakvog festivala nije jednostavno jer su financijska sredstva uvijek nedovoljna, a malo je onih koji su zainteresovani da pruže pomoć. Bez obzira na to, Filmski festival o osobama s invaliditetom uspijeva, iz godine u godinu, rasti i okupljati sve veći broj umjetnika.

„Institucije nemaju, i kada generalno govorimo, sluha kada je riječ o kulturnim dešavanjima, ili o značaju umjetnosti i kulture u stvaranju jedne opće slike društva, i ne vidi ih kao potencijal za razvoj. Sve to se prenijelo i na naš festival gdje svake godine imamo određenu teškoću da dođemo do sredstava, ali se svake godine nekako izborimo. Zadnje tri godine nam je donator Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i pružaju nam financijsku pomoć koja je potrebna da to sve održimo, ali treba napomenuti da su to naši jedini financijeri i jedini su prepoznali naš kvalitet i potencijal“, priča Ranisavić.

Situacija u Banjoj Luci, kada je riječ o mogućnostima koje se pružaju osobama s invaliditetom, nije sasvim uređena, ali Ognjen ističe kako je, ipak, bolja u odnosu na druge gradove u našoj zemlji.

„U poređenju s ostalim gradovima, a obišao sam ih mnogo u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, što se tiče pristupa institucijama, kretanja po gradu - Banja Luka ima prilično dobro uređen sistem. Naravno, to sve nije bajno i krasno, i ustvari znači da nam je 50 posto svih mogućih sadržaja kojima bi mi htjeli pristupati dostupno. U Banjoj Luci se osobe s invaliditetom dosta kreću po gradu, tako da i to mijenja sliku, jer ljudi jednostavno primijete da smo tu, dok u drugim sredinama, ti ljudi jednostavno ne izlaze, ne pojavljuju se ni u medijima ili negdje drugo.“

Odogovornost za teško stanje i veliki stepen diskriminacije prema osoba s invaliditetom ne leži samo u društvu nego i pojedincima koji su marginalizovani, ali ništa ne čine da bi se njihovo stanje promijenilo.

„Ja uopće ne krivim druge građane i društvo za stanje u kojem se nalaze osobe s invaliditetom u našoj sredini. Za stanje osoba s invaliditetom ne treba da odgovra niko do osoba s invalditetom. Ja, naprimjer, nema visok nivo svijesti o tome kako funkcioniše neko ko je slijep, iako sam ja osoba s invaliditetom i imam neke druge senzibiltete, ali sve dok neko ko je slijep ne dođe i ne kaže koje su njegove potrebe i kako on funkcioniše ja to ne mogu znati. Dakle, sve dok mi ne izađemo i ne kažemo šta nam sve treba, ljudi neće nikada ni moći znati šta je to. Tako da sva odgovornost prelazi na same korisnike i članove organizacija i, generalno, na osobe s invaliditetom, ili bilo koju drugu marginalizovanu grupu.“