Zlato

Bio je to i najljepši i najduži let avionom u njegovom životu: s prijateljima je pjevao, veselio se... Svako od njih je nekoliko minuta držao zlatni pehar u krilu, zatim ga prosljeđivao nekom drugom. 

 

Uspjeli su. Osvojili su prvo mjesto u Evropi. Prvaci. To je  zvučalo sjajno: Davor nikada prije ni u čemu nije bio prvak. Osim đak prvak, pomislio je, i nasmijao se. A nije ni u školi bilo nešto jako zabavno za njega. 

 

Ali ovo, ovo je bilo nešto drugo.  Ovdje je vrijedilo biti specijalan. Specijalna Olimpijada - mjesto gdje zaista želiš da svi u tebe gledaju. Da svi na tebe pokazuju. Da svi tvoje ime izvikuju. Da plješću.

 

Sve vrijeme dok se avion spuštao, Davor je gledao kroz prozor duguljastu kotlin u koju je smješten njegov grad i uši su mu se, odjednom, u fantaziji, počele ispunjavati zvukovima, uzvicima, pljeskom, pjesmom. Zvuku se pridružila i slika. Mnoštvo nasmijahnih ljudskih lica: među njima je i Davorova porodica i prijatelji, ali i mnogo sasvim nepoznatih ljudi.

 

Neki nose djecu u naručju. Djeca su ogrnuta šalovima u bojama bh. zastave. Neka imaju rogate šešire, žuto-plave crte po obrazima. Kako se avion više približavao tlu, tako je Davorova mašta sve više i više bujala. Vatromet. Da! Mora biti i vatromet. Možda i koncert. Koncert na otvorenom, njegov je omiljeni domaći bend došao. Ma, šta domaći, došao je i strani! Je li fantazija ili nije, majku mu, pomisli Davor. 

 

Avion je, međutim, sletio u kišnu kotlinu u kojoj se sunce gasi u avgustu i ne pali se do maja, i sivi je mali aerodrom izgledao sasvim obično. Da, bile su tu porodice. Bio je i poneki prijatelj. I smijali su se, svi. Jedan je dječak imao i dres na sebi. Prsnula je Davorova fantazija u zrak kao žuto-plavi konfeti i nestala negdje u oblačnome nebu. 

 

''Ti si moje najveće zlato'', rekla je Davorova mama, utiskujući imu najsočniji poljubac u čelo, dok je topla, sitna kiša dobovala po krovu njihovog automobila.