S ljudima ljudski, s ostalima – nečovječno

Ima jedno naselje u Banjaluci, vrlo živopisnog naziva – Veseli brijeg. Prije nekoliko godina, upoznam dečka koji živi u njemu, u pauzama rada u inostranstvu, i koji je u to doba skrivao da živi tu, iz njemu poznatih razloga.

 

Nisam razumjela do neki dan.

 

Predsjednik Republike Srpske, na poziv poslanika - predstavnika opozicionih stranaka u Narodnoj skupštini Republike Srpske, izlagao je svoj stav o aktuelnom političkom pitanju stavljanja van snage referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH. Maratonski, s mnogo više krivina a mnogo manje teme.

 

I nije propustio da iz pozicije prvog čovjeka Republike Srpske, predstavnika glasača koji su ga izabrali, ogledala ka vani – uvrijedi one kojih se nadvikivanje u optužbama ni najmanje ne tiče.

 

"Kada sam krenuo na studije u Beograd, moj djed koji ima tri, četiri razreda osnovne, rekao mi je "Sine, ideš u veliki svijet, sa gospodom gospodski, s ciganima ciganski", izjavio je Dodik.

 

Povela se i rasprava o tome jesu li predstavnici opozicije gospoda ili pežorativni izraz za Roma, što ih je, u krajnjem, i najviše vrijeđalo.

 

Mnogo više od povrede Poslovnika o radu NSRS, povrede Ustava RS, ali i posebnih zakona.

 

Tako, recimo, nije bilo pomena člana 2., stava 1 Zakona o zabrani diskriminacije u kojem se izričito navodi da je diskriminacija svako različito postupanje utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica, a na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja. Postalo bi jasno i da već naredni stav istog člana obavezuje sve javne organe, ali i pravna i fizička lica, u javnom i privatnom sektoru da poštuju odredbe ovog zakona. 

 

Postalo bi jasno, da je nekog interesovalo. Poruka koju je napisala institucija Predsjednika RS, a potpisao svaki ponaosob poslanik Narodne skupštine, postala je vidljiva – Romi nisu gospoda, ali nisu ni ljudi, ravnopravni građani.

 

Možda bi nekog zabolio i član 139., stav 1 Krivičnog zakonika RS, jednog svježe usvojenog dokumenta. Odnosi se na krivična djela protiv sloboda i prava građana, a svakom "ko na osnovu razlike u rasi, boji kože, vjeri, polu, rodu ili rodnom identitetu, jeziku, političkom ili drugom ubjeđenju, seksualnom opredjeljenju, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, imovinskom stanju, rođenju ili socijalnom porijeklu, obrazovanju ili društvenom položaju ili nekom drugom ličnom svojstvu, uskrati ili ograniči slobodu ili pravo čovjeka utvrđeno ustavom, zakonom ili ratifikovanim međunarodnim ugovorom, ili ko na osnovu ove razlike daje građanima povlastice ili pogodnosti suprotno ustavu, zakonu ili ratifikovanom međunarodnom ugovoru", predviđa novčanu kaznu ili kaznu zatvora do tri godine.

 

Usvojeno – zaboravljeno, ili bar selektivno primijenjeno. 

 

Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina, a posebno njegov član 3., tone pod prašinom u kancelarijama Savjeta nacionalnih manjina Republike Srpske, savjetodavnog tijela Narodne skupštine. Bilo bi vrlo interesantno čuti kakav bi savjet dali Predsjedniku RS.

 

U pomoć pritiče Zakon o imunitetu, čiji član tako galantno pokriva sve izrečeno i urađeno u službi, kako poslanika, tako i Predsjednika.

 

Pomenula bih i moral, ali mi se čini bespredmetnim, kad nosilac dužnosti Predsjednika RS, gotovo kafanskim tonom odgovara nosiocu dužnosti poslanika koji je na nekom od prethodnih zasjedanja skupštine izjavio da u "Željeznicama RS ima dosta invalida, pa je, sudeći po finansijskim rezultatima i direktor invalid". Šteta je što nije bilo toliko medijski eksponirano, jer se takođe ticalo jednog od važnijih političkih sukoba oko većeg državnog, višedecenijskog gubitaša.

 

A možda bih imala i pitanje – kako bismo komentarisali, iz ovog ugla, darivanje Romkinje sa djetetom u rukama ispred Palate predsjednika od strane nosioca te dužnosti, tokom dočeka učesnika i učesnica Olimpijskih igara u Riju koji su se takmičili pod zastavom Republike Srbije?

 

Najviše bi me interesovala još jedna, potpuno nevidljiva stvar u ovome.

 

Kad je zadnji put uloženo darivanih 100 eura u obrazovanje djeteta ili za koliko dnevnica jedan čovjek zaradi 100 eura, u kom radnopravnom statusu? Sagovornike bih tražila u naselju s početka priče, najvećem, getoiziranom, gotovo vidljivo i jasno obilježenom banjalučkom, a romskom naselju.