Pristup zdravlju – ili pravo na zdravlje

UN CEDAW Komitet je u julu 2013., u svojim zaključnim zapažanjima na kombinovani četvrti i peti periodični izvještaj BiH naveo da "...je zabrinut zbog odsustva ujednačenih zakona i politika u oblasti zdravlјa što dovodi do neravnopravnog pristupa zdravstvenim uslugama i pokrivenosti zdravstvenim osiguranjem koje zavisi od prebivališta žena i finansijskim mogućnostima distrikta i/ili kantona..."

 

Iskreno, čitajući ove riječi, često se pitam da li da plačem ili da se smijem. Nažalost.

 

Neću ulaziti u pravne diskusije u vezi sa tzv. Ženskom konvencijom, već ću sa vama podijeliti razloge svoje nemoći i bijesa – onakve kakve mi ih prenesu moje prijateljice aktivistkinje iz malih lokalnih zajednica. 

 

O neravnopravnom položaju žena, ili svoj prvi šok sam doživjela kada su mi žene iz jednog ruralnog planinskog predjela lijepo "objasnile" da su prava za "ljude" – pod tim podrazumijevajući muškarce, i za nas žene "iz grada". Za njih, žene iz ruralnih, konzervativnih i patrijarhalnih područja – ljudska prava ne postoje. Razumjeti ovakva shvatanja univerzalnih ljudskih prava, a posebno ženskih prava nam može pomoći u razumijevanju odnosa prema velikom broju životnih pitanja, uključujući i prema zdravlju i pravu na zdravlje, koje se često ogleda upravo u odnosu instuticija prema pravima žena.

 

Dobro se sjećam jedne javne tribine, u proljeće 2015. u jednom malom gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, kada sam u sali dupke punoj srednjoškolaca uzela u ruke kondom i pitala "znate li kako se koristi"? Reakcije su bile čisti šok na licima mladih ljudi, i mladića i djevojaka, ali i starijih žena koje su bile prisutne. Apsolutna tišina, i nevjerovatna pažnja nakon koje su uslijedila stidljiva pitanja mladih muškaraca da im pokažem i molba ako mogu da im ostavim "nekoliko komada".

 

Koliko su kondomi bili šok, toliko je bilo i naše zaprepaštenje činjenicom da je od 45 djevojaka koje su prisustvovale javnoj tribini samo jedna digla ruku i potvrdila da je bila kod ginekologa. Ostale -  ne namjeravaju. Pokušavajući dokučiti razloge za odbijanje brige o svom zdravlju, postala sam bolno svjesna da o samoj zajednici u kojoj se nalazim – njenim kulturološkim i tradicijskim odrednicama – jako malo znam. Ono što se za mene podrazumijeva, za mene, deklarisanu aktivistkinju, obrazovanu ženu iz urbane zajednice – ne podrazumijeva se nužno i za žene iz malih lokalnih zajednica. 

 

I polako – tokom diskusije – dođemo do razloga zašto 44 mlade djevojke koje upravo završavaju srednju školu neće posjetiti ginekologa? Iz prostog razloga – jer je ljekar koji ordinira u njihovoj zajednici – muškarac.

 

Specijalističko savjetodavni pregledi ginekologa, posebno u manjim lokalnim zajednicama su ključni za pitanje ženskog zdravlja. Ali ako ne uzmemo u obzir kulturološke odrednice određenih područja, sva naša volja i spremnost da pružimo sve mogućnosti u ostvarivanju prava - pada u vodu. Naravno da u konzervativnim patrijarhalnim zajednicama mlade žene neće ići kod ginekologa muškarca. Već je dovoljno problematično što su se uopšte odlučile pobrinuti za svoje seksualno reproduktivno zdravlje, a da pri tome "nisu udate" i ne "očekuju dijete" – i time se izložile mogućoj osudi javnosti iz lokalne zajednice, ali otići i "raširiti noge" muškarcu? Ne – koliko god to bio apsurd, koliko god mi smatrale da je to prevaziđeni stav da ženske reproduktivne organe može pregledati isključivo žena, takvi stavovi su i danas prisutni i duboko ukorijenjeni u bosanskohercegovačkom društvu.      

 

Ali, mlade žene bi i "stisnule" i otišle na pregled – da taj isti ljekar dolazi redovno. Nije neuobičajeno da u područne ambulante, ljekari specijalisti jednostavno ne dođu na svoje zakazane termine. Ili kako kaže jedna od aktivistkinja iz malog gradića na sjeveru Bosne "padne snijeg – nigdje nikoga". 

 

Ovaj spomenuti snijeg se iznova vraća kao veliki problem kada govorimo o pravu na zdravlje za žene iz malih lokalnih zajednica. Dobro se sjećam priče mojih prijateljica iz planinskih područja kako su "bez gaća" čekale na pregled stojeći vani, na 0 stepeni – jer je paravan za presvlačenje u samoj čekaonici. Ili informacije koja nas je dočekala u jednom malom gradiću na jugu Hercegovine – da je jedino sanitetsko vozilo koje vozi na tom području dan ranije "upalo u provaliju" - jer snijeg nije bio očišćen sa prometnica.

 

Pitam se – da li bi CEDAW Komitet mogao dati neke preporuke snijegu i na taj način olakšati ženama da unaprijede svoje zdravlje?

 

Šalu na stranu – ovo nije nimalo bezazlen problem. Uz katastrofalan i skoro nepostojeći javni saobraćaj, posebno u malim lokalnim zajednicama, pitanje mobilnosti žena se postavlja kao jedan od prioriteta. Kako doći do ambulante i specijalističkog pregleda – ako jednostavno nemate prevoza? Nekako imam osjećaj da oni koji upravljaju resursima i infrastrukturom misle da sve žene imaju osobno vozilo, ili nekoga da ih preveze – umjesto da maksimalno ulože u unapređenje saobraćajne infrastrukture kroz povezanost malih sredina s urbanim centrima. 

 

Jer kako će žena platiti kartu do većeg centra npr. na jugu Hercegovine koja košta 53 KM ako pri tome mora otići privatno kod ginekologa i platiti pregled, a samo jedna osoba u njenoj porodici ima kakav takav posao? Nemojte me pitati zašto ide privatniku – što ne ide u dom zdravlja? Išla bi ona, i to rado, ali ginekološka ambulanta u njenoj zajednici, koja, usput rečeno, izgleda kao svemirski brod  – nije korištena od prošlih izbora – onda kada je uz velike pompe otvorena. A sutradan zatvorena. 

 

Ili – možda je ovdje vrijeme da spomenem i moju divnu drugaricu aktivistkinju, ženu s invaliditetom koja se kreće uz pomoć kolica – koja uz osmijeh kaže kako može ući u Dom zdravlja – na prvi sprat – ali do specijalista na gornjim spratovima ne može – nema lifta. Ili da pokušam sa vama podijeliti nelagodu moje druge kolegice u kolicima koja je pokušala uraditi mamograf. Njene suze pune gorčine dok mi je pričala o poniženju, o krivici, i o zahvalnosti tamo nekom tehničaru koji je bio ljubazan, voljan da pokuša da joj pomogne i "namjesti" je kako bi uradila snimak. Ili da podijelim sa vama anegdotu moje prijateljice iz centralne Bosne koja je oštećenog sluha i kojoj je ljekar htio dati tablete za smirenje umjesto tableta protiv grlobolje – jer niko u njegovoj ambulanti, a niti u cijelom domu zdravlja nije znao znakovni jezik. 

 

Ne – pravo na zdravlje, pravo na jednak pristup zdravstvenim uslugama, pravo na zdrav život – nije i pravo svake žene i djevojčice u Bosni i Hercegovini. I uskoro će postati privilegija bogatih.