Seksualno i reproduktivno zdravlje osoba s invaliditetom ne smije biti zapostavljeno
Zbog neprihvatanja i neznanja okoline, ali i vlastitih preispitivanja u tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi, osobe s invaliditetom nerijetko u prve partnerske veze stupaju kasnije nego njihovi vršnjaci. Ipak, oni koji se odluče za brak i zasnivanje porodice svojim primjerom pokazuju da, iako postoji mnogo izazova koje je potrebno svakodnevno prevazilaziti, invaliditet nije prepreka da se osoba u potpunosti uspješno ostvari u partnerskoj i roditeljskoj ulozi.
Amna Alispahić u braku je devet godina i majka je dvoje djece. I ona i njen muž imaju oštećenje vida što je u trenutku kada su željeli stupiti u brak izazivalo i negativne komentare.
"Pa kako ćete? Nije u redu, vas dvoje slijepih, ko će vam otići u granap? Pa otići će nam kurs mobiliteta u granap. Naučili smo se samostalno kretati sa bijelim štapom pa će nas taj kurs mobiliteta koji smo prošli odvesti u granap", objašnjava Amna i dodaje da je ipak imala podršku bliskih ljudi koja joj je i bila najvažnija - kada se željela udati, ali i kada je zatrudnjela. Iako smatra da se mnoge osobe s invaliditetom neće složiti s njom, Amna vjeruje da veza između dvije osobe s invalidietom ima svoje prednosti u odnosu na vezu u kojoj druga osoba nema invaliditet. Time se, kako Amna objašnjava, postiže ravnopravan odnos.
"I jedno i drugo znamo gdje su nam granice, i jedno i drugo znamo koliko možemo i gdje nam treba asistencija i pomoć druge osobe. Znajući to da smo jednaki u braku koji jeste savez jednakih, nama je omogućilo da imamo divan brak."
Amna sa kćerkom Zarom
Nakon rođenja kćerke Zare, Amni su najveću podršku pružale njena mama i svekrva koje su više od mjesec konstantno boravile s njima. Iako je takva vrsta podrške bila od velikog značaja za mladu majku s invaliditetom, Amna ipak objašnjava da je ubrzo shvatila da mora preuzeti brigu o svom djetetu i postati odgovorna za njega.
"Zara je imala nekih 17 dana. Svi su spavali u kući, ja sam ustala u dva sata, upalila grijalicu da djetetu ne bude zima i probudila dijete, razbudila je, da bih joj presvukla pelenu, da vidim kako to hoda, da mi ne mora niko pomagati, niko pratiti kako to radim. I u principu sam ja negdje od dvadesetog Zarinog dana počela polako da shvatam da sve što je vezano za moje dijete treba da bude moj problem, moja sreća, moja nagrada ili moja tuga."
Invaliditet i ginekološki pregledi
Seksualnost, bez obzira na to da li je riječ o osobama sa ili bez invaliditeta, tabu je na našim prostorima smatra Amna. Sa mladima koji imaju invaliditet, međutim, još je potrebnije razgovarati o seksualnom i reproduktivnom zdravlju jer su u određenoj mjeri uskraćeni za pristup informacijama ili, što je slučaj sa djevojkama s invaliditetom, ginekološkim uslugama.
I Merima Sorguč, djevojka koja koristi kolica, navodi da su se u njenom slučaju najveće prepreke u ovoj oblasti odnosile na pristup uslugama reproduktivnog zdravlja.
"Ovdje u BiH postoje, čini mi se, samo četiri [ginekološka] stola koja su prilagođena za pacijentice koje imaju neki invaliditet. To su tzv. hidraulični stolovi koji bi se spustili da pacijentica sa poteškoćama u kretanju može da se na taj isti sto popne. Ja još uvijek taj sto nisam svojim očima vidjela. Nekako mi se čini da ni doktori ne znaju kako da pristupe ukoliko se pojavi pacijentica koja ima invaliditet", kaže Merima.
Merima Sorguč
Amna ističe da je njeno iskustvo sa medicinskim osobljem bilo pretežno pozitivno, ali da je zaposlene u zdravstvenim ustanovama ipak potrebno dodatno edukovati.
"Jedan na glasu doktor - ginekolog kod kojeg sam otišla sa prvom trudnoćom baš zbog toga što je na glasu je rekao mojoj mami, koja je u nedostatku servisa podrške u lokalnoj zajednici uglavnom moj asistent, hajte sad, molim vas, siknite gospođu da vidim kako je beba. I onda se moja mama okrenula tom doktoru na dobrom glasu i rekla doktore, ja je nisam skidala ni kad je ta beba nastajala", kaže Amna i prisjeća se još jedne situacije kada joj je kćerka morala ostati u bolnici.
"Moja kćerka je jednom bila u bolnici kad je imala 11 mjeseci i došlo je do toga da je osoblje u bolnici na pedijatriji tražilo da ja idem kući a da moja mama ostane zato što ja djetetu ne mogu mjeriti temperaturu. Nema veze što ja njoj jesam majka, nema kod nas te svijesti razvijene."
Seksualnost i partnerski odnosi u tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi
Stereotip da su osobe s invaliditetom aseksualne je jedan u nizu s kojima se susreću, međutim samo zato što neko nema istu tjelesnost kao većina društva ne znači da nema i iste potrebe, smatra Merima.
"Kada spomenem, recimo, da imam partnera, ljudi se šokiraju kao da to uopće nije neka mogućnost da i ja mogu ostvariti jednu normalnu i sretnu vezu. Također, dešavalo se par puta da se nađem u nekom društvu u kojem se pokrenu određene teme seksualnosti i da me jednostavno izignorišu kao sagovornika koji bi mogao znati o tim temama."
Prvu partnersku vezu Merima je ostvarila veoma kasno i smatra da je to uobičajeno za osobe s invaliditetom.
"Meni se dešavalo nebrojeno puta da me u samom startu momci odbiju zato što postoji ta neka doza straha da veza sa mnom neće biti normalna veza što nije, naravno, tačno. Sada jesam u vezi i moram da naglasim da trebaju postojati neki kompromisi pogotovo zbog tih arhitektonskih barijera. Recimo kada izađemo, moramo uvijek da mjesto prilagodimo mojim potrebama, tj. mora biti mjesto koje neće imati arhitektonskih barijera. Ali, kada to izuzmemo, ja smatram da je moja veza najnormalnija veza na svijetu."
U (ne)ostvarivanju partnerskih veza između osoba sa i bez invaliditeta okolina može odigrati ključnu ulogu, smatraju naše sagovornice.
"Nekako mi se čini da se puno nailazi na osudu okoline, pogotovo kada veza već postaje ozbiljna, pa i kada je partner osoba kojoj neće smetati invaliditet. Onda ima raznorazne pritiske okoline, porodice, kako on može biti sa takvom osobom, pa se nameću onda raznorazni potencijalni problemi, upravo ako je veza ozbiljnija, kako će osoba s invaliditetom postati roditelj, kako će biti ravnopravan partner, tako da to često može da bude jedan začarani krug."
Amna, također, objašnjava da postoje mnoge osobe koje nemaju predrasude prema invaliditetu, ali da problem može nastupiti zbog pritiska sredine.
"Kada vi u sebi prelomite kao osoba bez invaliditeta, doći ćete kući pa će vas neko od familije napasti kako ti misliš život živjeti, pa on/ona ne može ovo ili ono. To je sve sistem vrijednosti koji je kod nas duboko ukorijenjen i teško se mijenja."
Svi imamo potrebu za pripadanjem i prihvatanjem
Da se osobe s invaliditetom teže odlučuju na roditeljstvo, stav je i ispitanika u istraživanju koje je 2014. godine proveo Savez udruženja paraplegičara u Crnoj Gori. Kao glavni razlog za takvo stanje navode se socio-ekonomski razlozi, slijede teškoća u pronalaženju partnera, predrasude sredine, nedostatak servisa podrške, nedostatak samopouzdanja, a na kraju liste su razlozi u vezi s invaliditetom – strah od nasljeđivanja invaliditeta i strah za sopstveno zdravlje. Rezultati istraživanja pokazali su da postoje značajne razlike u mogućnosti ostvarivanja roditeljstva između žena i muškaraca s invaliditetom.
"Procijenjeno je da se žene, zbog toga što im je dodijeljena primarna uloga u brizi i podizanju djeteta/djece, teže odlučuju na roditeljstvo. Pored toga, oba pola su većinom procijenila da sredina više osuđuje i manje podržava žene u ostvarenju materinstva, nego muškarce", navodi se u istraživanju iz Crne Gore.
U Bosni i Hercegovini ove godine je objavljena analiza pristupa žena s invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju roditeljstva u sklopu koje su intervjuisane žene govorile o svojim iskustvima trudnoće i porođaja. Jedan od zaključaka je da zbog različitih oblika nepristupačnosti, žene s invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru.
"S druge strane, zbog nedovoljne participacije žena sa invaliditetom u zdravstvenom sistemu i društvu generalno, nepostojanja obaveznih edukacija na ovu temu, i predrasuda, zdravstveno osoblje nije dovoljno obučeno za pružanje usluga ovoj društvenoj kategoriji."
Jedna od autorica analize, magistrica psihologije Jovana Džever, objašnjava da osobe s invaliditetom imaju potrebe kao i osobe iz opće populacije, a mogućnost zadovoljenja tih potreba im je jednako važna. Kada se potrebe bilo koje individue ne zadovolje, dolazi do frustracije što se različitio manifestuje usljed individualnih karakteristika.
"Činjenica je da zastoj na jednom segmentu vodi ka stagnaciji ili nazadovanju u procesu ličnog rasta i razvoja. Ljudi po prirodi imaju duboku potrebu da negdje pripadaju, da ih drugi prihvataju. Imaju potrebu da vole i da budu voljeni. Usljed nedostatka zadovoljenja potrebe za ljubavlju i pripadanjem, javljaju se mnogobrojni problemi", kaže Džever i dodaje da je prisutan i stereotip da osobe s invaliditetom nemaju dovoljno razvijenu svijest o sopstvenoj seksualnosti, te da nisu zainteresovane za uspostavljanje intimnih odnosa.
"Ovakvi stavovi posebno od strane profesionalaca ali i roditelja koji nisu adekvatno edukovani o datom problemu, predstavljaju značajan problem osobama sa umanjenim intelektualnim sposobnostima jer se nizom ponašanja dovodi do potiskivanja seksualnih nagona i ignorisanja seksualnih problema što kao posljedicu ima izražene probleme u ponašaju u pogledu agresije, anksioznosti i napetosti."
Podrška okoline i prihvatanje sebe
Iako su osobe s invaliditetom i dalje izložene brojnim stereotipima okoline u pogledu njihovih seksualnih i reproduktivnih prava, situacija se ipak počela mijenjati, smatraju naše sagovornice. Merima Sorguč vjeruje da su tome doprinijeli aktivisti za prava osoba s invaliditetom, a pozitivnu promjenu je potvrdila i analiza na kojoj je radila psihologinja Džever.
"Informacije do kojih smo došle i nisu baš sjajne ali u odnosu na period od prije nekih desetak godina su itekako ohrabrujuće. U analizi smo između ostalog intervjuisale 15 žena sa invaliditetom koje su se ostvarile kao majke. Sve one su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne i stepen potrebne asistencije je minimalan. Isto tako, skoro pa sve su navele postojanje izražene podrške od strane supružnika i porodice", objašnjava Džever uz napomenu da je riječ o individualnim iskustvima koja se ne mogu generalizovati.
"Ono što je zajedničko jeste da sve žene izražavaju sreću zbog ispunjenja majčinske uloge, ali isto tako nedostatak servisa podrške od strane zajednice", kaže Džever.
Za ostvarivanje u ulozi partnera, supružnika i roditelja, osobe s invaliditetom moraju proći i kroz proces prihvatanja i voljenja sebe.
"Osnažena i svjesna osoba, sa razvijenom realnom i pozitivnom slikom o sebi i svojim sposobnostima, potencijalima i ograničenjima nema prepreka za ostvarenje u bilo kom pomenutom segmentu jer za svaki izazov postoji rješenje", smatra Džever.
Amna i Merima, na osnovu svojih iskustava i poznanstva sa drugim osobama s invaliditetom, vjeruju da invaliditet nije prepreka za ostvarivanje u partnerskim i roditeljskim ulogama.
"Lično znam mnogo žena koje se jesu ostvarile kao majke tako da to govori da apsolutno nije nemoguće, samo jednostavno bi vjerovatno to trebalo biti malo drugačije, trebala bi vjerovatno veća podrška okoline, ali opet, kojoj ženi nije potrebna podrška okoline imala invaliditet ili ne", zaključuje Merima.
