Pitanje o prevenciji femicida postaviti na svakoj pres-konferenciji

Posljednji primjer bosanskohercegovačkog femicida, ubistvo E.M. nakon prijavljenog i procesuiranog prethodnog iskustva nasilja u partnerskom odnosu, donio je novi nivo širenja dezinformacija, odnosno svjesnog obmanjivanja javnosti koje je kreirao advokat odbrane, ne bi li se još jednom doprinosu mračnoj statistici dao šekspirijanski ton, te sve svelo na „nemogućnost“ ljubavi da „ljubav bude“, pa kad već ljubav ne može biti, onda se smrt čini „najboljim“ rješenjem.

Prolazak advokata odbrane pored okupljenih novinara i novinarki, bez komentara i davanja izjave, očigledno je rezervisano samo za filmove. Svakako se ranije mislilo da se brutalna ubistva, bilo da je riječ o femicidu ili nekoj drugoj namjeri, uz nedozvoljeno posjedovanje oružja, isključivo na filmu dešavaju.

Bosanskohercegovačka statistika koja pokazuje da je 40 posto ubistava u BiH rezultat femicida, te mračna 2023. u kojoj se desio femicid uživo, upućuju na loše režiranu stvarnost i izostanak odgovornosti u cijelom njenom lancu. Plasiranje informacija koje to nisu, i odmak od suštinskog problema kojem se treba baviti, obilježio je i femicid čija je žrtva žena koja je prijavljivala nasilje, čiji je bivši partner već osuđivan, te kojem dosje obiluje i drugim prekršajima, pored nasilja nad njom. Obraćala se institucijama u lancu odgovornosti, bila prinuđena da poštuje odluku o dinamici viđanja četverogodišnjeg djeteta sa ocem, izlažući se iznova strahovima i retraumatizaciji koje su ti susreti podrazumijevali.

Obmanjivanje javnog mijenja kao strategija

Dosadašnje dezinformisanje javnosti na primjeru femicida, odnosno plasiranje obmanjujućih informacija radi manipulisanja javnim mnijenjem, nakon izjava advokata Omara Mehmedbašića, doseglo je višu razinu. Iako bi se Mehmedbašićeve izjave mogle smatrati nesmotrenim, i pomisliti da je njihov sadržaj posljedica neznanja, moramo imati na umu njegov višegodišnji angažman advokata po službenoj dužnosti koji je obilato honorarisan iz budžeta, i komunikaciju sa najgorim prestupnicima. Sukladno tomu, advokat Mehmedbašić odlično poznaje ciljnu grupu kojoj se obraća. To je patrijarhalno stanovništvo, čiji su najgori egzemplari već njegovi klijenti. Otuda i potreba da se poziva na ljubav koja je između nasilnika i žrtve postojala, kao i nasilnika prema djetetu, za šta, u oba slučaja, advokat „ima svjedoke“.

Iako su pravo i pravičnost dvije različite kategorije, i u tom kontekstu nemoguće je zamisliti svjedočenje „o ljubavi“ trećih lica, o „ljubavi“ koja je završila femicidom, pred djetetom. „On je samo nju nešto gurnuo. Femicid se digao na jedan drugi nivo“, navodi Mehmedbašić, „potkrepljujući“ svoj iskaz argumentima o 40 zatvorenika u Zenici koji „uopšte nisu kriminalci. Pokazali su neku eksplozivnost u braku“.

„Eksplozivnost“ u braku, koja u većini slučajeva vodi femicidu, za advokata Mehmedbašića nije dovoljan razlog pritvaranja. „Eksplozivnost“ je po njemu, bez sumnje, efemerna pojava, posebno kada „ljubav postoji“, a u koju ne smijemo sumnjati, jer za nju „postoje svjedoci“.

Abolirajući državu od odgovornosti, Mehmedbašič je u duhu mislioca iz prvobitne zajednice zaključio kako je „ljubav nepredvidljiva stvar, kad hoće neko da te ubije, on ćete ubiti“.

Po toj logici, mogli bismo isti zaključak izvesti na primjeru gladi. Zna ljudima, posebno koji imaju problema sa inzulinom, biti jako loše kad su gladni. Pa ne pojedu čovjeka kojeg prvog sretnu na ulici. Glad je sigurno intenzivniji nagon od ljubavi. A kanibalizam definišu pravne i lične norme. Koje u slučajevima femicida očigledno izostaju.

Mehmedbašić je navodio i kajanje, te emotivnu tragediju kako je označio kraj jednog života, života žene koja je preminula samo zato što je žena, još jedne koja je bila žrtva femicida.

Informisanje nakon „eksplozivnosti u braku“

Beskrupulozni predstavnici bilo koje struke, u ovom svijetu proizvoljnog tumačenja demokratije, mogu šta god žele. Ali dužnost medija koji prenose izjave, te ih u rečenom slučaju stavljaju u naslov, trebala bi uključivati odgovornost i selekciju.

Isto vrijeme koje je potrebno da se prenesu Mehmedbašićeve izjave, dovoljno je za slanje upita nadležnom Centru za socijalni rad te MUP-u, odnosno institucijama u lancu odgovornosti koji su po ko zna koji put zakazale. Intenzitet slanja upita koji bi stigli sa adresa različitih redakcija, možda bi uticao na pomak u izostanku svakog oblika odgovornosti institucija pred javnosti. Upite istog sadržaja trebalo bi slati i predstavnicima i predstavnicama vlasti, umjesto neselektivno prenositi njihove izjave koje su kreirane isključivo s namjerom dezavuisanja, odnosno skretanja pažnje sa suštinskih problema i širenju međunacionalne mržnje na čijem talasu plove tri decenije. Ali gotovo istog trajanja je i copy/paste medijski princip, i odsustvo razmišljanja o odgovornosti i činjenju trajne štete onim ženama koje trenutno podnose nasilje u partnerskim ili bračnim odnosima, koje su potencijalne žrtve femicida i koje se možda nikada neće usuditi prijaviti nasilje. Posebno što im većina medijskih objava nedvojbeno ukazuje na to da su žene nakon iskustva nasilja u partnerskom odnosu, žrtve institucionalnog nasilja, a potom i žrtve pritiska javnosti zahvaljujući neodgovornom, dezinformirajućem, kreiranju medijskih sadržaja.

Intima nije od interesa za javnost

Nakon femicida kojem je nazočila Instagram publika, uz komentare i lajkove, o životu Nizame iz Gradačca, mogli smo čitati u nastavcima nakon njene smrti. Prostor ispunjen nerelevantnim informacijama, osim one da je bila žrtva kontinuiranog zlostavljanja, trebao se ispuniti pritiscima medija na institucije koje bi, kad već nisu ranije, barem nakon femicida trebale raditi svoj posao. Posebno ako imamo u vidu je riječ o strašnoj potvrdi izostanka demilitarizacije u balkanskim društvima i normalizacije nasilja koje živimo najmanje tri decenije.

Ni medijska distribucija intimne prepiske posljednje bosanskohercegovačke žrtve femicida ne donosi nikakvu korist. Nisu nam potrebni „dokazi“ da je bila žrtva kontinuiranog nasilja koje nije prestalo ni po okončanju zajedničkog života, jer bismo svakako trebali znati da je femicid završi oblik nasilja o kojem je uvijek neko znao, da li ljudi iz okruženja žrtve ili institucije. Nekada i jedni i drugi. Posebno što u ovom slučaju imamo čovjeka koji je već pravno procesuiran, te nam njena prepiska sa bliskim osobama ne treba biti „dodatni“ dokaz. Baveći se životom i bližnjim žrtava, iznoseći u javnost ono što javnosti nije bilo namijenjeno, umanjujemo dostojanstvo žrtve, te nanosimo bol i izazivamo retraumatizaciju njenih bližnjih.

Empatija u doba viralnog

Monstruozno ubistvo Nizame, zlodjelo pred publikom, s razlogom je potreslo javnost, i izazvalo burne reakcije. Ali se opet uspjelo, što bi se narodski reklo, promašiti nogomet. Srdžba, koja je trebala biti adresirana onima u lancu odgovornosti, prelila se i na one najmanje odgovorne. Ali je zanimljivo da nas mnogo više potresa ubistvo uživo izvedeno od onoga koje to nije. U čemu je razlika između ljetošnjeg i aktuelnog femicida, osim u prisustvu i izostanku kamere? Imamo čak i nazočnost djece u oba slučaja. Zbog čega smo se tako gorljivo zalagali i zalagale za prestanak ukupnog bh. života zbog smrti uživo, i ne činimo to isto kada smrt nije viralna? Ako od ove civilizacije nešto ostane, jedna od ključnih tema za sociološke studije biće odnos čovjeka prema stvarnosti kada ona uključuje prezentaciju na društvenim mrežama, i kada ta prezentacija izostane. Da li je naša mjera stvarnosti sadržana u emotikonima koje nam aplikacije nude, ili je ponešto, van „tužića“, među nama, od ljudskosti ostalo?

Držanje mikrofona i ostale profesionalne nebitnosti

Od famoznog Aprilskog paketa, kada se trebao neki red u haos od ove države uvesti, ustanovljeno je pravilo da novinari i novinarke stoje i čekaju. Izjave. Nekada i satima. Najčešće na neprimjerenim temperaturama. Jer znaju, da će, ako odustanu ili pokažu revolt koji bi se u civilizovanom svijetu tumačio kao stav, biti kažnjeni i kažnjene ostankom jednog novinara ili novinarke, kao u školi, kada učenik ili učenica prijavi nastavniku sve izostale

Umjesto odnjegovane discipline čekanja, bilo bi dobro uvesti novu praksu koja podrazumijeva da se na svakom događaju, bilo koje prirode, a koji uključuje predstavnike i predstavnice političkog života Bosne i Hercegovine, postaviti pitanje o prevenciji nasilja nad ženama i adekvatnim kaznama za počinioce femicida. Konkretno, Dodik sazove pres-konferenciju na kojoj obznanjuje imaginarno odcjepljenje od Bosne i Hercegovine, a svi prisutni novinari i novinarke postave pitanje o prevenciji nasilja nad ženama. Ili Šestorka organizuje neki slet s akcentom na postavljanje vertikalne saobraćajne signalizacije, a opet medijska sila, postavi isto pitanje. Možemo pokušati. Na osnovu zakona akcije i reakcije, nešto možemo očekivati. Prepisivanjem se, do rezultata, ne može doći.

Može i treba bolje

Da može i mora drugačije, pokazuje nam angažman Novinarki protiv nasilja, što je istovremeno pokazatelj da novinarstvo nije samo beživotno držanje mikrofona ili diktafona, jer to mogu i dobro obučeni psi, što vam dobri profesori na početku učenja o novinarstvu kažu.

Nakon posljednjeg bosanskohercegovačkog femicida grupa novinara i novinarki poslala je pismo javnosti i struci u kojem se apeluje na profesionalno izvještavanje u slučajevima femicida i poštovanje postulata struke.

Iako novinarska profesija nije sačinjena od nuklearnih fizičara i fizičarki, svako je barem neku školu, do dolaska u redakciju, završio i završila. U svakoj od njih, bilo je neuporedivo težih lekcija, koje su i najinteligentniji i najinteligentije učili i učile napamet. Fascinantno je da ovako jednostavne smjernice nije moguće poštovati u mainstream medijima i da su za profesionalno izvještavanje „zaduženi“ samo profilirani, uglavnom neprofitabilni mediji, dok drugi mjesečare, u želji za klikom. Za neupućene, Mjesečar je nadimak advokata optuženog za posljednji femicid, čovjeka kojem je advokatskoj prethodila muzička karijera. U slučaju njegovog transfera, niti je pravosuđe dobilo, niti muzika izgubila.

Tekst autorice Kristine Ljevak Bajramović preuzet sa Media.ba.