Kuća putujuća: Velika Kladuša

Zadnjih nekoliko mjeseci migranti i migrantkinje koji idu dalje ka Evropskoj uniji borave u Velikoj Kladuši, svakodnevno pokušavajući da idu dalje. Iako se šačica volonterki i volontera trudi da im obezbijedi šatore ili ih improvizuje, ljudi nemaju osnovne životne potrepštine. 

 

"Ne sjećam se kada sam spavao u normalnom krevetu. Zaboravio sam taj osjećaj", riječi su Alija koji je već nekoliko puta pokušao da ide dalje, ali su ga svaki put vratili u Kladušu. "Prošli put sam stigao do Slovenije. I kada sam pomislio da je to to, slobodan sam – uhvatili su me i vratili nazad."

 

Volonterke i volonteri u Velikoj Kladuši rade sve što mogu da bi ovim ljudima olakšali bar malo i obezbijedili im iole prihvatljive uslove za život. Pored stare klaonice u Velikoj Kladuši improvizirali su im tuševe gdje mogu doći i istuširati se, te oprati i osušiti odjeću. Odjeća se pere hladnom vodom, ali su zadovoljni da je i to moguće. Svako se brine o svojoj garderobi. Jedan mladić mi kaže da dolazi iz siromašne porodice iz Afganistana. Odjeća koju je ovdje dobio je puno bolja od one koju je imao. Želi da je zadrži tokom cijelog putovanja.

 

"Sve je improvizirano, snalazimo se kako znamo. Evo ja trenutno pokušavam da 'spasim' farmerke jednom migrantu", riječi su Petre, volonterke iz Austrije. "Ovdje je teško svima, ali je najteže porodicama. Muškarci koji putuju sami ne brinu za djecu, a porodice baš pate."

 

Porodice žive na livadi, uglavnom u šatorima koje su im obezbijedili ljudi iz Velike Kladuše. Hoda, majka osmomjesečne Silvije kaže: "Najteže nam je za kupanje i za odlazak u toalet. A to su svakodnevne potrebe. Teško nam je, ali ne gubimo nadu. Tuširanje je hladnom vodom iz šlaufa. Živimo u šatoru, ali imamo dovoljno hrane. Nemamo puno ličnih stvari, najvažnije nam je da nosimo stvari za bebu."

 

Dosta njih spava i pod vedrim nebom, uglavnom oni koji tek dođu. Volonteri i volonterke im trenutno grade šatore, a do tada se snalaze kako znaju. Dugo putuju pješke, pa uglavnom budu jako umorni i potrebno im je mjesto za odmor, što je u ovakvim uslovima jako teško.

 

Hrana se distribuira u improvizirani kamp svaki dan, a SOS kuhinja iz Velike Kladuše svakodnevno obezbijedi i do 600 obroka za ove ljude. Kuhaju ono što im se donira, i već puna četiri mjeseca Asim, Refik i Halil rade volonterski, bez ijednog slobodnog dana. 

 

"Dok god možemo, mi ćemo da kuhamo i niko neće ostati gladan", poruka je tima SOS Ljuta Krajina. U pomoć im dolaze i rodbina i prijatelji, kao i volonterke i volonteri. Kuhinja radi svaki dan.

 

Dane uglavnom provode družeći se, a u stalnom su kontaktu sa svojim porodicama i prijateljima, tako da im je jako važno da im je baterija na mobitelu puna i da imaju pristup internetu. Mali kafić koji se nalazi blizu SOS kuhinje im omogućava besplatan wi-fi, tako da ih je većina tu, ukoliko nisu u kampu.

 

"Meni nikada nije dosadno s ovim ljudima. Maloprije su rekli, ali ja ću to još jednom da ponovim, ljudi su ovdje dobri, predobri prema nama. Imate divnu zemlju, kulturu, planine, rijeke… vjerujte da znam jer sam je prošao pješke. Čuvajte je, ja idem dalje."