Hidžab kao stvar izbora

Nije ni svojevremeno sunčanje i  jutarnja fiskultura kraj prozora nage sutkinje Vrhovnog suda Federacije BiH pa potom njeno vraćanje na posao nakon odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća izazvalo toliko pažnje bosanskohercegovačke javnosti koliko je odluka istog tijela (VSTV-a) o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama. Zbog činjenice da je hidžab mnogo vidljivije obilježje od krstića na zlatnom lančiću, polemike su se svele na nivo - za i protiv hidžaba. Potom su prešle u međunacionalni i međuvjerski verbalni sukob do usijanja tastatura.

 

Predsjednik VSTV-a BiH Milan Tegeltija naveo je da nije riječ o odluci o zabrani hidžaba, nego da se radi o stavu VSTV-a koji se odnosi na sva vjerska obilježja, odnosno dopisu koji je Vijeće na zahtjev sudova i tužilaštva u BiH proslijedilo kao smjernicu za provođenje zakonskih ovlaštenja proisteklih iz Zakona o sudovima u FBiH, Zakona o sudovima u RS-u i Zakona o sudovima Brčko Distrikta BiH, a čijim odredbama je zabranjeno ispoljavanje vjerske, nacionalne i političke pripadnosti, te isticanje takvih obilježja u sudovima spomenutih nivoa, prenosi agencija Fena.

 

Uz činjenicu da je hidžab najočiglednije vjersko obilježje, u cijeloj priči najčešće zaboravimo da ga nose isključivo žene. Da, dolazimo do "omraženog" rodnog pitanja i opasnosti da ćemo se za jednom izborena prava ponovo morati boriti.

 

"Zabrana nošenja hidžaba u jednoj instituciji je opasna iz brojnih socioloških, ljudskopravaških ili psiholoških razloga. Ipak, za mene su najvažnija dva politička razloga koja otvaraju Pandorinu kutiju. Prvi je vezan za rodno pitanje i institucionalnu diskriminaciju žena koje nose hidžab. Može se relativizirati odluka VSTV-a i objašnjavati da se ona odnosi na sve, ali jasno je da ona direktno žene sa hidžabom stavlja u ponižavajuć, nepovoljan i neravnopravan položaj – trenutno u jednoj instituciji, ali ko zna koja je instutucija ili koja grupa osoba sljedeća. Drugi razlog, zbog čega je ova odluka opasna, i koji je zapravo tijesno povezan sa prvim, tiče se postepenog ograničavanja i ukidanja kolektivnih prava žena. Osvojena ili dobijena prava se ne smiju ukidati, jer to priziva strah i neizvijesnost, i vodi u nedemokratske sisteme", kaže Jasmina Čaušević, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.

 

 

"Jedan od stupova liberalizma, kojem navodno težimo, jest pravo pojedinke/ca na slobodne izbore kulturoloških-ideoloških svjetonazora, pa samim tim i obilježja. Premda se vodi debata, naročito u dominaciji etno-religijskih vs. republikanskih narativa, da li ova sloboda uključuje i kolektivna prava, koja bi onda mogla potirati prava pojedinaca/ki, moje je mišljenje da tu uistinu ne postoji logičko proturječje, i da je ta debata ideološki isforsirana, da bi se ostvarivali drugi politički, a posebice ekonomski interesi. Dakle, ako je na osobi da slobodno odluči o ideologiji/obilježjima koje će nositi, onda je ona striktno logički, koherentno liberalnim idejama, slobodna da odluči i oblik te kolektivne (ne)slobode", smatra Nebojša Šavija, doktor antropologije.

 

"S druge strane, potpuno je tačno, da u konkretnom kontekstu, ova odluka zapravo samo i temeljno krši prava žena, jer samo one ne mogu 'prikriti' obilježja a da u suštini ne naruše svoje uvjerenje. Konačno, u tom logičkom nizu, ta diskriminacija postaje još i ciljanija, jer pogađa samo određenu skupinu žena - one kojima uvjerenja nalažu specifičan način odijevanja, u konkretnom slučaju muslimanke, odnosno i one žene koje bi iz bilo kojih razloga odlučile postati muslimankama. Cinik bi pitao a šta je sa muškarcem koji bi se tako želio obući... Ili ići dalje, kako onda u Oružanim snagama BiH - isto državna institucija) mogu djelovati sveštena lica (vjerujem svi muškarci), koja otvoreno nose vjerska obilježja“, nastavlja Šavija.

 

"No, s onu stranu ovih osjetljivih kulturoloških pitanja i nijansi, dvije stvari su očite: globalna ekonomska i politička kriza, koja pokušava kanalizirati probleme kroz antiimigrantsku i antiislamsku histeriju i paranoju, kojima se mi onako iz prikrajka, kao mali satelitčići pokušavamo dodvoriti, i tako kanalizirati svoje probleme o kojima gotovo ništa i ne znamo."

 

Osim što odluka VSTV-a u sebi ima elemente mizogine prirode, ona takođe sadrži barem četiri od deset strategija manipulacije koje definiše Noam Čomski. Prva je preusmjeravanje pažnje. Baveći se hidžabom i isticanjem sekularnosti između ostalog i zbog činjenice da iz nekih drugih razloga ne možemo lako da se nosimo sa prelaskom iz jednog u drugi oblik društvenog uređenja, mi se ne stižemo baviti radom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine niti drugih institucija; a i u ovoj, kao i u nekim drugim odlukama, imamo situaciju u kojoj nekolicina muškaraca odlučuje o pravima žena.

 

"Dok se polako sliježe prašina oko odluke VSTV-a o zabrani nošenja hidžaba, ne preostaje nam mnogo nego da konstatujemo da je stepen patrijarhata u našem društvu na zabrinjavajuće visokom nivou. Odluka kojom će se dijelu religioznih žena ograničiti participacija u javnom prostoru prvenstveno je mizogine prirode. Uporište za ovu tvrdnju nalazim u činjenici da se položaj religioznog muškarca ne dovodi u pitanje. Žene su te koje su se morale boriti da dođu na mjesta koja prirodno pripadaju muškarcima i zato ih je prirodno odatle i odstraniti ukoliko se nisu asimilirale u zadovoljavajućoj mjeri", objašnjava Leila Šeper, aktivistica i feministkinja.

 

"Karakterisanje pomenute odluke kao nebitne ili uslovljavanje pokrivenih žena koje je uslijedilo u jednom patrijarhalnom društvu nije slučajno, kao što nije slučajno ni da se linija fronta otvorila na teritoriji ženskog tijela. Podsjećam i na vječnu raspravu po pitanju abortusa o kojem se priča baš kao da neko abortira samo da bi nam napakostio! Iza pera muškaraca najčešće ostaju tekstovi koji ne vode dovoljno brige o kompleksnosti takvih problema i težini odluka donesenih tom prilikom. Branjenje mizoginih stavova pod krinkom opresije kakvu trpe pokrivene žene unutar svojih religijskih zajednica, ustvari samo nas podsjeća kakvo je mišljenje patrijarhata o autonomiji žene i njene sposobnosti da samostalno donosi odluke", dodaje Šeper.

 

 

Tamo gdje je religija izjednačena sa nacijom, a nacionalno pitanje pozicionirano kao najznačajnije i podrazumijeva trajni izvor sukoba ili barem polemika, teško je samo formalno vjersko obilježje izdvojiti kao ono koje govori o percepciji naše vjerske ili nacionalne pripadnosti.

 

"Hidžab jest vjersko obilježje i s te strane nije upitno da se, uz druga vjerska obilježja, i na njega stavi zabrana u institucijama jedne sekularne države, kad su uposlenici tih institucija u pitanju, naravno. Međutim, bosanski kontekst je specifičan i mi sekularizaciju nećemo postići zabranom hidžaba. Svaka zabrana te vrste je kontraproduktivna. Naime, u Bosni je i ime vjersko obilježje. Nema toga ko se ne bi usudio da vam procjenjuje nacionalnost kad bismo ga upitali šta vi mislite šta je Kristina po nacionalnosti? Hoćemo li onda i imena zabraniti? Dakle, u svakom segmentu naše društvo i pojedinci u njemu su premreženi religijskim i mislim da tek kad dođemo na nivo svijesti da ljude nacionalno i vjerski ne određujemo dok se oni sami ne odrede, onda možemo pričati o zabranama vjerskih obilježja u vjerskim institucijama. Dotad, svaka zabrana hidžaba neće biti korak ka sekularizaciji već napad na identitet žene muslimanke. Ma kako namjere onoga koji zabranjuje bile iskrene, što u slučaju VSTV-a sumnjam, to će biti tako tumačeno i koristit će samo za širenje mađunacionalnih i međureligijskih tenzija", rekao nam je Amer Tikveša, magistar rodnih studija.

 

"Uvijek razlikujem strukturalno nasilje, to je ono kad društvo uvjeri ženu da je gluplja, stidljivija,da nema prava, kome će ona pričati slično, i u to mi ide religija i religijsko nasilje, pokrivanje, posebne dužnosti za žene i čitav diskurs mi moramo ženi objasniti. Druga stvar je individualno nasilje, tipa kad hoćeš ti da se pokriješ jer vjeruješ  da je to tvoj način bivanja ženom unutar konteksta islama. Nikada ne bih volio da neko vrši individualno nasilje u ime bilo čega, pa čak i sekularizma, a individualnom oslobođenju uvijek prethodi strukturalno, mentalno. Pogledajte koliko vremena treba da žene dođu od zakonske mogućnosti da mogu raditi sve poslove koje rade i muškarci, do realne izvedivosti toga, o jednakoj plati da ne govorim", kaže Damir Imamović, umjetnik sevdaha. 

 

"Tako da bih ja lično u slučaju ove odluke volio znati šta je njih nagnalo na odluku? Ne mogu da vjerujem da bi neko bio tako plitak sekularista da zabrani pokrivenoj advokatici ulaz u sud. Meni to nisu uopšte međusobno isključivi stavovi. To da vjerujem da žene ne bi trebale da se pokrivaju, da su religijski propisi gluposti bazirane na predmodernim predrasudama, neznanju, strahovima, mizoginiji i sl. a da istovremeno mislim da se ne smije zabranjivati bilo kakvo nošenje vjerskih simbola propisanih određenom religijom pa čak ni u sekularnim institucijama", zaključuje Imamović.

 

Percepcija hidžaba kao nečega nametnutog ženi i stavljanje njegovog nošenja u kontekst nefeminističkog čina jedan je u nizu pogrešnih načina interpretacije cijelog problema. Demonstrirati vlastitu superiornost dovodeći u pitanje slobodne izbore drugih nije najsretnije izabrani okvir.

 

Izbor na koji način će naše tijelo biti pokriveno ili otkriveno, odnosno kako će u javnosti biti prezentirano, i dalje je stvar izbora i ako je izbor pokrivanje, on se i dalje ne kosi sa feminističkim principima. Šta je sa obnaženom sutkinjom, reći će neistomišljenici/e. Da, i to je izbor, ali literatura sugeriše da je iz oblasti egzibicionizma.