Hercegovke sve češće prihvataju očevo nasljedstvo

Očekivanja sredine i običajno pravo nametnuli su Hercegovkama moralni imperativ da se očevog nasljedstva, na koje imaju pravo, odreknu u korist braće. Ova praksa se prenosila sa generacije na generaciju. Nije tu bilo ni prinude, ni nagovaranja onih u čiju korist su se žene odricale imovine, nije bilo ni sopstvenog propitivanja te odluke, svjedoči Kosa Lečić. Ona se svog dijela porodičnog nasljedstva odrekla u korist brata, a isto su učinile i njene tri sestre. Ni danas ne sumnja da je ispravno postupila.

 

"Niti sam išta željela niti mi je bilo potrebno. Ko je udajom zbrinut, ima svoju porodicu, ima gdje i od čega da živi, ne bi trebalo da se polakomi i da gleda da uzme dio i bratove kuće i imanja. Nikada to ne bih učinila", kaže Кosa.

 

Kosina priča je priča većine Hercegovki 20. vijeka. No, ovi razlozi na početku trećeg milenijuma ozbiljno se preispituju ili odbacuju. Anja Daković je mlada i obrazovana žena. Udata je i ima brata i sestru. Njen stav o nasljeđivanju imovine je drugačiji.

 

"Činjenica je da je ranije u Hercegovini praksa bila da se sestre odriču imovine u korist braće. Ipak u zadnje vrijeme stvari su se promijenile. Mislim da ću ja prihvatiti imovinu. Nas je troje u familiji i ja bih prihvatila svoj dio. Važno je da žena ima svoju imovinu. Sutra kad se uda ima pravo na imovinu stečenu u braku, ali ukoliko dođe do razvoda a nema zajednički stečene imovine, bolje je da ima nešto svoje da ne bi bila na ulici. Posebno je to važno ako je nezaposlena", pojašnjava Anja svoje razloge. 

 

Anja nije usamljen primjer. Sve više mladih žena razmišlja kao ona. U Republici Srpskoj od 1. februara 2017. godine ostavinske postupke, osim u izuzetnim slučajevima, vode notari. U Notarskoj komori Republike Srpske su nam rekli da nemaju evidenciju u koliko slučajeva su žene prihvatile nasljedstvo od roditelja, ali ističu da je taj broj u porastu. Da je sve veći broj Hercegovki koje prihvataju imovinu iz svog dugogodišnjeg iskustva svjedoči i trebinjski advokat Predrag Ivanković.

 

"Iako se u Hercegovini dugo praktikovalo običajno pravo koje nalaže da se poslije smrti ostavioca, ženska djeca odriču imovine u korist braće u zadnje vrijeme Hercegovke dosta često uzimaju imovinu. Takva praksa je ranije bila u Srbiji. Mislim da se to njihovo običajno pravo polako pretače i kod nas, ovdje u Hercegovini. Imamo dosta nasljednika koji žive u Srbiji i vjerovatno poučeni tim iskustvom polako mijenjaju situaciju i ovdje", objašnjava Ivanković. 

 

 

U vremenu kada se od imanja - i privređivalo i živjelo, a kada su ženske prinove u porodici smatrane tek privremenim članovima i "tuđom srećom" – odluka poput Kosine prosto se podrazmijevala. Prema mišljenju sociologa Ivana Šijakovića upravo promjena društvenih okolnosti glavni je razlog odbacivanja patrijarhalnih obrazaca ponašanja po kojima su se žene odricale imovine na koju po zakonu imaju pravo.

 

"Polako prolazi dominacija patrijarhalnog društva, koja je bila karakteristična za agrarni period, gde se živelo od zemljišnog poseda i gde su muškarci nasleđivali imanja, kako bi se očuvalo ognjište. Danas je vrlo malo takvih 'čistih' poljoprivrednih porodica. Uglavnom ljudi žive u gradu a nasleđuju imanja na selu. U urbanim sredinama muškarci nemaju prednost u nasleđivanju imovine (stanovi, kuća, lokali) jer je ona promenljiva, podložna starenju i propadanju", objašnjava Šijaković.

 

Prema njegovom mišljenju danas se drugačije gleda na djecu - muška djeca nemaju nikakav ekskluzivitet, niti posebna, dodatna prava u odnosu na žensku djecu. Ženska djeca više "ne nose obavezan miraz” prilikom udaje, tako da nema dodatnih troškova, koji bi zahtijevali odricanje prava od nasljeđivanja.

 

"Sazreva svest kod roditelja da su deca ravnopravna, bez obzira na pol i da treba da imaju jednaka prava u nasleđivanju. Na selima su se u ranijem periodu ženska deca doživljavala kao neko ko će 'otići u tuđu kuću', pa nema pravo da nosi imovinu (deo imanja)", objašnjava Šijaković, dodajući da je ova pojava jednim dijelom i rezultat emancipacije žena.

 

 

Odricanje od nasljedstva čini žene ekonomski ranjivijim i zavisnim kažu u Ženskom centru Trebinje. U porodicama sa narušenim odnosima žena koja ne posjeduje imovinu je u naročito teškom položaju.

 

"Posebno ističem taj problem za žene koje trpe nasilje u porodici. One su u posebno teškoj situaciji jer ih ekonomska zavisnost tjera da ostanu u nasilnim zajednicama, nemaju gdje da se vrate. Nije rijedak slučaj da imate braću koji žive izuzetno dobro i raspolažu velikom imovinom i sestru koja nema ništa", ističe Ljiljana Čičković, direktorica Ženskog centra Trebinje.

 

Čičković je svjesna da do potpunog odbacivanja obrazaca ponašanja koji su se prenosili sa generacije na generaciju neće doći brzo ni lako, ipak, svaki napredak raduje. 

 

"Mislim da dolazi do promjena. Ono što ja uočavam jeste promjena stavova mladih roditelja koji imaju djecu i muškog i ženskog pola. Oni razmišljaju u pravcu da i kćerku kao i sina imaju u vidu prilikom nasljeđivanja", ističe Čičković.

 

Čak i kad su sređeni porodični odnosi, posjedovanje imovine ženi daje mnogo više mogućnosti za potvrđivanje u društvu, saglasan je i sociolog Ivan Šijaković.

 

"To je vrlo značajno, kako za njenu ekonomsku, tako i na psihološku stabilnost. Nedostatak početne imovine dovodi žene u zavistan položaj od muža i porodice u koju dospeva udajom. Posedovanje imovine daje dodatnu sigurnost ženama u njihovim postupcima i ponašanju ali i  otvara mogućnost da započnu neki vlastiti biznis ili dobiju rentu od imovine. Mnogo više se u najbližem okruženju cene one žene koje poseduju ličnu imovinu", poručuje Šijaković.

 

 

Odustajanje od patrijarhalnog obrasca po kome su muškarci nasljednici i vlasnici imovine vodi i do promjene u katastrima. Ipak, iako broj žena vlasnica nekretnina polako raste, podaci iz javnih evidencija o nepokretnostima, koje vodi Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, pokazuju da je imovina i dalje većinom uknjižena na ime supruga, partnera ili brata.

 

"Prema podacima kojima raspolaže RUGIPP, u javne evidencije na području Republike Srpske upisano je 32,2 odsto žena kao vlasnica nepokretnosti, te se bilježi porast broja registrovanih žena vlasnica nepokretnosti u odnosu na podatke iz 2017. godinu, kad ih je bilo registrovano oko 29,6 odsto", stoji u odgovoru ove institucije na naš upit.

 

Statistika upućuje i da se ovaj procenat razlikuje u zavisnosti od toga da li je riječ o ruralnim ili urbanim cjelinama. U ruralnim područjima procenat žena vlasnica nepokretnosti se kreće oko 30,6 odsto dok u urbanim područjima Republike Srpske iznosi oko 34,5 odsto. Ovi podaci koji se odnose na Republiku Srpsku manje-više odgovaraju stanju na terenu i u Trebinju, gdje je, takođe, uočljiva razlika između procenta žena vlasnica nepokretnosti u samom gradu i katasterskim opštinama koje obuhvataju seoska područja.

 

"Što se tiče broja upisanih žena kao nosilaca prava svojine na području grada Trebinja, podaci za šest izloženih katastarskih opštinu pokazuju brojku od 30,06 odsto, dok za područje grada Trebinja, prema podacima katastra zemljišta taj podatak iznosi 41,1 odsto", ističu u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, uz napomenu da će se stvarni podaci na nivou političke opštine znati po okončanju postupka izlaganja, odnosno po uspostavljanju katastra nepokretnosti kao jedinstvene evidencije nepokretnosti.

 

Neupisivanje žena kao nosilaca prava svojine za posljedicu ima njihovu ekonomsku zavisnost, tešku borbu za dokazivanjem prava na imovinu, otežan pristup kreditnim sredstvima i neostvaivanje brojnih drugih mogućnosi, kažu u RUGIPP, i napominju da putem raznih radionica, edukacija i okruglih stolova rade na podizanju svijesti o značaju rodnoravnopravnog upisa nosilaca prava na svojinu.

 

Odbacivanje tradicionalnih obrazaca ponašanja, pogotovo u malim sredinama gdje je važno šta će drugi reći, je dugotrajan proces. Prihvatanjem imovine Anja Daković će tek neznatno popraviti statistiku kad je riječ o ženama vlasnicama imovine. Ipak, činjenica da je za donošenje ovakve odluke, a pogotovo njeno javno saopštavanje, u Hercegovini i dalje potrebna bar trunka hrabrosti, govori da je njen stvarni doprinos ovom procesu mnogo veći.