Dobrodošli u "Džunglu": Pogled s onu stranu haosa u Calaisu

Tek nekoliko sati po našem prvom dolasku u kamp za migrante u Calaisu, udobno smo se smjestili u trpezariji/spavaćoj sobi u kamp-prikolici jedne kurdske porodice, uz večeru i ogromno gostoprimstvo koje su uspjeli donijeti sa sobom s mučnog putovanja iz Iraka.

 

Prostor je bio previše skučen za sedmero odraslih i dvoje djece, od kojih je jedno bilo jednomjesečna beba, najmlađi stanovnik kampa. No ipak, lomili smo kruh zajedno u toploj atmosferi dobrodošlice, komunicirajući pabircima raznih jezika.

 

Ovo možda izgleda kao otrcan početak priče o kampu poznatom po nasilju i prenapučenosti, ali u naredne dvije sedmice pokazat će se da ta večer nije bila nikakav izuzetak. U kampu se svakodnevno mogu vidjeti činovi dobrote, gostoljubivosti, hrabrosti i solidarnosti, te obilje kolektivne akcije. Kao i u brojnim zemljama koje su stanovnici kampa, njih preko 10.000, napustili, guste mreže međusobne podrške zadovoljavaju potrebe koje država nije mogla.

 

Oko kampa je niklo preko 70 različitih restorana i malih prodavnica u kojima se odvija puno više od trgovine. One praktički zadovoljavaju potrebe kampa koje humanitarne organizacije ne mogu ili ne žele zadovoljiti, što nabavljajući hranu, odjeću i SIM kartice za razgovore s porodicom u inostranstvu, što putem neformalnih interventnih mreža za izlaženje nakraj s policijskim racijama.

 

One služe kao zajednica informacijskih čvorišta i tvore rudimentarnu komunikacijsku mrežu putem koje se poruke mogu velikom brzinom širiti po kampu. Također predstavljaju društvene prostore u kojima bujaju veze među ljudima, prave se planovi, dijele se informacije, a ljudi se tu često i opuštaju gledajući neki indijski film uz šolju chai čaja.

 

Prodavnice su samo jedan od načina da se ljudi okupe kako bi učinili život u improviziranom selu podnošljivijim. Međutim, većina narativa koji iziđu iz kampa mješavina su horora i tragedije. Mada su neki istiniti, mnogi se koriste za senzacionalističke tabloidske tirade kojima se potpiruje strah od "rojeva migranata", ali i za dobronamjernu, no ipak izrabljivačku "pornografiju bijede" o djeci bez pratnje, prljavim prostorijama ili bolnim putovanjima do Calaisa.

 

Nije mi namjera poricati stvarnost na kojoj su te priče zasnovane; teško da ćete naći ikog među stanovnicima kampa ko neće potvrditi da su nasilje i strah dio svakodnevnog života u najvećem kampu za migrante u Francuskoj. Ali ako ispričamo samo te priče, a ne i one manje senzacionalističke, nanijet ćemo štetu onima koji su učinili da kamp bude puno više od zbira bezbrojnih tabloidskih naslova.

 

Ako ga pogledamo kroz neku drugu prizmu, kamp u Calaisu je živahan gradić s vlastitom privredom i multikulturalizmom kakav se rijetko viđa izvan velikih gradova. Snažni elementi zajednice tu su se ukorijenili usprkos tome što je stanovništvo "u prolazu", usprkos komplikacijama usljed rasprostranjenog post-traumatskog stresa, te stalnom nasilju u režiji francuske države. Mada je teško prikazati nijansiranost i kompleksnost svakodnevnih događaja u kampu, evo nekoliko obrazaca koje sam uočio za dvije sedmice koliko sam proveo tamo. Oni potcrtavaju neke od kolektivnih praksi pomoću kojih se zajednica drži na okupu, unatoč mnoštvu sila koje ju nastoje razbiti.

 

 

Često čujemo da potrebe pokreću konkurenciju. To je jedan od mitova postanka kapitalizma. Međutim, u praksi se često dešava obratno: u trenucima kad se nađemo u stanju potrebe, mi uspostavljamo nove vrste suradnje i uzajamnosti.

 

Za te dvije sedmice u Calaisu, potrošio sam vrlo malo novaca na hranu i piće. A kada sam kupovao, bilo je to po pristupačnim cijenama, i često u količinama za najmanje šest ljudi. Svakog dana neko bi me pozvao na šolju čaja, ako ne i obrok. Velike dobrotvorne kuhinje sigurno daju značajan dio hrane, ali one same će prve priznati da mogu zadovoljiti samo dio svakodnevne potražnje. U nastojanju da premoste manjak, restorani – koji operiraju kao firme, ali ukorijenjene u zajednici – često daju besplatnu hranu onima koji ju ne mogu priuštiti ili koji nisu uspjeli doći na red u dobrotvornoj kuhinji.

 

Ne dijeli se samo hrana. Princip dijeljenja odnosi se i na alat, pokrivače, šatore i skloništa. Oni koji nemaju novaca često se mogu besplatno istuširati u nekoj od brijačnica u kampu. Ako nečiji sustanar u šatoru uspije doći do Engleske, neko drugi dobije poziv da popuni upražnjeno mjesto. Ako neko ima lopatu ili grablje, to se bez pogovora posuđuje drugima koji prave temelje novog skloništa.

 

Kapitalizam počiva na socijaldarvinističkoj tezi da rastemo i evoluiramo kroz konkurenciju, no kamp u Calaisu priča znatno drukčiju priču. Tu gdje se opstanak ne može uzimati zdravo za gotovo, život stalno fluktuirajuće populacije od gotovo 10.000 ljudi omogućen je prije svega kroz međusobnu pomoć, dijeljenje i suradnju.

 

 

Dijeljenje i suradnja u kampu ne vrte se samo oko hrane i fizičkih resursa. Proveo sam sedam dana radeći na proširivanju zajedničkog prostora u kampu, u kojem je potražnja očito postala prevelika za dostupnu kvadraturu.

 

Nakon što je u martu francuska policija srušila južni dio logora, država je uvela zabranu gradnje, zbog čega je teško doći do materijala bez neformalne podrške. Projekat proširenja zajedničke prostorije trajao je nekoliko dana, ali za to vrijeme zadobio je podršku nekolicine relativnih neznanaca.

 

Ta podrška nekad bi se odnosila na pomoć oko alata ili pronalaženja građevinskog materijala, ali je često podrazumijevala savjete iskusnijih majstora vezano za temelje, prozore ili izolaciju, ili se radilo o aktivnoj podršci u vidu bušenja, potrage za drvetom, ili pilanja greda na odgovarajuću dužinu. Nikad se ne razgovara o novčanoj naknadi; vlada prešutno razumijevanje da će logorska karma nagraditi trud. U tom duhu, rado sam se odazivao molbama za pomoć pri gradnji radnje ili skloništa. Jasno je bilo da se to tako radi.

 

Prema najnovijim podacima neprofitnih organizacija koje rade u Calaisu, svakoga dana u kamp stiže u prosjeku 70 novih migranata. To je nemjerljivo više od broja onih kojima pođe za rukom doći do Britanije, ili koji odluče da se sami deportiraju ili potraže neku drugu europsku zemlju u kojoj bi se naselili, tako da prirast stanovništva predstavlja ogroman izazov na sve skučenijem prostoru koji je francuska država alocirala za kamp. Mnogi od izazova zaobiđu se putem procesa prihvata koji omogućuju zajednice etablirane u kampu.

 

Stigla je nova porodica iz Sudana. Ko poznaje nekog iz sudanske zajednice da im pomogne da ih smjesti i nahrani?

 

Paštun iz Afganistana luta uokolo, izgleda malo izgubljeno. Ko govori paštunski? Možemo li mu pomoći da pronađe nekog kog poznaje?

 

Stiglo je jedno dijete iz Sirije koje traži svog strica. Može li ju neko primiti u šator ili sklonište u kojem se govori arapski, dok joj ne nađemo strica?

 

Iako neke od humanitarnih organizacija preuzimaju na sebe određene aspekte ove uloge, teško je zamisliti da bi kamp u Calaisu funkcionirao bez tog improviziranog sistema kolektivne integracije. S obzirom na to da veliki broj novih stanovnika na putu do kampa doživi nasilje i traumu, bez tople dobrodošlice i inicijalne pomoći u osnovnim potrepštinama sukoba bi vjerovatno bilo puno više. Relativni nedostatak procesa ove vrste na mjestima na kojima se novi migranti često nađu (bilo igrom slučaja, bilo tako što ih država smjesti u neki zabačeni gradić), od naseljavanja može napraviti turbulentno iskustvo. Neformalni sistemi razvijeni u kampu nastoje se time pozabaviti.

 

 

Čini se da francuska država prepoznaje značaj tih kolektivnih procesa i struktura za održanje kampa. Usljed toga, restorani i mala poduzeća našla su se na meti policijskih racija, pod izgovorom da ne plaćaju dovoljno poreza, ili da ne poštuju dovoljno sanitarne i sigurnosne standarde. Iako je sud sredinom augusta donio odluku da se restorani i prodavnice ne smiju uništavati, policija je nastavila provoditi racije i plijeniti hranu, mada na manje nasilan način nego prije presude.

 

Mnogi misle da napadi na restorane imaju za cilj prekinuti komunikacijske mreže i organizacijske prostore koji su srce i duša kampa. Da nema njih, vjerovatno bi došlo do niza domino efekata, počevši od nestašica hrane, do lošijih priprema za odgovor na nasumične policijske racije.

 

Još podliji potez francuske vlade je financiranje "zvaničnog" kontejnerskog kampa na većem prostoru, u kojem neformalniji aspekti zajednice ne mogu postojati. U poređenju s urbanim realizmom kampa, ograđeni bijeli brodski kontejneri kojima upravlja humanitarna organizacija La Vie Active izgledaju kao neko sterilno predgrađe, ali stanovnici za njih kažu da su "nalik na zatvor", te da su migranti prisiljeni dati otiske prstiju ako žele tu živjeti, što im ozbiljno smanjuje mogućnost traženja azila drugdje u Europi. Također, osoblje u kontejnerskom kampu čine privatni zaštitari, kamp je stalno pod paskom CCTV kamera (još jedna prijetnja zahtjevima za azil), posjete su zabranjene, a policajci se tu sklanjaju dok čekaju da ih pokupe vozila, unatoč stalnom policijskom nasilju protiv stanovnika. Ne treba ni napominjati da u kontejnerskom kampu nema restorana, nego samo dobrotvornih kuhinja.

 

Kontejneri omogućuju francuskim vlastima da medijima prikažu bljedunjavu sliku relativne čistoće, dok istodobno uspostavljaju duboko klijentelistički model ovisnosti o karitativnoj pomoći, što ljudima praktički onemogućuje da sami organiziraju rješenja za svakodnevne probleme koje imaju. Mnogi u kampu smatraju da je upravo to i svrha kontejnera – prekinuti veze solidarnosti koje u ovom trenutku cijelom kampu daju vlastitu autonomiju i predstavljaju izazov državnom monopolu na moć. Puno govori činjenica da većina stanovnika kampa nije zagrizla mamac već je ostala u glavnom kampu, bez obzira na izazove.

 

 

Ne postoji samo jedna istina o kampu. Nasilje, prenapučenost i tenzije unutar zajednice su stvarne i žilave krizne situacije. Kampom u velikoj mjeri dominiraju muškarci, te je on manje siguran za žene. "Mafije" koje kontroliraju većinu puteva za Ujedinjeno Kraljevstvo ne boje se upotrijebiti smrtonosnu silu kako bi zadržale kontrolu nad svojim kanalima. To je stvarnost koja se ne smije ignorirati.

 

No, takozvana Džungla je također podsjetnik na ljudsku sposobnost za dobrotu, suradnju i samoorganizaciju, a koja se tako često izgubi na mjestima koja su podložnija državnom diktatu. Kamp u Calaisu po mnogo čemu ima atmosferu bezbrojnih gradova i gradića globalnog juga. Izgleda kao da ga je neko nespretno bacio na industrijsku zonu na francuskoj obali. Njegovi zemljani puteljci i improvizirane građevine stvaraju tu estetiku, ali zahvaljujući neformalnim odnosima, uradi-sam kulturi, privredi zasnovanoj na trampi, te svakodnevnim činovima solidarnosti među susjedima i neznancima, moguće je na trenutak zaboraviti da se nalazite u srcu Utvrde Europe.

 

Šta god da se s kampom desi, ako prepoznamo važnost svega onoga što su njegovi stanovnici stvorili,  otvaramo mogućnost da se neke od tih lekcija „presade“ i primijene i na drugim mjestima, dok se tekuće krize šire i produbljuju po Europi i dalje.

 

U idealnom svijetu ne bi bilo potrebe da ovaj kamp postoji, ali sve dok se ne nađemo u takvom svijetu važno je da naučimo što više lekcija o tome kako da mjesta poput njega poboljšamo za one koji u njima žive i nailaze na njih na svojim putovanjima.

 

 

Originalan tekst možete pronaći na ovom linku.