Djeca

Tačnije, meni je bilo zanimljivije. Njemu, tada šestogodišnjaku, bilo je svejedno. Svakako je bio pun pitanja i zabavljao se.

 

Vozimo se mi tako, i naiđemo na oznake na putu, put je zatvoren, mora se okolo, nekim obilaznim putevima. Promumlam ja nešto da nemam pojma kuda se sada to ide. I skrenemo. Tu sad neki putevi, neke raskrsnice, nema znakova, pa se ja malo zbunjujem, malo komentarišem kako ne znam da li smo na dobrom putu i slično. I meni sve to bude zabavno, gledam te vojvođanske puteve, ravne i prave, sela kroz koja prolazimo, uređena kako nisam navikao. I potpuno mimohodim pažnjom njegova pitanja koja su dobrano različita od onih od prije pola sata. I shvatim da je on uplašen, da ga jedino zanima to da li ja znam gdje bi tačno trebalo skrenuti i kuda proći.

 

Navikao je da ja znam kuda idemo, da vladam situacijom. Dok je moja jedina briga bila kašnjenje, u njemu je rasla nesigurnost. Zato što je za njega svijet mnogo veći, zato što ne vizualizuje pred sobom mapu Vojvodine i zato što mu ja nisam izgledao uobičajeno sigurno i samouvjereno oko puta kojim bi trebalo ići. Meni je bilo nezamislivo da se stvarno izgubim u tom prostoru. Njemu je bilo zamislivo, i te kako. I jako se uplašio i zabrinuo. 

 

Razgovarajući o tom strahu, dođosmo lagano i do glavnog puta. I time se vratismo na stari režim putovanja, uz njegovu vidnu radost na licu i u glasu.

 

Stotine djece prolaze svaki dan. U kolonama, sa roditeljima i rođacima. Kroz kamp na granici. Idu ka Obećanoj Zemlji, Njemačkoj. Nose rančeve veće od njih, čizme veće za nekoliko brojeva, ćebad preko sebe. Idu, sa svojim najbližima, kroz zemlje koje ne poznaju, kroz klime koje ne poznaju, pored ljudi koje ne poznaju i čiji jezik ne znaju. I njihovi roditelji isto tako. Znaju gdje je Njemačka na mapi, i to je sve.

 

Uplašeni su, zbunjeni, nesigurni, uznemireni. I to traje nedjeljama, mjesecima. I nisu krenuli iz Beograda za Novi Sad. Krenuli su iz rata, negdje, tamo daleko. Neki su usput nastradali, udavili su se u moru, juče četrdeset četvoro njih. Neki iz kolone su zaustavljeni, ostali su negdje, jer nisu iz zemalja kojima je dozvoljen prolaz. Neki ne nose ništa sa sobom, neki su smrznuti, neki bolesni, neki plaču, neki ne znaju gdje im je ostatak porodice.

 

A ta djeca ćute. Ćute i hodaju. Prolaze sa svojim porodicama. Samo nekolicina njih zaplače, onih najmanjih, samo nakratko. Uglavnom ćute i idu za svojima. Neke od porodica stanu, da jedu, da se zagriju u kampu, ili da sačekaju kombi koji će ih prebaciti do autobusa. Tada djeca povade neke igračke, da se poigraju. I onda svi krenu, naglo, kada kombi stigne. I odu. A igračke ostanu, same, na krevetima, na podu, u šatoru ili na putu. Desetine igračaka ostaje u kampu, svaki dan. Igračke koje djeca ostavljaju.

 

Da, bila su uplašena i ta djeca zato što im nije jasno šta se dešava, zato što bježe, zato što ne znaju kuda idu, zato što su im djetinjstva prekinuta, zato što im roditelji ne mogu pružiti osjećaj sigurnosti, zato što ne mogu da budu djeca. I sada ćute, ta djeca. Predugo traje neizvjesnost, predugo traje strah, predugo su roditelji nesigurni. Sve je predugo. 

 

I sve je trauma.

 

I sve će proći. 

 

Naročito godine, prije nego što uspiju ponovo da budu djeca. I nikad ista ona koja su bila.

 

I dobro je što vjerujemo da će im naš trud bar malo olakšati. Bar na nekoliko minuta. Bitnih minuta.