Diskriminacija u obrazovanju: Škola u kući

Prema podacima od prije četiri godine, hiljadu i četvero je djece u Kantonu Sarajevo koja zbog različitih oblika poteškoća u razvoju ne mogu pohađati školu. 

 

Za neke bi uklanjanje arhitektonskih barijera bilo rješenje, za neke obezbjeđivanje asistenata/ca u nastavi, za neke ni to. Pojedinačni primjeri traže i pojedinačni pristup, svako dijete je jednako važno a obavezno osnovno obrazovanje trebalo bi biti svima zagarantovano. Za onu djecu kojoj jedino u vlastitoj kući mogu pohađati nastavu, nužno je obezbijediti ''Školu u kući'', koja je više zadovoljavanje forme već suštine. A suština je pružiti adekvatnu edukaciju i osposobljavanje učenika/ce u skladu sa mogućnostima koje on/ona ima.

 

''Zakon postoji i u njemu stoji da je osnovno obrazovanje obavezno. Isti zakon se odnosi na djecu sa stopostotnim invaliditetom i drugim poteškoćama. Ono što dovoljno govori o tome koliko su djeca sa poteškoćama u razvoju samo slovo na papiru, ako su i to, je činjenica da ne dobijete poziv da ste obavezni upisati dijete sa šest godina u školu kao što dobiju tipična djeca. Ukoliko kao roditelj saznate da će neko u okviru obrazovanja pružiti nešto za vašu djecu, vi se jagmite za to. Ili prosto ostajete kući i bivate sve. I psiholog i pedagod i defektolog i učitelj. To je ono što je diskriminacija u postojećoj diskriminaciji'', kaže za naš portal Ines Kavalec, predsjednica Udruženja ''Dajte nam šansu'', majka tipičnog i djeteta sa poteškoćama u razvoju.

 

''Znam mnogo djece koja uopšte ne pohađaju školu i nemaju ''Školu u kući''. I uvijek kažem, ako je potencijal nekog djeteta da gleda u jednu tačku, mi mu moramo omogućiti da gleda u tu tačku.  Ne volim kad kažu da je ministar ili ministrica senzibiliziran. Mi ne tražimo ništa dodatno, samo ono što zakon nalaže. Nećemo odustati. Možda nećemo napraviti ništa za svoju djecu ali hoćemo za neku drugu djecu koja dolaze. Naš život je težak ali lijep. I tražićemo svoja prava'', napominje Ines.

 

Na koji način Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo može učestvovati u rješavanju problema školovanja djece sa poteškoćama u razvoju koja nisu u mogućnosti pohađati školu, pitali smo i Adnana Podžu, njegovog direktora.

 

''Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo ne raspolaže stručnim kadrom koji bi mogao pomoći u edukaciji djeteta koje ne može pohađati u školi. Jedini način na koji ja vidim da bi se mogao riješiti taj problem u budućnosti je putem formiranja mobilnog tima u kojem bi bili i pedagozi i defektolozi, da mogu obilaziti djecu i da ''Škola u kući'' ima smisao, da djeca imaju obrazovanje barem približno onom kakvo imaju njihovi vršnjaci u školama'', objašnjava Podžo.

 

''Osnovno obrazovanje je obavezno i svaka država ga je dužna osigurati kako u skladu sa svojim mogućnostima tako i u skladu sa mogućnostima djeteta. Cilj osnovnog obrazovanja je da svakog člana društva, bez obzira na njegova onesposobljenja, učini korisnim članom. Što znači da pitanje obrazovanja u prostoru u kojem dijete živi zbog nemogućnosti da dijete odlazi u školu je pitanje metodologije koje treba razviti. Ono što je problem u Bosni i Hercegovini je da se najčešće radi o malom broju djece i samim tim čim neko pitanje afektira mali broj populacije, automatski se u društvu posmatra manje značajnim. On nije manje značajan sa aspekta ljudskih prava jer svaki pojedinac u ovom društvu mora imati jednake mogućnosti i mislim da je zaista pozicija ombudsmena za ljudska prava da mora imati jednak broj časova. Nastavni programi moraju biti prilagođeni na način da se nastavni plan i program realizira onako kako je predviđen za osnovno obrazovanje. To moraju pedagozi, poštujući pedagoške principe, da razviju'', kaže za diskriminacija.ba  Jasminka Džumhur iz Institucije ombudsmena za ljudska prava u BiH. 

 

U složenom sistemu nadležnosti i nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini pojavljuje se i problem u kojem Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke najčešće ima koordinirajuću ulogu . A zakoni i primjena se od kantona do kantona razlikuju. 

 

''U ovom trenutku, nažalost, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke ne raspolaže preciznim podacima o broju djece osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta koja su onemogućena da fizički pohađaju nastavu, s obzirom da su evidenciju o takvim učenicima dužna voditi nadležna kantonalna ministarstva. Ono što je relevantno u ovakvim slučajevima jesu pozitivni zakonski propisi koji izričito govore o tome da 'svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti sudjelovanja u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi'. Dakle, kantonalna zakonska rješenja, koja i jesu osnova za provođenje obrazovne politike, trebaju regulirati i ovu problematiku, na način koji podrazumijeva najbolji interes za dijete. Dobra praksa pokazuje da je na zahtjev roditelja, uz liječničku konstataciju, škola dužna odrediti učitelja koji će posjećivati učenika bilo kod kuće ili u bolnici, ukoliko se radi o dugotrajnom liječenju'', saopštili su nam iz Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke.

 

''Federalno ministarstvo obrazovanja kao tijelo koje koordinira trebalo bi da napravi preporuke za Federaciju BiH, ali pored Federalnog ministarstva mi imamo i konferenciju na nivou Vijeća ministara gdje je koordinirajuću ulogu preuzelo Ministarstvo civilnih poslova i imali smo dvije sjednice na kojima sam prisustvovala i ja kao članica Zajedničke komisije za ljudska prava, gdje su svi ministri obrazovanja, uključujući i federalni nivo, prisutni i gdje treba da iznesu šta su uradili i koje mjere i akcione planove su donijeli u skladu sa svim konvencijama koje smo mi kao zemlja članica potpisali. Naravno, tu se malo priča o onome što bi trebalo da se uradi'', kaže Maja Gasal-Vražalica, poslanica u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, članica Komisije za ljudska prava koja je nedavno u Parlamentu i organizovala konferenciju o pravima djece sa poteškoćama u razvoju.

 

''Imamo tri agencije u Bosni i Hercegovini zadužene za obrazovanje. Čime se one bave postavlja se pitanje. Znači sve postoji, ali niko ništa ne radi. I onda su roditelji prinuđeni da lutaju od službe do službe, od vrata do vrata, a u tim službama sjede nekompetentni ljudi koji su vrlo malo zainteresirani za bilo koga drugog osim za sebe'', dodaje Gasal-Vražalica. Slično misli i dugogodišnja univerzitetska profesorica, danas takođe zastupnica u Parlamentu BiH Hanka Vejzović.

 

''Imamo tri agencije a obrazovanje je spušteno na kantonalni nivo. Mi nemamo riješen ni pristup osobama sa invaliditetom obrazovnim ustanovama. Znam da je postojala na klinici nastava za djecu koja su na bolničkom liječenju, možda se po sličnom modelu može realizovati i nastava za djecu koja nisu u mogućnosti fizički pohađati školu. Stalno govorimo o reformi javne uprave a njih ima toliko da barem mogu pokriti obaveze detektovanja koliko u ovom trenutku postoji djece koja su spriječena pohađati školu. Da bi se ponudio izlaz i našlo rješenje mora se tačno znati o koliko djece i sa kakvim poteškoćama je riječ'', kaže Hanka Vejzović.

 

Pohađanje nastave na daljinu putem elektronske pošte bilo je jedno od prelaznih rješenja, ali da je riječ o nedovoljno adekvatnom metodu slaže se i Lamija Husić iz Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo.

 

''Ovaj vid nastave se mora rješavati i sa školom u koju je dijete raspoređeno. Pokušali smo u sporadičnim slučajevima izaći u susret sa brojem časova i nastavom u kući koji ćemo u narednom periodu nastojati da poboljšamo. Pozivamo i roditelje djece koja ne mogu da pohađaju školu da nam se obrate'', rekla nam je Lamija Husić.